Na nedavnom završenom, 11. One Take Film Festivalu održanom u zagrebačkom Kinu Tuškanac, po dvanaesti put dodijeljena je i godišnja Nagrada “Vedran Šamanović” koja se dodjeljuje filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu. Tročlani žiri (Dana Budisavljević, Diana Nenadić i Jelena Pašić) nagradu je dodijelio dokumentarno-eksperimentalnom filmu “Plejade” (Kinoklub Zagreb, 2021.) Mateje Zidarić.
“S digitalnim su tehnologijama polje i mogućnosti filmskog medija radikalno prošireni, kako na stilskoj i formalnoj, tako i na estetskoj i semantičkoj razini. U jednom je tekstu njemačka umjetnica i teoretičarka Hito Steyerl predložila da se povijest umjetnosti 20. stoljeća protumači kao pokušaj da se anticipira strojna slika, da slika koju proizvode mašine za druge uređaje bude razumljivija čovjeku, da čovječanstvo s vremenom prisvoji posthumani pogled koji sve više određuje današnjicu. Možda doista postoji nešto emancipatorno u toj ideji, no ne bi li zadatak digitalne slike, koja je i tako nastala kao posljedica nesalomljive ljudske potrebe za znanjem, ipak trebao biti da nas vrati onom suštinski humanom, da proširi naše razumijevanje svijeta?
“Film ‘Plejade’ Mateje Zidarić čini upravo to. Različiti tipovi digitalne slike prepliću se i stvaraju gusto vizualno tkanje, filmsko ruho koje se spretno i domišljato rastvara u asocijativnu mrežu sačinjenu od vizualnih i jezičnih pojmova te dosjetljivih analogija. Polazeći od osobnog, s nastojanjem da se uhvati ukoštac s vlastitim strahovima, autorica Plejadama pogled upire uvis, u univerzum, ali i ispred sebe – u ultrazvučnu sliku koja pred nju postavlja prijetnju neželjene dijagnoze, ali i u ekran računala kojim će se otisnuti u proces suočavanja i prihvaćanja neizvjesnosti.
“Slike montirane u više slojeva – od WhatsApp poruka, preko satelitskih snimki površine Mjeseca i ultrazvučnih snimki ženskoga tijela, pa do scrollanja Googleom i snimki autorice zabilježene web kamerom – korespondiraju sa sedimentacijama značenja i simbola koji sežu sve do antike. Autorica ih koristi kako bi u dvanaest minuta trajanja filma ispričala priču o strahu i nadi, o slabosti i snazi, o pojedinačnom i o vječnom. Drevno se ovdje stapa sa sadašnjošću, mitologija sa stvarnošću, nepoznato s poznatim, mikro se pretvara u makro, ono što je daleko postaje blisko, a (žensko) tijelo postavlja se u suglasje s univerzumom. Osobno je u ovom slučaju transponirano u univerzalno (lat. universalis, od lat. universus = svekoliki), a pokret u (filmskoj) slici sukladan je kretanjima uma u stalnoj potrazi za odgovorima. I u tom pokretu (motion) nastaje emocija (emotion)”, obrazložio je žiri svoju odluku.
Nagradu “Vedran Šamanović” osnovalo je pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.
