Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Kolodvor"

Po-etiku dokumentarnog filma, esej Nikole Strašeka o nefikcijskoj umjetnosti prethodno objavljen na portalu jergovic.com koji, između ostalog, propitkuje etičke norme u dokumentarnim ostvarenjima, pročitajte u četiri nastavka na portalu Dokumentarni.net.

Nikola Strašek, filmski teoretičar i kritičar, rođen je 1978. godine u Zagrebu. Hrvatskoj javnosti, međutim, Strašek je najpoznatiji po svojim dokumentarcima “Ubil bum te!” (2007), “Vajt” (2008), “Kratki pregled raspadanja” (2010) te “Čedo” iz 2012. godine. Strašek je studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu, a sada je apsolvent na Odsjeku filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Prvi dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Drugi dio eseja Po-etika dokumentarnog filma
Četvrti dio eseja Po-etika dokumentarnog filma

Postoji još jedna zanimljiva anegdota povezana sa Herzogom i njegovim filmom “Pouke mraka” / “Lessons of Darkness” (1992). Spomenuti film snimljen je u Kuvajtu neposredno nakon prvog Zaljevskog rata.

Herzog, koji ima i ulogu naratora (kao i u mnogim svojim nefikcijskim filmovima), već na početku dokumentarca – dok kamera lebdi iznad zapaljenih naftnih polja – postavlja svoje gledatelje u poziciju posjetitelja s neke druge planete.

I doista, prizori koje vidimo u ovom dokumentarnom ostvarenju kao da su snimljeni na nekoj drugoj planeti ili su prebačeni iz duboke primordijalne prošlosti. Film se sastoji od zračnih kadrova zapaljenih naftnih polja, kadrova prepunih vatre i gustog, crnog dima.

Kad je Herzog predstavio svoje “Pouke mraka” na 19. Berlinskom filmskom festivalu, većinski ljevičarska publika izviždala je film, pošto se njemački redatelj nije jasno odredio po pitanju nedavno završenog rata.

Herzog nam u ovom dokumentarcu, naime, ne otkriva ni planetu, a kamoli državu na kojoj se njegova radnja odvija. I tako je cijela dvorana, nekih pet tisuća ljudi, zviždala, negodavala i uzvikivala razorazne pogrde. Redatelj je ubrzo zatim izašao pred publiku i mirno rekao: “Svi ste vi u krivu!”

Lessons of Darkness
Kadar iz dokumentarnog filma “Pouke mraka”

Dvadeset godina kasnije “Pouke mraka” i dalje su sjajan film koji u određenim aspektima anticipira buduće događaje.

Herzog je ne samo pomiješao razne žanrove, nego je po istoj priči snimio dokumentarni film koji teži igranom te igrani koji teži dokumentarnom, demonstrirajući i u jednom i u drugom svoju privrženost ekstatičnoj istini, poetskoj perspektivi, autonomiji stvaratelja i ogromnom prostoru slobode koji je za svoj rad, a i za rad budućih generacija filmaša, osvojio veliki vojvoda svjetskog filma.

Drugi veliki dokumentarist o kojem ću pisati puno je poznatiji kao redatelj igranih filmova, iako je svoju karijeru započeo – i dugo u toj branši stvarao – kao redatelj dokumentaraca. Takvo stečeno znanje i iskustvo upotrijebio je u vlastitim igranim remek-djelima po kojima će ga jednako pamtiti ljubitelji sedme umjetnost, ali i njena cjelokupna povijest.

Radi se Krystzofu Kieslowskom, poljskom redatelju, svjetski poznatom po Dekalogu” (1989) (posebno po Kratkom filmu o ubijanju” i Kratkom filmu o Ljubavi”), Veronikinom dvostrukom životu” (1991) i završnoj trilogiji Tri boje” (1993 – 1994).

A da se slučaj, sudbina ili Bog nisu upleli u njegov život, preciznije u snimanje jednog dokumentarnog filma, Kieslowski možda ne bi u naponu kreativne snage naglo prestao snimati dokumentarce, kojima se više nikada nije vratio. Film koji ga je uvjerio u baš takav rasplet i s kojim se oprostio od ove vrste filmskog izražavanja zvao se “Kolodvor” (1980).

