EsejiProzori"Jedan dan u Rijeci" - Bilo jednom u Rijeci

“Jedan dan u Rijeci” – Bilo jednom u Rijeci

|

U svom redateljskom prvijencu “Jedan dan u Rijeci” (Jadran film, 1955.) Ante Babaja (1927. – 2010.) postavio je temelje svog autorskog stila baziranog na stilizaciji, ali i dubinskom korištenju specifičnosti određenih krajolika. Ovaj namjenski film nastao u suradnji s gradom Rijekom, Babaja je uspio realizirati na nepojmljivo deideologiziran način za ono vrijeme jer se obvezao snimiti dokumentarni film o udjelu Rijeke i Riječana u narodnooslobodilačkoj borbi. Takav film nikad nije ugledao svjetlo dana, a umjesto prodika o svijetloj budućnosti, snazi radnika i moralnoj čistoći socijalizma, Babaja je uz pomoć poezije Drage Gervaisa u naraciji, ponudio živopisan portret nekoliko stanovnika grada prikazavši ga kao živo mjesto autentičnih ljudi od krvi i mesa.

Na razini narativnog sadržaja pratimo dan u životu nekoliko pomno odabranih stanovnika Rijeke. Uz njih, glavna uloga pripada i samom gradu, njegovoj luci, brodogradilištu, ribarnici, ulicama, starom gradu Trsatu… Film je slikovno oblikovan kroz niz upečatljivih kadrova besprijekorne kompozicije kojoj pridonose i prirodno zatečene svjetlosne plohe unutar kadra, dok Babaja angažirano prati niz zanimljivih protagonista: neimenovanu damu (suptilno je naznačeno da se bavi najstarijim zanimanjem na svijetu), kapetana remorkera Dušana, njegovog sina Niku, radnika u brodogradilištu Ivu, nosača Ferdu, barbu Pepina i njegovu žena Mariju. O njima saznajemo uz pomoć muškog i ženskog glasa koji naizmjence čitaju humorno intoniran tekst isprekidan stihovima Drage Gervaisa (slavne pjesme “Tri nonice” i “Briškula”) na čakavskom dijalektu.

“Jedan dan u Rijeci” zauzima važno mjesto u povijesti domaće dokumentaristike prvenstveno zbog odmicanja od socrealističke tematske i stilske šprance. Isto je postiguto u ono vrijeme nepojmljivim premještanjem fokusa s kolektivnog na individualno, dok je film, kao i brojni drugi klasici našeg dokumentarizma, hibrid dokumentarnog i igranog, s obzirom na obilato korištenje glumljenih i režiranih scena kako bi se konstruirao stilizirani svijet primorskog gradića iz bajke kakvog sugerira i Gervaisova poezija. Pritom Babaja na sebi svojstven način miješa lirsko, dramsko i komično u neodoljivu fikcionalnu cjelinu čiju vjerodostojnost osnažuju dokumentarne sekvence grada. U igranofilmskim vinjetama naglasak je na svakodnevnim aktivnostima kao što su ljubavni susreti, dječje nepodopštine, odlazak u kupovinu, druženja klupi uz more i igranje društvenih igara. Sve ove scene nižu se efektnim, izrazito dinamičnim ritmom.

Najveću inovaciju u oblikovanju filmskog portreta grada ipak predstavlja Babajina nadahnuta upotreba režijskog postupka filma u filmu. Naime, u sceni u kojoj nosač Ferdo prati turista koji kamerom snima po gradu, gledamo vizure Rijeke kroz kameru tog došljaka, odnosno njegov film unutar filma. Babaja svojom odlukom odvažno sugerira višestrukost mogućih perspektiva u tvorbi svakog narativa. Niti jedan od njih nije konačan ili istinit, kamoli sveobuhvatan, čime se cjelina otvara modernističkoj pretpostavci imanentne subjektivnosti. Svaka priča i svaki pogled pripadaju nekome, a nitko ne može vidjeti sve. Međutim, neće svatko učiniti ograničenost vlastitog horizonta vidljivim pretvarajući upravo to u ključnu točku vlastite naracije, pogotovo kada se priča bajka o jednom gradu. U tom smislu Babaja je već svojim prvijencem zauzeo pionirsku modernističku poziciju u našoj kinematografiji – nepouzdanog, ali zavodljivog pripovjedača. Bilo jednom u Rijeci…

“Jedan dan u Rijeci”

  • Režija: Ante Babaja
  • Scenarij: Drago Gervais i Ante Babaja
  • Organizacija: Predrag Drezga
  • Snimatelj: Hrvoje Sarić
  • Montaža: Boris Tešija
  • Produkcija: Jadran film
  • Godina proizvodnje: 1955.
  • Trajanje: 14 minuta

Povezani tekstovi

Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (II): Poetizacija

Rani filmovi druge, poslijeratne, nove, komunističko-socijalističke Jugoslavije ponajprije su bili sredstvo za izricanje parola, doktrina, direktiva vlasti.

“Moj dom” – Prozori u svijet

Branko Ranitović je 1958. snimio "Moj dom" (Zagreb film, 1958.) u kojem su prikazani radovi s istoimene međunarodne izložbe dječjih crteža.

“Čuješ li me?” | “Čuješ li me sad?” – Elegije krhkosti

U dokumentarnim filmovima "Čuješ li me?" i "Čuješ li me sad?" Ante Babaja prati mahom mlade gluhe ljude na terapijama verbotonalnom metodom.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.