Pretkraj “Pjene” / “Froth” / “Pena” (2019) ruskog redatelja Ilje Povolockoga, u jedinom prizoru akcijske napetosti dobitnika Velikog pečata, glavne međunarodne nagrade 16., tj. posebnog izdanja ZagrebDoxa i Posebnog priznanja Mladog žirija koji nagrađuje autore do tridesetpet godina starosti, kamera se, po svemu sudeći, isprva nalazi na patrolnom plovilu obalne straže, a potom na čamčiću bjegunca, krivolovca Dime. Potjera bi, dalo se ranije naslutiti, mogla dovesti i do uporabe vatrenog oružja. S Dimom smo već proveli dobar dio filma, a bez obzira na to podržavamo li njegove nezakonite aktivnosti ili ne, strepimo za mladog čovjeka prikazanoga u simpatičnom svjetlu. Autor, doduše, neće nastojati pojačati napetost usporednom montažom, no i za smještaja u Diminom glisirajućem gumenjaku, razgovijetno ćemo čuti što govore predstavnici zakona na udaljenom brodu. Pogled iz dva motrišta, i progonitelja i progonjenika, sumnjičavijeg bi gledatelja mogao, zar ne, navesti na pomisao o tomu da je prizor aranžiran, režiran, rekonstruiran za potrebe snimanja. Možda čak i o tomu da su filmaši obalnoj straži odali gdje tražiti Dimu, ne bi li potaknuli događaj koji će u slikopis unijeti dodatno uzbuđenje. Najvjerojatnije pretjerano, ali moguće se pitati.
Hoćemo li tom u filmu jedinom očito zamjetnom odmaku od principa kradomične nazočnosti svakodnevici, zamjeriti kao nepoželjnoj formalnoj nedosljednosti ili ćemo ga doživjeti kao dobrodošao iskorak iznimke koja utvrđuje pravilo te prisnažuje dojmu neposredne neprimjetnosti promatrača s kamerom i mikrofonom u ostatku djela, ovisi, dakako, o gledištu i sklonostima. Uostalom, baš kao i to hoće li nam se, u cjelini, zanemarivanje informativnosti u korist ugođajnosti učiniti vrlinom ili manom.
Ostvarena u tradiciji neposrednog promatračkog dokumentarca koji bilježi odsječke života što se odvijaju baš kao da protagonisti ni ne znaju da ih se snima, “Pjena” nosi i prednosti i nedostatke tog pristupa, prakticiranog već desetljećima, a u ovom mileniju, uz nove mogućnosti tehnike i tehnologije, osobito prisutnog i naročito cijenjenog. Možda čak i preprisutnog, kao onda kada su 1960-ih ekrane preplavila djela filma-istine, cinéma véritéa. Toliko da je, kaže anegdota o koju se u svojim tekstovima rado oslanjao Zoran Tadić, jednog njima prezasićenog domaćeg (jugoslavenskog) novinara-filmskog kritičara nagnalo da ih šaljivo prekrsti u cinéma štavelite?.
Bremenita tmurnim ugođajem, “Pjena” nas minimalističkom predanošću zahvata i nepreuzetnom znatiželjom na devedesetak minuta uistinu dojmljivo uranja u odsječak živovanja na skandinavskom repnom poluotoku Kola.
U prvih 20-25 minuta “Pjene”, što je otprilike četvrtina filma, jedva da uspijevamo dokučiti tko su i što rade tih desetak mahom šutljivih ljudi koje češće gledamo na ekranu. Uvod je položen na slikovnost te gradnju ugođaja i dojma bliskog promatranja, kao tajom, djelića života rečene čeljadi. Kreću se, miruju i djeluju u pustom, neprivlačnom priobalnom krajoliku poklopljenom sivim nebom, niskim oblacima, zastrtom maglenim parama. Vidljiva djela ljudskih ruku – zgrade, plovila, alati, pomagala… – zapuštena su, orunjena, improvizirana, hrđava, otpadna. Čemerno se ovdje živi i bezvoljno, a djelomično prikazane aktivnosti zapahuju na poslovanje ispod žita. I sve pomalo podsjeća na okružje zapaženog igranog “Levijatana” / “Leviatan” (2014) Povolockovljega sunarodnjaka Andreja Zvjaginceva. Ne bez razloga – brzom provjerom na međumrežju sveznajućem, doznajemo da je fikcijski grad Pobrežnji iz tog filma snimljen u Teriberki, u istom području Rusije. Oko, dakle, dvadesetpete minute, načut ćemo da je u tom kraju razvijen krivolov na rakovice, no ni tad još neće biti bistro jesu li naši protagonisti krivolovci ili lovci na krivolovce. Do kraja filma to će se dovoljno razjasniti, a razlučit ćemo i da se neki među promatranima bave drugime, kao i da se nalazimo u ruskoj Murmanskoj oblasti, ponajviše u Kildinskom tjesnacu Barentsovog mora, sve predstavljeno u umjereno razaznatljivim natuknicama i sugestijama.
Bremenita tmurnim ugođajem, “Pjena” nas minimalističkom predanošću zahvata i nepreuzetnom znatiželjom na devedesetak minuta uistinu dojmljivo uranja u odsječak živovanja na skandinavskom repnom poluotoku Kola, kraju negostoljubive klime nagrđenom ljudskom rukom, te djelomično “otkriva mjesto i njegovu prošlost” kako je u obrazloženju Velikog pečata naveo ZagrebDoxov žiri. Gledatelj-poklonik tog tipa izlaganja, iščekivanja i odgonetanja šturih poluobavijesti koje ovda-onda škrto kapnu, doista ne može imati razloga za nezadovoljstvo. Onaj drugi, pak, mogao bi poželjeti da je, primjerice, toliko i toliko oduljih sekundi lelujanja muškog rublja što se suši na hladnom vjetru ili kadrova gledanja u daljinu – koliko god lice oronulog samotnog djedaka bilo zanimljivo izborano – zamijenjeno ili potkrijepljeno barem malo izravnijim i hitrijim informiranjem i smještajem, što vjerojatno ne bi umanjilo postojeća dostignuća.