Na 23. Liburnia Film Festivalu sinoć su u Opatiji dodijeljene nagrade najboljim filmovima i autorima. U konkurenciji za osam festivalskih nagrada je prikazano 18 recentnih hrvatskih dokumentaraca, a i žiri i publika složili su se – najboljim je proglašen “Mirotvorac” (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka.
“Film koji je precizno oblikovan kroz arhivsku građu i snažna svjedočanstva vodi nas u trenutke kada je hrabrost pojedinca mogla promijeniti tijek povijesti. Njegova posebna snaga leži u tome što vraća dostojanstvo i glas čovjeku kojeg su mnogi željeli utišati tada, a žele i danas. Ovaj film nadilazi granice umjetnosti – postaje moralni čin otpora zaboravu i podsjetnik na žrtvu Josipa Reihla-Kira – Mirotvorca”, tim je riječima žiri opisao pobjednički film. Osim što je osvojio nagradu za najbolji film, “Mirotvorac” je ponio i Nagradu publike, s visokom prosječnom ocjenom 4,85.
Organizatori iz Udruge Liburnia Film Festival su prilikom dodjele nagrade u opatijskom Centru Gervais podsjetili kako je danas, u vremenima u kojima se nasilno otkazuju festivali, prijeti se umjetnicima i kulturnim djelatnicima te smanjuje prostor kreativnog i kulturnog stvaralaštva. “Više nego ikad važno imati platformu za slobodno kulturno-umjetničko djelovanje, jer ono otvara prostor za kritičko promišljanje, dijalog i stvaranje društva koje se ne boji različitosti”, rekao je Oliver Sertić, programski direktor 23. LFF-a.
Posebno priznanje žirija otišlo je Sunčici Ani Veldić za film “O mačkama i ljudima” (3D2D Animatori, 2025). Autorica “na neposredan, autentičan i zaigran način istražuje dubinska pitanja odnosa ljudskog i životinjskog, ženskog tijela i medicinskih režima”, otvarajući univerzalnu raspravu o granici između brige, kontrole i suživota.
Aleš Suk svojim je filmom “(P.S.)” (UKUS, 2024.) ponio nagradu za najbolji regionalni film. Autor “brzim izmjenama motiva i bogatom zvučnom slikom vješto i poetično popisuje tragove života, suživota i pejzaža nasuprot propustima državnih popisa i institucija”, donoseći snažnu refleksiju o trajanju, nestajanju i prolaznosti.
Nagrada kritičarke “Dragan Rubeša”, o kojoj je odlučivala kritičarka Jelena Pašić, pripala je Maji Alibegović za film “Moja prijateljica Sely” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.). U obrazloženju stoji kako film “istančanom fotografijom, spretnom montažom i sugestivnim pripovijedanjem govori o (ne)pripadanju, prihvaćanju i međusobnim sponama koje prelaze granice prostora i vremena”.
Strukovne nagrade
O dobitnicima nagrade za najbolji film, najbolji regionalni film i stručnih nagrada 23. LFF-a, odlučivao je peteročlani žiri u sastavu: Daniel Bukumirović, novinar i urednik dokumentarne platforme Nova Docu; Olga Dimitrijević, dramaturginja i scenaristica; Katerina Duda, multimedijska umjetnica i filmska autorica; Đuro Gavran, redatelj, snimatelj i producent; te Hrvoje Osvadić, producent i predsjednik Hrvatske udruge producenata. Svim laureatima uručena je statua Saše Jantoleka.
Nagrada za najbolji režiju pripala je Renati Lučić za film “Godina prođe, dan nikako” (Wolfgang&Dolly, 2024.), koji iznosi vlastitu obiteljsku priču, ali i univerzalni društveni problem. Žiri je istaknuo kako autorica “iz prvog lica govori o velikom društvenom problemu o kojem se rijetko priča”, podsjećajući na podatak da je iz Slavonije u posljednjih dvadeset godina odselilo čak 120 tisuća žena.
Za najbolju fotografiju ove je godine nagrađena Magdalena Ptiček. Njezin rad na filmu “Terenska nastava” (Antitalent, 2024.) Joze Schmucha “na vizualno upečatljiv, strukturiran i nenametljiv način uvlači gledatelja u stroj za stvaranje kolektivne svijesti”, što je bilo presudno za odluku žirija.
Montažerka Sara Gregorić ovjenčana je priznanjem za najbolju montažu. U filmu “Lekcije mog tate” (Hulahop, 2025.) “sjajne tranzicije kroz vrijeme i pažljivo birane slike i riječi iz života Dalije Dozet, njenog preminulog oca i najbliže porodice”, oblikuju emotivnu i univerzalnu priču o sjećanju, nasljeđu i gubitku.
Zvuk je u filmu “Naš vrt na kraju svijeta” (Kinoklub Zagreb, 2025.) postao punopravni nositelj atmosfere i priče. “U ovom filmu, zvuk funkcionira u sinergiji s pejzažem, a sama zvučna dramaturgija postaje nosilac atmosfere i naracije”, stoji u obrazloženju nagrade koja je pripala dizajneru zvuka i redatelju Sebastijanu Borovčaku.