Recenzije"Tunel" - Tunelima do napretka

“Tunel” – Tunelima do napretka

|

Globalizacijska lokomotiva s pomno pričvršćenom ulaštenom parolom ekonomskog prosperiteta na najistaknutijem mjestu, nema vremena za čekanje neodlučnih. Za manje, siromašne postranzicijske države poput Hrvatske (vidjet ćemo uskoro i Gruzije) krilatica igraj po našim pravilima ili ostani bez gaća posebno dobiva na značenju. U takvim okolnostima svekolike defanzivne podređenosti, dobrobit malog čovjeka uglavnom ustupa primat interesima velikih igrača zabavljenih vlastitim širim geopolitičkim interesima. O vječnoj temi napretka koji nakon slatkorječivih obećanja, tenkovskim gusjenicama prelazi preko leđa domicilnog stanovništva, snimljena je hrpa svakojakih filmova i serija. Onaj na predstojećem vikend-rasporedu zagrebačkog Dokukina KIC, svakako spada među najkvalitetnija ostvarenja spomenute tematike.

“Tunel” / “A Tunnel” (2019) gruzijske autorice Nino Orjonikidže i njenog kolege Vana Arsenišvilija zajednički je debitantski ulaz na dugometražnu filmsku scenu. Dokumentarac je svjetsku premijeru imao prije dvije godine na IDFA-i, a u prvi plan stavlja zajednicu malog planinskog sela u Gruziji, koji sa strepnjom iščekuje posljedice obećanog napretka. Tik iznad njihovih glava, naime, traje iskapanje jednog od najvećih europskih tunela koji će brzom, modernom željeznicom spojiti Kinu i Europu. Ukratko – obnoviti Put svile, koji bi i Gruziji trebao pomoći na putu ekonomskog oporavka. I dok iz usta političara ispadaju bomboni, a glavešine spremno pred kamerama nema nikih problema poziraju s kineskim izvođačima radova, stvarnost lokalnog stanovništva i gruzijske polovice radnika nemjerljivo je drugačija. Prekovremeni rad, kašnjenje plaća i nesigurni radni uvjeti glavni su problemi radnika koji često dolaze u sukob s beskrupuloznim kineskim poslodavcima. S druge strane, lokalci već godinama u strahuju za vlastite nekretnine – od zalutalih kamenih gromada nastalih iskopavanjem tunela, čestim odronima zemlje, ali i neizvjesnošću planovima konačne trase prolaska pruge. U takvoj atmosferi straha, nepovjerenja i opće bespomoćnosti, čini se da će kao okidač konačne eksplozije nezadovoljstva biti sasvim dovoljna neka nespretna riječ, gesta ili pogrešno protumačeni pogled…

Da bi se u potpunosti moglo sljubiti s dokumentarcem Orjonikidže i Arsenišvilija, potrebno ga je pogledati na velikom kinoplatnu. Poetski prizori uspavanog, modernom šapom još nedavastiranog sela okruženog (dosad) netaknutom prirodom naprosto vape za posjetom kinu. Direktor fotografije i suradetelj Van Arsenišvili vlasnik je lijepog oka za naglašavanje komičnih kontrasta, lijepih pejzažnih detalja, ali i simboličnih prizora koji uokviravaju usamljenost, otuđenost i kulturološki procijep između izvođača radova i domaćeg stanovništva. Nakon nekog vremena opservacijski kadrovi poput krda koza na obrasloj pruzi, privezanog konja koji na stanici čeka vlasnika ili psa koji se pokušava prošvercati u ured šefa željezničke postaje, postaju već uobičajena stvar. Zajedno s papićevskim likovima od kojih ne možete odvojiti pogled; dobroćudnom radničkom klasom, izgleda vjerojatno starijeg od stvarnih godina, obučenih u staromodne bakine džempere, unutar još staromodnijih, skromnih kućnih interijera (Staljinov portret!) i bogatom trpezom obogaćenom neizbježnom šljivovicom iz domaće proizvodnje. Jako poznato i iz hrvatske perspektive, zar ne?

“Tunel” očarava svojim humanizmom, pažnjom i toplinom koju posvećuje svojim likovima i naizgled svakodnevnim situacijama, besprijekornim ritmom koji – za razliku od invazivne betonizacije privremenih kineskih stanovnika – prati puls lokalnog stanovništva, flore i faune.

“Tunel” nema klasičnog glavnog protagonista, iako je tom statusu možda najbliži šef lokalne stanice koji će kasnije jedva izvući živu glavu nakon okršaja s medvjedom. Ured ovog uvijek raspoloženog veseljaka gotovo možemo proglasiti središnjim mjestom seoskog društvenog života, pa nije rijetkost vidjeti pravu vojsku njegovih suseljana (dobar dio njih u najkul kožnjacima na svijetu) kako mu pravi društvo, dok ovaj osigurava normalno odvijanje željezničkog prometa. Uspavanu, obiteljsku atmosferu prijateljski lagašnog međusobnog zadirkivanja, tako povremeno narušava jedino škripa pretpotopnih vagonskih grdosija i zvuk eksplozija unutar kilometarskog tunelskog bezdana.

Puno bi se dalo napisati o dokumentarcu Nino Orjonikidže i Vana Arsenišvilija. Ponajviše kako redateljski dvojac suptilno prolazi kroz cijeli niz tema, posve organskom, nepropovijedajućom rutom: od arhetipskog sukoba na liniji novo-staro, ekološke problematike i kulturoloških pitanja pa do prava radnika unutar okvira današnjeg kapitalističkog društva. “Tunel” očarava svojim humanizmom, pažnjom i toplinom koju posvećuje svojim likovima i naizgled svakodnevnim situacijama, besprijekornim ritmom koji – za razliku od invazivne betonizacije privremenih kineskih stanovnika – prati puls lokalnog stanovništva, flore i faune. Modernizaciju, čini se, ništa ne može zaustaviti. Vjerujemo – i naše seljane, koji će se prilagoditi novonastaloj situaciji, kakva god u konačnici bila. Život uz prugu ide dalje…

"Tunel" / "A Tunnel"
Redatelji i producenti: Nino Orjonikidže i Vano Arsenišvili
Direktor fotografije: Vano Arsenišvili
Montaža: Vano Arsenišvili i Nino Orjonikidže
Glazba: K. S. Elias
Zemlje podrijetla: Gruzija / Njemačka
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 92 minute

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Redatelji i producenti: Nino Orjonikidže i Vano Arsenišvili<br> Direktor fotografije: Vano Arsenišvili<br> Montaža: Vano Arsenišvili i Nino Orjonikidže <br> Glazba: K. S. Elias<br> Zemlje podrijetla: Gruzija / Njemačka<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 92 minute"Tunel" - Tunelima do napretka