PočetnaEsejiPo-etika dokumentarnog filma: 1. dio

Po-etika dokumentarnog filma: 1. dio

|

Po-etiku dokumentarnog filma, esej Nikole Strašeka o nefikcijskoj umjetnosti prethodno objavljen na portalu jergovic.com koji, između ostalog, propitkuje etičke norme u dokumentarnim ostvarenjima, pročitajte u četiri nastavka na portalu Dokumentarni.net.

Nikola Strašek, filmski teoretičar i kritičar, rođen je 1978. godine u Zagrebu. Hrvatskoj javnosti, međutim, Strašek je najpoznatiji po svojim dokumentarcima “Ubil bum te!” (2007), “Vajt” (2008), “Kratki pregled raspadanja” (2010) te “Čedo” iz 2012. godine. Strašek je studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu, a sada je apsolvent na Odsjeku filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Drugi dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Treći dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Četvrti dio eseja Po-etika dokumentarnog filma

Jedna od prvih, a zacijelo i najzanimljivijih rečenica na koje sam naišao učeći za prijemni iz režije na ADU i odmah ih zatim upotrijebio u klauzuri na temu Dokumentarizam u igranom filmu, jest ona čuvena i vjerojatno pomalo izlizana Godardova rečenica kako su najbolji igrani filmovi slični dokumentarnim, a najbolji dokumentarni igranim.

Iako ta rečenica za mene i danas ima smisla i potvrđuje se iz filma u film – u filmovima koje gledam i koje radim – ipak onaj dio o igranom u dokumentarnom filmu pogađa u srž jedno od osnovnih pitanja umjetnosti: razlike između umjetnosti i povijesti, između dokumenta i mašte. 

Godardova rečenica, koja spada u divne metafore, implicira kako bi vrhunski dokumentarac trebao biti suprotnost svoje generalne definicije – glumljen i namješten. Pa ipak, neki od najboljih dokumentarista varali su i lagali snimajući remek-djela. Neki i nisu.

U ovom tekstu namjeravam analizirati različite pristupe dokumentarnom filmu kroz djela dvojice velikana filmske umjetnosti i pomiriti naizgled nepomirljivu kontradikciju u Godardovoj slavnoj rečenici. 

Prvi primjer kojim ću se baviti pripada djelu čovjeka koji ionako nije previše mario za filmske rodove i žanrove. Neke njegove filmove, međutim, definitivno svrstavamo među dokumentarna ostvarenja, dok nekima ne možemo pripisati slična svojstva.

Bells from the Deep
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bells from the Deep”

Primjer dolazi sa snimanja dokumentarca o miješanju religijskih i poganskih vjerovanja u Rusiji, “Zvona iz dubine” / “Bells from the Deep” (1993) redatelja Wernera Herzoga

No kod Herzoga stvari nikad nisu jednostavne. Istražujući i pišući scenarij, režiser je naišao na zanimljivu legendu o ruskom Kitezhu, mitskom gradu na dnu jezera i ljudima koji i danas u zimskim mjesecima hodočaste spomenuto mjesto. Herzog je, naime, i sam bio hodočasnik, propješačivši kao 18-godišnjak prostorom bivše Jugoslavije, i to od Slovenije do albanske granice. Tamo su Herzoga – kojem je pravo prezime Stipetić – revni albanski graničari Envera Hodže zaustavili i poslali natrag.

A ta lijepa ruska legenda rođena je u srednjem vijeku, tijekom invazije divljih plemena s istoka, kada su stanovnici toga grada izmolili Božje spasenje od sigurne smrti. Bog im je tu molitvu uslišio, prebacivši cijeli grad i njegove stanovnike na dno zaleđenog jezera. Invazija je prošla, grad bijaše spašen, ali zauvijek zaleđen i zarobljen na dnu jezera. 

Herzogu se priča činila idealnom za temu svojeg novog filma. Uz sve pripreme, provjere i istraživanja, Herzog i filmska ekipa stižu u vrijeme hodočašća na zaleđeno jezero. No, na samom jezeru nisu pronašli baš nikoga – ni hodočasnike, ni turiste, niti stoljećima zarobljeni grad pod ledom.

