Iz Širokog Brijega za Dokumentarni.net: Ivan Laić

Centralna projekcija treće večeri 20. Mediteran Film Festivala odnosila se na svjetsku premijeru dokumentarnog filma “Bure Bareta” (Olimp / One Sand / Kadar / Croatia Records; 2019. | ), proširenog intervjua sa živućom legendom hrvatskog rock and rolla Goranom Baretom, frontmenom vinkovačkih Majki. Riječ je o uratku čiju režiju potpisuje domaći bosanskohercegovački trojac Robert Bubalo, Mario Vukadin i Renato Tonković, također autora filma “Izgubljeno dugme” (Olimp / Kadar / One Sand; 2015.) o preminulom bubnjaru Bijelog dugmeta, Goranu Ipetu Ivandiću. U uvodnom je programu gost festivala Zdenko Franjić, kultni zagrebački underground izdavač koji je na svojoj etiketi Slušaj najglasnije objavio prvi album Baretovih Majki, recitirao stihove Ivice Čuljka (Satan Panonski) i Damira Karakaša. Bubalo je, također u najavi filma, naglasio podatak o dugogodišnjem nastajanju “Dugmeta”. Čista suprotost je “Bure Bareta”, dokumentarac snimljen za tek osamdeset minuta. S obzirom na tek tridesetak minuta kraće trajanje filma, možemo slobodno izvesti zaključak o izrazito visokom postotku iskorištenog snimljenog materijala. Nadalje, sve upućuje na činjenicu da je inače nepredvidivi Bare, za priliku ovog dokumentarca obukao posebno usredotočeno odijelo, dobrim dijelom, kako i sam priznaje u filmu, zbog pojačane doze lijekova.

Kad imate sugovornika poput Bareta, pritom dobro raspoloženog za razgovor, ništa vam drugo nije potrebno za kvalitetno popunjavanje željene minutaže filma. Legendarni je vinkovački glazbenik, dakle, glavni i jedini protagonist dokumentarca. I to je, rekli smo, sasvim dovoljno. Naravno, pomaže ukoliko Baretove opservacije možete povezati s vrhunskim arhivskim snimkama, u ovom slučaju koncertnim materijalom s nekoliko zadnjih zagrebačkih koncerata Majki. Starom Goranu, ilustriraju to spomenute scene, kad je u svom optimalnom elementu, na domaćoj glazbenoj pozornici još uvijek nema ravna. Bare nas u filmu vlastitim riječima vodi u vrijeme svojih prvih susreta s rock glazbom kroz albume Fun House, The Stoogesa i Rock’n’Roll Animal Lou Reeda, preko nabrajanja cijelog niza izvođača i pjesama koje su na njega ostavile trag, kao i onih njemu manje dragih, preko uspona Majki pa sve do postizanja statusa mainstream zvijezde hitom “Teške boje”, situacije za koju priznaje da mu nije najbolje sjela. Od tog statusa i nema mnogo, ističe Bare, koji u Zagrebu živi podstanarskim životom u nadi da će mu Grad dodijeliti vlastiti stan.

Jedan od razloga velike popularnosti ovog pankera koji pjeva blues slavonskog blata, upravo je njegova izravnost pri izgovaranju čega god mu u tom trenutku ležalo na pameti -kvalitetu koju ljudi često miješaju s iskrenošću. Bare vjerojatno doista i misli izgovoreno u tom trenutku, ali njegovo je psihičko stanje već toliko narušeno godinama ovisnosti te još dužim godinama liječenja iste, da hrvatski glazbenik često gubi vezu sa stvarnošću. Sposoban je tako u istoj rečenici često ispaliti potpuno kontradiktorne izjave, primjerice kako već godinama nije popio kap alkohola; ali sad kad pije, čini to isključivo s ciljem opijenosti.

Osim o vlastitoj glazbenoj karijeri i osobnim bitkama, Bare jednako izravno komentira i hrvatsku političku situaciju, dajući neke za njega sasvim neočekivane (i suspektne) izjave o Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću. Cijeli razgovor prošaran je njegovim psovkama za koje se uporno ispričava čas prije nego što ih opet ponovi, što pak uz sve ostale zabavne elemente, unatoč priličnoj škrtosti građe kojom “Bure Bareta” barata, ovaj film na koncu čini jednim od najzabavnijih naslova ovogodišnjeg Mediteran Film Festivala. Uzgred budi rečeno, dokumentarac je sinoć gotovo istovremeno pušten i na festivalu DORF koji se trenutno odvija u Baretovim rodnim Vinkovcima, inače pobratimskome gradu Širokog Brijega.

