Iz Širokog Brijega za Dokumentarni.net: Ivan Laić
Nakon uvodnog dana u Širkoom Brijegu, vrijeme je za podvlačenje crte i ispod onog drugog. Iza nas je još jedna večer prepuna filmskih uzbuđenja na 20. Mediteran Film Festivalu. Drugi dan otpuhnuo je početnu tremu, nervozu i uzbuđenje, pa je tako među organizatorima i publikom zavladala još opuštenija atmosfera uz druženje u hercegovačkoj filmskoj prijestolnici. Sam filmski program po broju naslova bio je još bogatiji nego prvoga dana, a mi smo se ponovno potrudili pokriti maksimalan broj uradaka, pa bez mnogo duljenja, započnimo s pregledom.
Filmski je dan započeo već u vrućim popodnevnim satima projekcijama kratkometražnih filmova iz programa “U fokusu” gdje smo imali priliku vidjeti šest dokumentaraca iz Europe, Sirije i Maroka, od kojih se kvalitetom izdvojio “Michael’s Flight” (2018. | ★★★★) španjolskog autora Jesusa de Frutos Ayusa. Redatelj nas upoznaje s Michaelom, čovjekom koji će mnoge natjerati da na osobe s invaliditetom gledaju drugačijim očima. On piše pjesme, fotografira, gradi nevjerojatne makete građevina od čačkalica, ima sjajno pamćenje i vodi sportsku emisiju na radiju. Uz sve to je i vedra, optimistična osoba sa sjajnim smislom za humor s kojom bismo rado proveli i više od devetnaest minuta koliko je potrebno odvojiti za uživanje u ovom filmu.
U konkurenciji
Jučer je prikazano i čak šest filmova iz službene festivalske konkurencije koji se puštaju u parovima, sačinjenih od po jednog kraćeg, odnosno dužeg naslova. Kraći film prvog jučerašnjeg para (drugog ukupno), “God’s Acre” (2018. | ★★★ i 1/2) španjolskog autora Pabla Adiega Almudevara, upoznaje nas sa starcem, posljednjim stanovnikom svoga sela. Riječ je smirujućem filmu koji samoću glavnog protagonista posebno naglašava kroz okružujuću tišinu. Nju ponegdje prekida tek lavež pasa, zvuk zvona oko ovčjih vratova ili kakav radijski prijenos nogometne utakmice, pa je gledatelj osim sporadičnih zvukova koji uključujuću i Chopinovu sonatu, uronjen uglavnom u gromoglasnu tišinu.
Ovdje je vrijeme za malu digresiju. Naime, jučer smo se prije projekcija u razgovoru s jednim od članova žirija, složili kako je sjajna osobina MFF-a projekcija filmova na jednom mjestu. Kino-dvorane, projekcije na otvorenom, koncerti, sav popratni sadržaj – sve je to smješteno na područje jednog gradskog trga. Shodno tome, ništa od programa nećete propustiti uslije mijenjanja lokacije. No, za vrijeme projekcije filma “Groblje” spoznali smo i negativni aspekt istog – film koji više od svega govori o tišini, sinoć je bio popraćen tonskom probom benda (“Smooth Operator”, ako vas baš zanima), zbog čega ćemo se filmu morati vratiti naknadno. Nevedenu ocjenu stoga smatrajte tek preliminarnom.
Duži film ovog programskog slota bio je “National Narrative” / “Roman national” (2018. | ★★★ i 1/2) Francuza Grégoirea Beila , dokumentarac sastavljen isključivo od korisničkog sadržaja objavljenog na društvenoj mreži Periscope, na kojoj mladi objavljuju svoje live feedove uspostavljajući kontakt s drugim korisnicima koji iste komentiraju. Na papiru možda zvuči jalovo, ali Beil ovdje vjerno prikazuje profil nove generacije Francuza, njihovu mješovitost i istovremeno tinjajući rasizam, njihove frustracije i budućnost koja ne obećava mnogo. Centralni dio filma usidren je oko praćenja određenih događaja – utakmica Europskog nogometnog prvenstva, terorističkog napada u Nici – uživo putem ove mreže. U potonjem slučaju istovremeno gledamo dio korisnika koji uživa na proslavi ispred Eiffelovog tornja, dok se drugi dio, što iskreno, što internetski pozerski zgražava nad istovremenim činom nasilja. Milenijalci čiji profili čine sadržaj ovog filmskog ostvarenja, ljudi su budućnosti, istovremeno neshvatljivi, opsjednuti samima sobom i u krajnju ruku isprazni pojedinci na kojima svijet ostaje. “National Narrative” iz tog razloga djeluje kao pesimističan pogled na sadašnjost i budućnost, kako Francuske, tako i ostatka svijeta.