Kieslowski je završio čuvenu Filmsku akademiju u Lodzu (tamo su se školovali i Wayda, Polanski,  Zanussi..), a diplomski rad bio mu je upravo dokumentarac o tom gradu. I nakon akademije Kieslowski je poprilično dugo snimao dokumentarce.

Krystzof Kieslowski
Na fotografiji: Krystzof Kieslowski / Foto: Alberto Terrile

Iako je još u školi snimio igrani film “Tramvaj” (1966), dugo se opirao ili plašio fiktivne celuloidne umjetnosti, uvjeren da poljska stvarnost nudi obilje tema kojima se može utjecati i oblikovati poslijeratno poljsko komunističko društvo.

Mnogi filmovi velikog poljskog redatelja, koji se igranim filmom počeo baviti u svojim tridesetim godinama, završili su na bunkerirano-cenzurirajućoj polici. Usprkos toj činjenici Kieslowski se neobičnom upornošću držao dokumentarnog filma. Bio je čovjek koji je duboko vjerovao u stvarnost, i koji je u svoja kasna remek-djela inkorporirao ono najbolje što je naučio snimajući dokumentarce.

I tko zna, možda bi ih snimao do kraja života; možda svijet nikad ne bi upoznao redateljevu virtuoznost da nije bilo već prije spomenutog dokumentarca “Kolodvor”.

Što se to onda, zapravo, dogodilo za vrijeme snimanje “Kolodvora”? Dogodilo se nešto vrlo jednostavno, strašno i svakodnevno. Nešto s čim svi redatelji dokumentaraca moraju računati. Kao što to sugerira i njegovo samo ime, tema filma “Kolodvor” bio je novouređeni željeznički kolodvor u Varšavi. Zajedno s njim i tamošnji život ljudi u tranziciji, na putu ili u permanentnom čekanju.

Kieslowski i ekipa marljivo su bilježili stvarnost velikog kolodvora snimajući beskrajnu masu ljudi koja tamo prolazi. Dijelove filma snimali su tehnikom skrivene kamere, a  posebno ih je zainteresirao jedan često ponavljujući prizor. Naime, odgovorni ljudi sa željezničkog kolodvora na tom mjestu su instalirali ormariće za ptrljagu.

I ljudi, posebno iz provincije, nenaviknuti na ostavljanje prtljage u takvim ormarićima, svake noći (snimana su većinom bila noćna) su Kieslowskom i ekipi pružali zanimljivu dokumentarnu građu: Poljaci jednostavno nisu znali na koji se način oni uopće koriste.

Nakon trećeg dana/noći snimanja, u trenutku vraćanja filmske opreme, pred studijem ih je dočekala policija i zatražila cjelokupni materijal snimljen te noći.

Kolodvor
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Kolodvor”

U komunističkoj Poljskoj, koja se nalazila u snažnom ideološkom zagrljaju Sovjetskog saveza, zaplijene materijala nisu bile rijetke. I samom Kieslowskom cenzura je sjela na vrat zbog filma koji je napravio o radnicima negdje početkom sedamdesetih.

Pa ipak, pitao se predajući materijal, kakve su to ideološke transgresije mogli napraviti snimajući upoznavanja Poljaka s novotarijom ormarića za ptrljagu? No, policija nije imala razumijevanja i na kraju je ipak uzela sav prikupljeni materijal.

Kieslowski je proveo dva tjedna iščekujući kaznu, poziv u policiju ili u sjedište partijske komisije za film, uplašen za egzistenciju i nastavak filmske karijere. Nakon dva tjedna stigao mu je diskretni poziv u policiju, a Kieslowski je kasnije izjavio kako su ga vrlo pristojno primili i usput mu pokazali sav oduzeti materijal.

Pitali su ga postoji li mogućnost da nešto od materijala eventualno nedostaje, na što je začuđeni redatelj odgovorio kako im je predao svu snimljenu građu.

Policija mu je nakon toga vratila materijal bez riječi objašnjenja. Kieslowski je uporno želio pronaći razlog za policijsko oduzimanje materijala, no iz službenih krugova dobio je isključivo šutnju. Tek kad je zbunjeni redatelj već bio na izlasku, prišao mu je jedan od viših policijskih službenika i upozorivši ga da je sve što će reći neslužbeno, ipak uspio objasniti taj veliki misterij.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here