Filmovi s Bliskog Istoka

Osim centralnog filma večeri, neki od drugih naslova iz jučerašnjeg programa koje bi se moglo izdvojiti, dva su natjecateljska kratkometražna uratka i jedan duži. Sva tri, pak, dolaze s Bliskog Istoka ili neposrednog mu susjedstva. “Matter of Time” (2017. | ) filmski je kolaž života u Kairu, s težištem, kako stoji u sinopsisu, na zloj strani ovoga grada. Ukoliko je to doista bila namjera egipatskog autora Muhameda Abdula-Hakima, možemo reći da cilj nije posebno uspješno postignut. Premda u određenim scenama vidimo neke sitne, čak i prijeteće izgledajuće kriminalce, film u svojih devetnaest minuta trajanja donosi i brojne prizore iz svakodnevnog života, ljude pri radu, školu za beskućnike i brojne druge elemente koje bismo teško mogli označiti zlim epitetima.

Izraelski dokumentarac “My Father’s Son” (2018. | ★ i 1/2) Hillela Ratea govori o 37-godišnjem Židovu koji dijeli kućanstvo s ekscentričnim i energičnim ocem, ortodoksnim starcem s kojim je razvio (pre)blizak odnos. Izlazak iz ovog začaranog kruga glavni protagonist sada traži pronalaskom bračne partnerice. Otac u ovoj priči ostaje mističnom figurom, dok njegova upečatljiva fizionomija i karizmatična energija ostavljaju najveći utisak na gledatelja. Starac, naime, osim nekoliko grlenih molitvenih zaziva upućenih prema nebu, govori tek u sceni u kojoj sinu na ruskom prepričava konkretnu prispodobu iz vlastitog života. S druge strane, sin Moše je pobožan, skroman i sramežljiv tip, toliko vezan za oca i prostodušan da će misija pronalaska partnerice biti izuzetno teška. Takva njegova nastojanja nespretna su i u pravilu završavaju tužno. Scena jednog sličnog ljubavnog brodoloma, u kojoj gledamo njegovu reakciju na još jedno odbijanje u nizu te neuspjeli pokušaj prikrivanja razočaranja i povrijeđenosti smješkom, jedna je od najbolnijih scena ovogodišnjeg festivala u Širokom Brijegu.

Rat i nogomet

Posljednja projekcija večeri donijela je film sirijske braće Malas, Mohamada i Ahmada, gostiju 20. MFF-a i vjerojatno najvjernijih gledatelja cjelokupnog programa u kinu Borak. Njihov film “Cherry Days” (2018. | ★ i 1/2) prati život Sirijaca iz predgrađa Alepa, koji unatoč svakodnevice s glavom u torbi, ipak pronalaze odušak u praćenju Svjetskog nogometnog prvenstva. Ipak, ovo je i Sirija pjesme i plesa, poezije i nogometa. Najveći postotak dokumentarac posvećen je pjevačima narodnih ili duhovnih napjeva, revolucionarne himne ili ljubavne balade najčešće u pratnji tek pljeska dlanova ili ponegdje bubnja. Filmom bi tako najviše mogli biti oduševljeni upravo ljubitelji tradicijske istočne glazbe.

S Bliskog istoka, točnije ponovno iz Izraela, stiže nam i film “Cause of Death” (Ramy A. Katz, 2018.) čiju smo projekciju nažalost propustili zbog drugih obveza, kao i dokumentarac “iOtok” (Astral Films / Factum / Quasar Multimedia; 2018.) slovenskog autora Mihe Čelara. Potonji ćemo pomno popratiti uskoro kada dođe u domaću distribuciju. Korak po korak, pred nas je dokoračala završna večer festivala i projekcije posljednjih dvaju parova u konkurenciji, odnosno završna ceremonija te projekcija Tarantinovog igranog hita “Bilo jednom u Hollywoodu” / “Once Upon a Time in Hollywood” (2019).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here