PočetnaEsejiProzori"Moj dom" - Prozori u svijet

“Moj dom” – Prozori u svijet

|

Redatelj Branko Ranitović (Bečej, Vojvodina, 1925. – Rovinj, 2010.) nije jedno od imena kojima se razmećemo govoreći o povijesti hrvatskog filma, dokazujući krutost i proizvoljnost onoga što nazivamo kanonom. Ranitović u film ulazi još 1949. godine kao redatelj nastavnih filmova, a za jedan takav temeljen na dječjim crtežima “Prometni znaci – ulični junaci” (1958), osvaja nagrade na festivalima u Puli, Veneciji i Mar del Plati. Kasnih pedesetih snima dokumentarne filmove, a od 1960. djeluje u okviru Zagrebačke škole crtanog filma kao redatelj koji za svoje projekte angažira crtače i animatore. Tako njegova najuspjelija ostvarenja nastaju u koautorstvu s legendama animiranog filma poput Zlatka Grgića (“Tolerancija”, 1967.), Pavla Štaltera (“Maska crvene smrti”, 1969.) i Nedjeljka Dragića (“Vrata”, 1971.). Upravo je Ranitović u našu kinematografiju inaugurirao dokumentarni film temeljen na snimkama dječjih crteža, pa je 1958. realizirao “Moj dom” (Zagreb film, 1958.) u kojem su prikazani radovi s istoimene međunarodne izložbe dječjih crteža, nastalih vrijednim rukama djece iz 25 zemalja u dobi od 5 do 16 godina. Godinu dana kasnije istom metodom snima i film “Rat koji još traje” (1959) u suradnji sa scenaristom Nikšom Fulgosijem.

Autori scenarija “Mojeg doma” dva su puno zvučnija imena od Ranitovićevog: Ante Babaja i Zvonimir Berković, dok će ova kolaboracija s autorom specijaliziranim za nastavne filmove ostaviti dubok trag na obojicu proslavljenih autora, tada na počecima svojih karijera. Babaja će nezaboravno prikazati gluhonijemu djecu u svom remek-djelu “Čuješ li me” (Zagreb film, 1965.), a Berković i opet upotrijebiti naraciju iz dječje perspektive u klasiku “Moj stan” (Zagreb film, 1962).

“Moj dom” fascinira vizionarskim pristupom filmskoj slici, kao i dinamičnim, otvorenim pristupom odnosu pokretnih slika i prateće naracije. Ranitović izmjenjuje dječje radove, svaki od kojih dolazi iz neke druge zemlje, tretirajući ih kao filmske prostore – kamera po crtežu klizi i putuje, dok se određeni detalji crteža montažno izdvajaju u zasebne kadrove. Već te, 1958. godine Branko Ranitović bravurozno koristi jedinstvenu mogućnosti filmskog medija kako bi cjelovitu sliku stvarnosti, ovdje utjelovljenu u dječjim crtežima, pretvorio u kaleidoskop fragmenata koji međusobnim dijalogom stvaraju novu perspektivu i doživljaj prikazanog. Baratajući i dimenzijom vremena, samo film ima vječno obnavljajuću snagu plošno učiniti višeslojnim, stoga u “Mojem domu” doslovno putujemo crtežom kao da je u pitanju krajolik kojeg valja istražiti iz različitih pozicija kako bismo otkrili sve njegove skrivene čari. Ponuđeno nam je dvostruko putovanje – koračanje dimenzijama filmske slike, odnosno krajolicima najrazličitijih kutaka svijeta iz perspektive dječjeg crteža.

Naracija pak uvodi aspekt polifonije pa svaki crtež prati drugi dječji glas koji u pomalo artificijelnoj maniri objašnjava njegov sadržaj. Glasovi su fikcijski element filma jer glume prave autore crteža, a zapravo je i nevjerojatno pomisliti da bi djeca na ovako barokan, literaran te očito konstruirano infantilan način objašnjavala svoje umjetničke dosege. Dramaturška linija zasnovana je na načelu analogije; djeca pronalaze sličnosti među svojim crtežima, nadovezujući se jedno na drugo u putovanju iz bogatog SAD-a do siromašne Indije. A to nas dovodi do ideološke potke filma bratstva i jedinstva svih Zemljana, koja ne iznenađuje s obzirom na godinu nastanka. Jednake parole čujemo i danas, ali one su rijetko kada ilustrirane stvarnim dokazima naše sličnosti, a češće maskiraju duboki ekonomski jaz na koji smo osuđeni. U Ranitovićevoj nadahnutoj viziji dječji crteži postaju prozori u svijet uz pomoć kojih se povezujemo u priču o zajedništvu i svemu što udruženi možemo postići, kulturnim i ekonomskim razlikama unatoč. Međutim, baš kao i sam autor koji je ostao na marginama naše filmske povijesti, takvi su narativi danas osuđeni na kategoriju utopijskih. “Moj dom” stoga možemo promatrati kao film iz budućnosti, ne samo zbog provedenih filmskih postupaka koji odolijevaju zubu vremena i ne prestaju fascinirati, već zbog snažnih ideja o tome što sve jesmo i što tek možemo postati.

“Moj dom”

  • Režija: Branko Ranitović
  • Scenarij: Zvonimir Berković i Ante Babaja
  • Kamera: Ernest Gregl
  • Montaža: Lida Braniš
  • Glazba: Aleksandar Bubanović
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1958.
  • Trajanje: 16 minuta


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.

Dodjela Nagrade Dokumetar u Dokukinu KIC

U organizaciji portala Dokumentarni.net, u zagrebačkom Dokukinu KIC će u utorak, 18. lipnja u 19 sati, po peti put biti dodijeljena Nagrada Dokumetar.

17. Beldocs: Razbijanje utopije o dominantne poretke

Na ovogodišnjem Beldocsu svjedočili smo još jednom presjeku produkcije srpskog dokumentarnog filma.

“Posljednji valcer” – Film koji se pušta glasno

"Posljednji valcer" / "The Last Waltz" (1978) Martina Scorsesea publika i kritika nazivaju jednim od najboljih rock filmova svih vremena.