“Skoplje ’63” – Moć filma – mašine za empatiju

Film o najvećem potresu u povijesti Jugoslavije ne počinje prizorima razrušenog grada. Ne počinje ni prizorima baraka i šatora, već onim vozila filmske ekipe koja odmah nakon katastrofe izlazi na teren sve zabilježiti. Te 1963. godine, vrućeg ljetnog 26. srpnja u 5.17 ujutro, makedonsku prijestolnicu na rijeci Vardar pogodio je 20 sekundi dug zemljotres jačine 6.1 po Richteru. Već tri dana kasnije Veljko Bulajić sa svojom filmskom ekipom izlazi na ulice razorenog grada pod čijim je ruševinama život izgubilo više od tisuću ljudi, a nekoliko tisuća bilo je i ozlijeđeno. Iduća četiri mjeseca nastajao je materijal koji je Bulajić zatim osobno dvanaest mjeseci montirao u monumentalan dugometražni film prikazan 1964. na festivalu u Cannesu, a na venecijanskoj Mostri proglašen najboljim dokumentarcem. Od svih filmskih prikaza zemljotresa u Skoplju, upravo je Bulajićev film najbolje položio test vremena. Riječ je o djelu koje nije tek puko svjedočanstvo, već bravuroznom upotrebom mogućnosti medija nadilazi potrebu običnog bilježenja iskustva katastrofe. “Skoplje ’63” (Jadran film / Vardar film; 1964.) jest dokument nesvakidašnje kataklizme, ali je i samouvjeren, nadahnut i univerzalan umjetnički iskaz o jednom vremenu, svjetonazoru i mentalitetu u kojem se ta kataklizma dogodila. Redateljeva odluka da tema dokumentarca ne bude sam potres, već reakcija ljudi na katastrofu koja ih je zadesila, kao i reakcija zajednice te odnos između sistema i onih koji su ostali bez svojih domova, najvrjedniji je sloj filma. Ovakvih nesretnih ljudi u Skoplju je bilo više od 200 tisuća, a Bulajićevo ostvarenje svjedočanstvo je i moći samog filma koji u njegovoj autorskoj viziji postaje jedno od sredstava pružanja pomoći i nade stanovnicima grada.

“Skoplje ’63” započinje snimkom improvizirane projekcije na otvorenom na kojoj sam autor i protagonisti filma gledaju i reagiraju na spomenuti dokumentarac. Njihove reakcije sastavni su dio filma, a koji stoga ne može odgovarati filmu kojeg mi gledamo s obzirom da je ovaj naš očito nastao poslije projekcije koja čini dramaturšku okosnicu Bulajićevog dokumentarnog djela. Postupak prikazivanja filma protagonistima koji onda postaje dio nove verzije filma, upotrjebljen je bio i nekoliko godine ranije u dokumentarcu “Kronika jednog ljeta” (1961) Jeana Roucha i Edgara Morina, sedmom najboljem svih vremena na listi časopisa Sight and Sound. I dok se u francuskom klasiku protagonisti susreću sa snimkama sebe tek u posljednjem dijelu filma, kod Bulajića je njihovo gledanje i reagiranje na viđeno strukturalna okosnica koja nosi čitav narativ “Skoplja ’63” te ga presudno obilježava. Činjenica kako ovaj film nije tek prikaz potresa i njegovih posljedica, već kreacija interakcije onih koje je potres zadesio i onih koji za njih pokušavaju svjedočiti njihovo iskustvo, uzdiže Bulajićev film na do danas nedosegnutu razinu kada je riječ o filmskom bilježenju kolektivne traume.

U trenutku kad film na platnu krene, pred našim i očima vlastitih protagonista izgleda kao majstorski klasični dokumentarni film u kojem se sam potres prikazuje kroz zaustavljene satove na kobnih 5.17. Važan sloj dokumentarca čine i fascinantni povijesni detalji poput podatka da su se u Skoplju prvi put ujedinili njemački i američki vojnici nakon Drugog svjetskog rata. Kao što je poznato, obnovi makedonske prijestolnice pomagali su i s Istoka i Zapada, s obzirom na jedinstven, nesvrstani položaj tadašnje Jugoslavije. Brzina i opseg međunarodne reakcije iz današnje perspektive izgleda kao znanstvena fantastika pa Bulajićev film ostaje živo svjedočanstvo jednog vremena kada je solidarnost bila strukturirana, duboko promišljena i sveprisutna komponenta društva čije su tekovine nažalost završile nedovršenim i danas devastiranim modernizacijama. O sudbini socijalističke vizije budućnosti najbolje svjedoče izvrsni “Betonski spavači” (Hulahop / HRT; 2016. – 2018.) Saše Bana, čija je jedna epizoda posvećena upravo Skoplju, onako kako su ga nakon potresa obnovili najpoznatiji domaći i svjetski arhitekti. Bulajić film završava komentarima protagonista koji govore što bi u njemu još voljeli vidjeti, nakon čega se te scene i pojavljuju. One se mahom tiču duge i kišne zime koju će stanovnici provesti u barakama i šatorima. I tako se priča vraća u samu biti svake katastrofe – ljudski život koji nastavlja trajati i bivati na svoj uporan i neiskorjenjiv način. “Skoplje ’63” je prije svega dokument ranjivosti onih kojima se katastrofa dogodila, kao i pružena ruka na putu zamišljanja bolje budućnosti, za njih i njihove bližnje.