Novozelandski redatelj Peter Jackson najveći je dio ovog stoljeća proveo vizualno dočaravajući svijet koji je u svojim romanima “Gospodar prstenova” i “Hobbit” izmaštao engleski književnik John Ronald Reuel Tolkien. Prva od tih dviju ekranizanih trilogija svijetu je predstavila dosege moderne kompjuterske tehnologije prošlog desetljeća, dok je završni dio prstenove sage, “Gospodar prstenova: Povratak kralja” / “The Lord of the Rings: The Return of the King” (2003), Oscarima potvrdio svih jedanaest nominacija 76. po redu najvažnjih filmskih nagrada, izjednačivši se tako s dosadašnjim rekorderima “Ben Hurom” (1954) i “Titanicom” (1997)
No, u svom ovogodišnjem ostvarenju, BBC-jevom dokumentarnom filmu “They Shall Not Grow Old” (2018), zamišljenom kao malom doprinosu proslave stote godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, Jackson pokazuje kako se specijalni efekti mogu iskoristiti ne samo za oživljavanje svjetova iz mašte, već i za vraćanje života stotinu godina starim snimkama ovozemaljskog Velikog rata. Novozelanđanin isto postiže vještom kolorizacijom arhivskog materijala, dodavanjem zvuka tamo gdje ga prethodno nije bilo i kreiranjem dodatnih frekvencijskih okvira kako bi sustigao moderni frame rate standard od 24 sličica u sekundi. Jackson takvim postupcima doseže fluidnost vizualnog prikaza, ali i normalnih, prirodnih ljudskih kretnji na kakve smo odavno navikli, ali koje su nas zbog ograničenog tehnološkog napretka zaobilazili sve do danas, barem kad je u pitanju Veliki rat. U to vrijeme najveći ljudski sukob u povijesti čovječanstva, započeo je gotovo gospodski, obračunom sabljama i konjima. Svega četiri godine kasnije završio je granatama, tenkovima i bojnim otrovima, kao noćna mora s 37 milijuna žrtava kakvu ni sanjati nisu mogli mladići koji su naivno i bezbrižno odlazili na ratišta diljem Europe.
Kako bi oživio događaje s početka 20. stoljeća Jackson je na raspolaganju imao 100 sati video-materijala i 600 sati audio-zapisa razgovora s dvije stotine veterana, od kojih su izjave njih čak 120 završile u filmu. Osim njihovih svjedočenja, film ne sadrži nikakve druge informacije, a izostale je i upotreba voice-overa, kao i društveno-politički komentar pozadine izbijanja rata i njegovog utjecaja na svijet. Također, niti u jednom trenutku ne vidimo lica sugovornika, već slušamo njihova nefiltrirana iskustva iz ovog razornog oružanog sukoba. Kako bi neizmjeran trud tehničke ekipe Jacksonovog dokumentarca zasjao u svoj svojoj velebnosti, film započinje planirano skromnim, pomalo grubim i nedorađenim crno-bijelim snimkama unutar starinskog formata 4:3, brzinom između 10 i 18 sličica u sekundi, da bi nas u jednom trenutku dočekao u svoj svojoj obrađenoj widescreen raskoši, ulaska u novi svijet, čime novozelandski redatelj postiže efekt gotovo nalik onome iz njegovog igranog filma “Heavenly Creatures” iz 1994., kada junakinje otkrivaju izmišljenu Borovniju.
Uz komentare vojnika jednako živoposnih kao ratne priče naših djedova, odjednom i ljude na fronti prije stotinu godina počnemo doživljavamo življima i stvarnijima nego u bilo kojem dosadašnjem zapisu iz toga vremena. Izjave sudionika pokrivaju njihovo sudjelovanje u ratu, od same regrutacije i brojnih primjera uvećavanja svojih godina kako bi uopće bili prihvaćeni u vojsku, preko prvih dana fronte kada im se sve činilo poput posla, pustolovine ili igre (“Apart from the killing and all that stuff”, dodat će lakonski jedan od komentatora), kojoj je opasnost u jednadžbi tek dodavala dodatnu čar, da bi sve kulminiralo jednim od najboljih opisa užasa bitke s detaljnim predočavanjem straha, smrti, buke i bola, nuspojava krvavog obračuna dviju nepomirljivih strana istog ratnog novčića. Odjednom će sjećanja na užase bitke izbiti sav humor iz diskursa preživjelih veterana, a neki će se i slomiti pod teretom emocija. Jedan od bivših vojnika tako se prisjeća teške zadaće kad je svojem teško ranjenom suborcu morao skratiti muke. Jackson ovdje postiže sjajan efekt zajedničkog narativa, tako što dijelove intervjua sa stotinama vojnika montira u svjedočenje, više nalik nadopunjavanja misli, gdje svaki nastavlja gdje je prethodni stao stvarajući dojam sveukupnog iskustva rata iz usta mnogih. Naravno, neizbježan je i konačni zaključak o besmislu rata i nemogućnosti integracije veterana u civilni svijet po njegovom okončanju.
Ostaje vidjeti u kojoj mjeri će tehnologija korištena u ovom filmu zaživjeti u budućnosti povijesnog dokumentarnog filma, ali ako je suditi po “They Shall Not Grow Old”, mogla bi izgledati prilično uzbudljivo.
“They Shall Not Grow Old” jednako je impresivan u tehničkom smislu kao i u prezentaciji traumatičnog iskustva marširanja pod baražnom paljbom na fronti. Jednostavno ne postoji referentni uradak s kojim bi se ovaj film mogao usporediti po upečatljivosti predstavljenog u jednoj cjelini, osim možda televizijske serije od 26 nastavaka “The Great War” iz 1964., a za koju su snimljeni mnogi od intervjua koje Jackson koristi u svom filmu; ili nedavne francuske serije iz niza “Apokalipse”, “Apokalipsa: Prvi svjetski rat” / “Apocalypse: World War I” / “Apocalypse la 1ère Guerre mondiale” (Isabelle Clarke i Daniel Costelle, 2014.) u pet dijelova, a koja također donosi kolorizirane snimke Velikog rata. U svakom slučaju, po pitanju filmske, dokumentarne zastopljenosti, Prvi svjetski rat i dalje predstavlja tek malen dio snimljenoga u usporedbi sa sveprisutnim i uvijek rastućim sadržajem vezanim za Drugi svjetski rat. Dijelom se radi o manjku konkretnog snimljenog materijala iz tog razdoblja, ali i činjenice da je zainteresiranost publike za kasniji sukob oduvijek bila veća, što zbog razmjera samog rata i njegovih posljedica, a što zbog prominentnih figura koje nikako da s vremenom počnu gubiti na privlačnosti u kolektivnoj svijesti čovječanstva. Ostaje vidjeti u kojoj mjeri će tehnologija korištena u ovom filmu zaživjeti u budućnosti povijesnog dokumentarnog filma, ali ako je suditi po “They Shall Not Grow Old”, ona bi mogla izgledati prilično uzbudljivo.
