Iz Širokog Brijega za Dokumentarni.net: Ivan Laić
Sinoć je u Širokom Brijegu otvoren jubilarni, 20. Mediteran Film Festival koji već dva puna desetljeća u srce hercegovačkog krša dovodi najaktualnije naslove dokumentarnog filma. Njihove projekcije održavaju se na dvije blizinom neposredne lokacije, u kinu Borak te pozornici na otvorenom, na tzv. festivalskom trgu ispred kinodvorane. Iako je pred platno iznesen velik broj stolaca za publiku, svi su oni bili zauzeti pa je uz cijeli kapacitet vanjske pozornice, bio ispunjen i gotovo cijeli kinodvorane u kojoj je istovremeno puštan isti filmski uradak. To nas ne bi trebalo čuditi, budući da je film otvaranja, “Radio Ganga” (Kadar, 2019.) Zdenka Jurilja, obradio temu vrlo zanimljivu lokalnom stanovništvu, dok će isti širokobriješkim gostima poslužiti za upoznavanje kulture i tradicije mjesta koje posjećuju. Na otvaranju su govorili Tomislav Topić, direktor festivala; Robert Bubalo, producent MFF-a; Tomislav Ruk ispred HT Eroneta, glavnog pokrovitelja festivala; Miro Kraljević, gradonačelnik Širokog Brijega te Zdenko Jurilj, autor filma otvaranja. Riječ je dobila i Vera Robić-Škarica, kojoj je uručeno posebno priznanje za razvoj festivala.
Možemo stoga zaključiti da se odabir dokumentarca “Radio Ganga” (★★★★) redatelja Zdenka Jurilja pokazao kao pun pogodak za otvaranje jubilarnog izdanja najstarijeg festivala dokumentarnog filma na ovim prostorima. Film prati dogodovštine Tome Matkovića, otkačenog radijskog voditelja Radio Gruda koji osim zafrkantskog pristupa u eteru, paralelno natupa i kao DJ. Matković, međutim, ima i jednu ozbiljniju misiju – zabilježiti, pohraniti i sačuvati što veću količinu hercegovačke tradicijske glazbene baštine, muziku guslara, diplara te pogotovo gange, tog specifičnog načina pjevanja Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine. Obrasao u dugu kosu i bradu, Tomo na prvi pogled možda i ne djeluje kao tipičan kulturni ataše, ali autori filma, Jurilj i scenarist Robert Bubalo (koji je ujedno i producent festivala, a ovo je prvi od tri filma u kojima je imao prste, a bit će prikazani u ovogodišnjem off programu), uvjeravaju nas da je upravo glavni protagonist uvelike zaslužan za uvrštenje gange na popis UNESCO-vih nematerijalnih dobara. Duhoviti, često lascivni i politički stihovi gange izmamili su smijeh domaćih i stranih posjetitelja, a ganga se uživo čula s raznih lokacija kako bi koja skupina zapjevala prije projekcije, zatim i službeno s pozornice nakon prikazivanja filma.
Filmski centar Sarajevo
Festivalski program počeo je i prije službenog otvorenja, i to prikazivanjem sedam kratkih filmova iz riznice Filmskog centra Sarajevo (nasljednika kuća Bosna film, Sutjeska film i Studio film), redom: “Kočari iz Kalija” (Milutin Kosovac, 1958.), “Punta velikog mora” (Vlatko Filipović, 1966.), “Čistilište” (Velimir Stojanović, 1970.), “Pjeskari” (Bakir Tanović, 1973.), “Ugljari” (Vefik Hadžismajlović, 1973.) i “Kasabe” (Mirza Idrizović, 1977.), a umjesto najavljenog filma “Crne bašte” (1972) Petra Ljuboljeva prikazan je autorov “Kad ni tica na krov ne može da sleti” iz 1970. godine. Riječ je o remek-djelima bosanskohercegovačke (odnosno tada jugoslavenske) kinematografije koja u prosječnom trajanju od desetak minuta, kao što im se može iščitati i iz naslova, uglavnom donose pogled na težački narod bivše države: ribare, pjeskare, maloljetne sakupljače ugljena i druge. Možda su najzanimljiviji naslovi iz ovog programa bili ujedno najkraći i jedini bez naracije. Stojanovićevo “Čistilište” vjerojatno tek rubno pripada dokumentarnom rodu, bilježeći lica naroda zapelog u liječničkoj čekaonici. Zanimljiva ekspresionistička glazba još više produbljuje nadrealnu atmosferu, a iza povremeno otvarajućih vrata ordinacije, otkrivamo tek rajsku svjetlost prije nego se zatvore i vrate nas u čekaoničko čistilište. “Kasabe” Mirze Idrizovića šareni su kolaž srodan glazbenom videobroju koji arhivski materijal skuplja u vrckavu mješavinu sukoba tradicije i modernizacije, dok zvukom i slikom može buditi nostalgiju za sirovijim i nevinijim vremenima od današnjih.
