“Moj dom” – Prozori u svijet

Redatelj Branko Ranitović (Bečej, Vojvodina, 1925. – Rovinj, 2010.) nije jedno od imena kojima se razmećemo govoreći o povijesti hrvatskog filma, dokazujući krutost i proizvoljnost onoga što nazivamo kanonom. Ranitović u film ulazi još 1949. godine kao redatelj nastavnih filmova, a za jedan takav temeljen na dječjim crtežima “Prometni znaci – ulični junaci” (1958), osvaja nagrade na festivalima u Puli, Veneciji i Mar del Plati. Kasnih pedesetih snima dokumentarne filmove, a od 1960. djeluje u okviru Zagrebačke škole crtanog filma kao redatelj koji za svoje projekte angažira crtače i animatore. Tako njegova najuspjelija ostvarenja nastaju u koautorstvu s legendama animiranog filma poput Zlatka Grgića (“Tolerancija”, 1967.), Pavla Štaltera (“Maska crvene smrti”, 1969.) i Nedjeljka Dragića (“Vrata”, 1971.). Upravo je Ranitović u našu kinematografiju inaugurirao dokumentarni film temeljen na snimkama dječjih crteža, pa je 1958. realizirao “Moj dom” (Zagreb film, 1958.) u kojem su prikazani radovi s istoimene međunarodne izložbe dječjih crteža, nastalih vrijednim rukama djece iz 25 zemalja u dobi od 5 do 16 godina. Godinu dana kasnije istom metodom snima i film “Rat koji još traje” (1959) u suradnji sa scenaristom Nikšom Fulgosijem.

Autori scenarija “Mojeg doma” dva su puno zvučnija imena od Ranitovićevog: Ante Babaja i Zvonimir Berković, dok će ova kolaboracija s autorom specijaliziranim za nastavne filmove ostaviti dubok trag na obojicu proslavljenih autora, tada na počecima svojih karijera. Babaja će nezaboravno prikazati gluhonijemu djecu u svom remek-djelu “Čuješ li me” (Zagreb film, 1965.), a Berković i opet upotrijebiti naraciju iz dječje perspektive u klasiku “Moj stan” (Zagreb film, 1962).

“Moj dom” fascinira vizionarskim pristupom filmskoj slici, kao i dinamičnim, otvorenim pristupom odnosu pokretnih slika i prateće naracije. Ranitović izmjenjuje dječje radove, svaki od kojih dolazi iz neke druge zemlje, tretirajući ih kao filmske prostore – kamera po crtežu klizi i putuje, dok se određeni detalji crteža montažno izdvajaju u zasebne kadrove. Već te, 1958. godine Branko Ranitović bravurozno koristi jedinstvenu mogućnosti filmskog medija kako bi cjelovitu sliku stvarnosti, ovdje utjelovljenu u dječjim crtežima, pretvorio u kaleidoskop fragmenata koji međusobnim dijalogom stvaraju novu perspektivu i doživljaj prikazanog. Baratajući i dimenzijom vremena, samo film ima vječno obnavljajuću snagu plošno učiniti višeslojnim, stoga u “Mojem domu” doslovno putujemo crtežom kao da je u pitanju krajolik kojeg valja istražiti iz različitih pozicija kako bismo otkrili sve njegove skrivene čari. Ponuđeno nam je dvostruko putovanje – koračanje dimenzijama filmske slike, odnosno krajolicima najrazličitijih kutaka svijeta iz perspektive dječjeg crteža.

Naracija pak uvodi aspekt polifonije pa svaki crtež prati drugi dječji glas koji u pomalo artificijelnoj maniri objašnjava njegov sadržaj. Glasovi su fikcijski element filma jer glume prave autore crteža, a zapravo je i nevjerojatno pomisliti da bi djeca na ovako barokan, literaran te očito konstruirano infantilan način objašnjavala svoje umjetničke dosege. Dramaturška linija zasnovana je na načelu analogije; djeca pronalaze sličnosti među svojim crtežima, nadovezujući se jedno na drugo u putovanju iz bogatog SAD-a do siromašne Indije. A to nas dovodi do ideološke potke filma bratstva i jedinstva svih Zemljana, koja ne iznenađuje s obzirom na godinu nastanka. Jednake parole čujemo i danas, ali one su rijetko kada ilustrirane stvarnim dokazima naše sličnosti, a češće maskiraju duboki ekonomski jaz na koji smo osuđeni. U Ranitovićevoj nadahnutoj viziji dječji crteži postaju prozori u svijet uz pomoć kojih se povezujemo u priču o zajedništvu i svemu što udruženi možemo postići, kulturnim i ekonomskim razlikama unatoč. Međutim, baš kao i sam autor koji je ostao na marginama naše filmske povijesti, takvi su narativi danas osuđeni na kategoriju utopijskih. “Moj dom” stoga možemo promatrati kao film iz budućnosti, ne samo zbog provedenih filmskih postupaka koji odolijevaju zubu vremena i ne prestaju fascinirati, već zbog snažnih ideja o tome što sve jesmo i što tek možemo postati.