Po-etiku dokumentarnog filma, esej Nikole Strašeka o nefikcijskoj umjetnosti prethodno objavljen na portalu jergovic.com koji, između ostalog, propitkuje etičke norme u dokumentarnim ostvarenjima, pročitajte u četiri nastavka na portalu Dokumentarni.net.
Nikola Strašek, filmski teoretičar i kritičar, rođen je 1978. godine u Zagrebu. Hrvatskoj javnosti, međutim, Strašek je najpoznatiji po svojim dokumentarcima “Ubil bum te!” (2007), “Vajt” (2008), “Kratki pregled raspadanja” (2010) te “Čedo” iz 2012. godine. Strašek je studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu, a sada je apsolvent na Odsjeku filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Drugi dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Treći dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Četvrti dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Jedna od prvih, a zacijelo i najzanimljivijih rečenica na koje sam naišao učeći za prijemni iz režije na ADU i odmah ih zatim upotrijebio u klauzuri na temu Dokumentarizam u igranom filmu, jest ona čuvena i vjerojatno pomalo izlizana Godardova rečenica kako su najbolji igrani filmovi slični dokumentarnim, a najbolji dokumentarni igranim.
Iako ta rečenica za mene i danas ima smisla i potvrđuje se iz filma u film – u filmovima koje gledam i koje radim – ipak onaj dio o igranom u dokumentarnom filmu pogađa u srž jedno od osnovnih pitanja umjetnosti: razlike između umjetnosti i povijesti, između dokumenta i mašte.
Godardova rečenica, koja spada u divne metafore, implicira kako bi vrhunski dokumentarac trebao biti suprotnost svoje generalne definicije – glumljen i namješten. Pa ipak, neki od najboljih dokumentarista varali su i lagali snimajući remek-djela. Neki i nisu.
U ovom tekstu namjeravam analizirati različite pristupe dokumentarnom filmu kroz djela dvojice velikana filmske umjetnosti i pomiriti naizgled nepomirljivu kontradikciju u Godardovoj slavnoj rečenici.
Prvi primjer kojim ću se baviti pripada djelu čovjeka koji ionako nije previše mario za filmske rodove i žanrove. Neke njegove filmove, međutim, definitivno svrstavamo među dokumentarna ostvarenja, dok nekima ne možemo pripisati slična svojstva.
Primjer dolazi sa snimanja dokumentarca o miješanju religijskih i poganskih vjerovanja u Rusiji, “Zvona iz dubine” / “Bells from the Deep” (1993) redatelja Wernera Herzoga.
No kod Herzoga stvari nikad nisu jednostavne. Istražujući i pišući scenarij, režiser je naišao na zanimljivu legendu o ruskom Kitezhu, mitskom gradu na dnu jezera i ljudima koji i danas u zimskim mjesecima hodočaste spomenuto mjesto. Herzog je, naime, i sam bio hodočasnik, propješačivši kao 18-godišnjak prostorom bivše Jugoslavije, i to od Slovenije do albanske granice. Tamo su Herzoga – kojem je pravo prezime Stipetić – revni albanski graničari Envera Hodže zaustavili i poslali natrag.
A ta lijepa ruska legenda rođena je u srednjem vijeku, tijekom invazije divljih plemena s istoka, kada su stanovnici toga grada izmolili Božje spasenje od sigurne smrti. Bog im je tu molitvu uslišio, prebacivši cijeli grad i njegove stanovnike na dno zaleđenog jezera. Invazija je prošla, grad bijaše spašen, ali zauvijek zaleđen i zarobljen na dnu jezera.
Herzogu se priča činila idealnom za temu svojeg novog filma. Uz sve pripreme, provjere i istraživanja, Herzog i filmska ekipa stižu u vrijeme hodočašća na zaleđeno jezero. No, na samom jezeru nisu pronašli baš nikoga – ni hodočasnike, ni turiste, niti stoljećima zarobljeni grad pod ledom.
Nakon nekoliko sati čekanja, svjestan da neće moći snimiti ništa doli zaleđenog jezera, Herzog na licu mjesta donosi odluku. On i nekoliko članova ekipe odlaze do najbližeg gradića i u lokalnoj birtiji unajmljuju nekolicinu okorjelih pijanaca koje su pronašli za šankom.
Audicija “Zvona iz dubine” je, dakle, održana u birtiji i na sam dan snimanja. Kao što, vjerujem, pretpostavljate, Herzog je pijance doveo na samu lokaciju, a ukoliko je bilo potrebno – još ih je dodatno opio i zatim pustio da teturaju, leže i pužu po zaleđenom jezeru. Cijelu scenu je onda, naravno, snimio.
Dok u filmu gledamo te ljude kako posrću, padaju i leže po ledu, Herzog kao narator hladnokrvno priča o mističnom vjerskom zanosu ruskih hodočasnika koje je, eto, on pronašao i snimio
Jedan od hodočasnika koji je ležao, uha prislonjenog uz led, kao da osluškuje ta zvona iz dubine, s mutnim, pijanim pogledom zagledanim u daljinu. Uz Herzogovu naraciju on postaje paradigma vjernika u mističnom, vjerskom iskustvu i kao takvim ga u filmu predstavlja.
A čovjek je, možda, pijan pao i ostao ležati jer jednostavno – nije mogao ustati. Njegovo lice i pripadajući pogled jedan su od emotivnih vrhunaca filma. Herzog je kasnije otkrio tajnu i ispričao kako je s tim pijancima bilo vrlo ugodno raditi i kako su slušali njegove vrlo precizne upute koje su oni kasnije izvrsno provodili u djelo.
Pitanje koje postavljam, i koje i ova scena postavlja i osvjetljava, jest pitanje PO-ETIKE, kako je to divno formulirao Danilo Kiš. Pitanje morala u stvaranju umjetničkog djela. Vrijedi li djelo više ukoliko je njegov stvaratelj moralna osoba ili ne; ili ukoliko je djelo samo po sebi moralno, etički određeno kao dobro; da li “u velikoj iluziji stvaralaštva, u kojoj se nijedna energija ne gubi”, nešto znači moralna osoba umjetnika, ili još zanimljivije, sam postupak stvaranja sagledan iz etičke perspektive?