Festivalske dvojbe
Noćne projekcije pred nas su postavile prvu festivalski dvojbu. U kasnom terminu od 23 sata, na otvorenom je u sklopu off programa “Tragovi rata” prikazan prošlogodišnji film “Nisu imali kada odrasti” / “They Shall Not Grow Old” (2018. | ★★★★★) Novozelanđanina Petera Jacksona, dok su u dvorani na rasporedu bila prva dva ostvarenja iz konkurencije. Premda je zvučalo i više nego primamljivo vidjeti Jacksonov tehnički spektakl na velikom platnu, budući da smo spomenuti film već recenzirali na našoj stranici, odlučili smo ipak prednost dati kvantiteti nad provjerenom kvalitetom. “Bottoms Up” (2018. | ★★★ i 1/2) Talijanke Brunelle Fini film je o popularnom televizijskom kuharu Nicku Difinu koji saznaje da boluje od raka, pa ovaj odluči voditi filmski dnevnik svoje borbe protiv teške bolesti. Iako ga isprva gledamo nepokolebljivog duha, kako s vremenom odmiče kemoterapija, sve ga više salijeću tmurne misli. Ipak, Difino pokušava živjeti sretan život, slaveći svaki njegov trenutak na raspolaganju. Film nosi dvojbenu poruku da bi i zdravi ljudi trebali cijeniti životne trenutke na sličan način. No, sreća jednostavno ne funkcionira na takav način, jer nju kao cilj ističu nesretni pojedinci, jednako kao što siromašni maštaju o novcu. Autorici, međutim, promiče poanta da ni sreća ni novac ne nose u sebi inherentni smisao, odnosno ne predstavljaju valjani cilj. Unatoč svemu, gledatelj uspijeva ostvariti emotivno povezivanje s protagonistom do te mjere da se film ukupno gledajući može proglasiti uspješnim.
DJ Matković
Francuski film “Letter to My Son” (2018. | ★★★) Dhije Jerbi traje 26 minuta i donosi promišljanja novopečenog oca u obliku pisma popraćenog lijepim crno-bijelim kadrovima koji će možda na trenutke podsjetiti i na ovogodišnjeg oskarovca, film “Roma” (2018) Alfonsa Cuaróna. No, koliko god je svaki od tih kadrova neupitno lijep, također svaki od njih jednostavno traje predugo i cjelokupna minutaža mogla je biti upola kraća, sve kako bi film dobio na potrebnoj dinamici. Sam tekst pisma pretjerano grabi u plošnu poetičnost, a autor kao da je zaokupljeniji idejom sina kao nastavljača očevoga bića, umjesto zasebne osobe s vlastitim ulogom u bitku. Ljepota fotografije nadoknađuje spomenute nedostatke, ali tek do određene mjere.
Projekcije su sinoć trajale do iza ponoći kada je krenula i fešta kojoj je kao DJ kumovao upravo Tomo Matković, glavna zvijezda večeri, kako na platnu, tako i na podiju. Program se, naravno, nastavlja i danas kada će biti prikazano ukupno četrnaest filmova, od čega šest u konkurenciji. Za danas se tako odjavljujemo iz Širokog Brijega uz posebnu pohvalu organizatorima po pitanju opremanja svojih gostiju svim potrebnim sadržajem za kvalitetno praćenje programa i uživanje na festivalu.