Bells from the Deep
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bells from the Deep”

Nakon nekoliko sati čekanja, svjestan da neće moći snimiti ništa doli zaleđenog jezera, Herzog na licu mjesta donosi odluku. On i nekoliko članova ekipe odlaze do najbližeg gradića i u lokalnoj birtiji unajmljuju nekolicinu okorjelih pijanaca koje su pronašli za šankom.

Audicija “Zvona iz dubine” je, dakle, održana u birtiji i na sam dan snimanja. Kao što, vjerujem, pretpostavljate, Herzog je pijance doveo na samu lokaciju, a ukoliko je bilo potrebno – još ih je dodatno opio i zatim pustio da teturaju, leže i pužu po zaleđenom jezeru. Cijelu scenu je onda, naravno, snimio.

Dok u filmu gledamo te ljude kako posrću, padaju i leže po ledu, Herzog kao narator hladnokrvno priča o mističnom vjerskom zanosu ruskih hodočasnika koje je, eto, on pronašao i snimio

Jedan od hodočasnika koji je ležao, uha prislonjenog uz led, kao da osluškuje ta zvona iz dubine, s mutnim, pijanim pogledom zagledanim u daljinu. Uz Herzogovu naraciju on postaje paradigma vjernika u mističnom, vjerskom iskustvu i kao takvim ga u filmu predstavlja.

A čovjek je, možda, pijan pao i ostao ležati jer jednostavno – nije mogao ustati. Njegovo lice i pripadajući pogled jedan su od emotivnih vrhunaca filma. Herzog je kasnije otkrio tajnu i ispričao kako je s tim pijancima bilo vrlo ugodno raditi i kako su slušali njegove vrlo precizne upute koje su oni kasnije izvrsno provodili u djelo.

Pitanje koje postavljam, i koje i ova scena postavlja i osvjetljava, jest pitanje PO-ETIKE, kako je to divno formulirao Danilo Kiš. Pitanje morala u stvaranju umjetničkog djela. Vrijedi li djelo više ukoliko je njegov stvaratelj moralna osoba ili ne; ili ukoliko je djelo samo po sebi moralno, etički određeno kao dobro; da li “u velikoj iluziji stvaralaštva, u kojoj se nijedna energija ne gubi”, nešto znači moralna osoba umjetnika, ili još zanimljivije, sam postupak stvaranja sagledan iz etičke perspektive?

Povezani tekstovi

“Metallica: Some Kind of Monster” – Gorostas na koljenima

Posljednji ovosezonski "Rockdocs" za temu ima film "Metallica: Some Kind of Monster" (2004) redateljskog para Joe Berlinger - Bruce Sinofsky.

Neminovni nemi svet

Zamišljen kao omaž poeziji Francisa Pongea, "God Only Knows" (1994) Jean-Daniela Polleta nudi autorsku transpoziciju Pongeove poetike.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dina Pokrajac: “Problematiziramo sukobe u širem smislu”

Direktorica Subversive Film Festivala Dina Pokrajac za Dokumentarni.net najavljuje osamnaesto izdanje ove filsmke manifestacije.

“Funk YU” Franka Dujmića na 8. Funk konferenciji

Dokumentrarni film "Funk YU" (2024) Franka Dujmića bit će prikazan na 8. Funk konferenciji.

U tijeku prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split

U tijeku su prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split.

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi - "Škola hodanja 2" (2025) Jelene Novaković.

Novo staro čulo dokumentaristike

Na 21. ZagrebDoxu po prvi put je održan i popratni program pod nazivom "Audio Dox", posvećen formi audiodokumentaraca.

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

U tijeku prijave za Tabor New Frame Film

Nakon 22 godine Tabor Film Festivala, spomenuta filmska manifestacija počinje novo poglavlje. Od ove godine kreće Tabor New Frame Film.

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.