U budućnosti
Kad smo već kod budućnosti, centralna projekcija sinoćnje večeri bavila se upravo tom temom. Kako se “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2018.) Josipa Lukića – koju smo već odavno obasuli hvalospjevima – prikazivala u istom terminu, iskoristili smo priliku prvi put popratiti i program Otvorenog kina gdje je u programu “Domaći autori” prikazan dokumentarac “2068” (Večernji list, 2019. | ★★★) Roberta Bubala. Riječ je o klasičnom televizijskom dokumentarcu u kojem neki od vodećih ovdašnjih znanstvenika (Igor Rudan, Višeslav Raos, Boris Jokić, Jan Šnajder, Slaven Letica i drugi) razmatraju budućnost ljudske rase za pedeset godina. Neke od tema kojima se bave tiču se produljenja životnog vijeka, robota, umjetne inteligencije i slično. Sugovornici pritom iznose vrlo zanimljive uvide i moralne dvojbe koje će, smatraju, pratiti razvoj čovječanstva i predstavljati izazove u desetljećima koja dolaze.
Ova zanimljiva razmatranja nažalost popraćena su nezgrapnim i suvišnim igranim scenama u kojima, između ostalih, uloge tumače lokalne zvijezde Goran Bogdan i Marijana Mikulić kao kapetanica posade hrvatskog svemirskog broda u misiji slijetanja na Mars. Nasuprot igranih scena, film je popraćen i intrigantnim ilustracijama koje se pokazuju puno boljim pratećim sadržajem, pa se samo može požaliti što je značajan dio inače pametnog filma potraćen na slabo izveden fikcijski materijal. Odluka je problematična tim više jer su razmišljanja znanstvenika namijenjena odraslima, dok će onaj igrani dio teško proći i kod djece.
U noći
Otvoreno kino nastavilo je s programom “Tragovi rata” i filmom “Among Wolves” (2016) američkog redatelja Shawna Conveya o grupi hercegovačkih motociklista koji štite lokalno stado divljih konja. Zbog pomicanja satnice, nažalost, nismo stigli pogledati veći dio ovog uratka. Trebalo je, naime, ponovno poći u dvoranu na još dva naslova iz konkurencije. Prvi od njih, tuniški “Soufisme” (2018. | ★★★★ i 1/2) redatelja Younesa Ben Hajrije, ostavio je doista dubok utisak i to iz razloga kojeg je poprilično teško kvalitetno prenijeti riječima. Dokumentarac, naime, govori o procesu nastanka vune, što možda zvuči kao najdosadnija filmska tema u povijesti. Ako tome dodamo i podatak da je u pitanju film uglavnom bez teksta, s kadrovima koji u svom najvećem dijelu pokrivaju samo strojeve i njihove pokrete, vjerojatno ćete reći da smo sasvim skrenuli. Ali dvadeset minuta trajanja Ben Hajrijavog filma ispunjeno je mehaničkom poezijom pokreta i boje, maestralno režirano i montirano u pratnji glazbe koja industrijski ritam miješa s tradicijskom etno glazbom, bilježeći usto i ples derviša. Tuniški autor uspijeva naći poeziju u svakodnevnome, u mnogo većoj mjeri nego brojni drugi filmovi kratkog metra koji u tome uporno i nasilno ustraju.
Posljednja projekcija večeri bila je rezervirana za “Family In Transition” (2018. | ★★★★) Izraelca Ofira Trainina, koji prati neobičnu priču obitelji čiji je pater familias u jednom trenutku odlučio obznaniti kako je transrodna žena. Isprva dočekan iznenađujuom dozom razumijevanja kako od obitelji, tako i od nadređenih na poslu i šire, Amit se odlučuje na promjenu spola, a nakon operacije ponavlja zavjete sa svojom suprugom kao žena. Ipak, tek tada počinju problemi za ovu obitelj. Promjena znači promjenu, a drastična promjena poput nečijeg spola vuče mnogo više toga za sobom od nečijeg svjetonazora i pitanja prihvaćanja. Naši protagonisti ovu tešku lekciju shvatit će na teži način kad se opstojnost njihove obitelji dovede u pitanje. Film s jednom od najkonkretnijih i najintrigantnijih tema dosad viđenih na festivalu, svakako bi trebao privući dosta pozornosti među ljubiteljima dokumentarnog filma. U svakom slučaju, dolazi s čvrstom preporukom našeg portala.
Budući da rokovi prtišću, a današnji festivalski program već je započeo dok tipkamo posljednje rečenice ovoga teksta, kao moguću poslasticu najavit ćemo filmove “Bure Bareta” (Olimp / One Sand / Kadar / Croatia Records; 2019.) bh autora Roberta Bubala, Marija Vukadina i Renata Tonkovića te “Cherry Days” (2016) Mohamada i Ahmada Malasa iz Sirije. O svemu ćemo detaljnije pisati sutra s mjesta događaja.
