Prije odlaska u Kinu i snimanja svojeg debitantskog dokumentarca “Vrabac huligan” / “Hooligan Sparrow” (2016), mlada kineska autorica Nanfu Wang jedno je vrijeme driftala američkim međuzemljem, upoznavajući plejadu živopisnih likova, uglavnom milenijalaca koji su odbacili okove modernog načina života. Svi oni odlučili su stvarati neka svoja pravila, onkraj užurbanosti kapitalističke nemani, koračajući ulicama s unutrašnjom playlistom slobode, ili barem idealom onoga što bi ista po njima trebala predstavljati. U Hrvatskoj bi vjerojatno ovakve pojedince nazivali klošarima, probisvjetima, lutalicama i što sve ne, ali još je Pennov “U divljini” / “Into the Wild” (2007) nedvojbeno dokazao da u svijetu postoji nemala kritična masa sličnih pojedinaca spremnih – pa barem pokušati nešto drugačije…
Na jednom od tih putovanja, Wang igrom slučaja susreće naočitog mladića u ranim dvadesetima, kojeg ubrzo odluči pratiti u njegovim, pa nećemo previše pogriješiti ako kažemo – beskućničkim putovanjima. Plavokosi Dylan, izgledom bliskiji stereotipu kalifornijskog surfera nego kartonskom bumu nekog od američkih megalopolisa, autoricu na prvu osvaja širokim osmijehom i ležernim životnim stavom. Ovaj privremeni par zatim lunja gradskim ulicama hraneći se ostacima hrane iz kontejnera, spavajući po parkovima i upoznavajući brojne pojedince koji na Dylana gledaju s blagonaklonošću, radoznalosti, divljenja štoviše. Mnogi od njih nude mu i prenoćište, na dan-dva, žaleći vjerojatno što i sami nisu pokušali krenuti sličnim avanturističkim stopama. “Zašto na Dylana reagiraju na ovakav način, dok ostale beskućnike ni ne vide”, pita se u jednom trenutku Wang, ne shvaćajući dobrodušnu naivnost svog pitanja. Razlog zapravo ne može biti jednostavniji: Dylan je još uvijek u golden hour tromeđi dobrog izgleda, mladosti i rase (bijelac), good enough kvalitetama da njegov trenutni životni stil slučajni prolaznici smatraju mladalačkom soul-searching fazom, nečim uzbudljivim, nedostižnim, američkim frontier kaubojštvom gotovo. Što je najvažnije – Dylan je svjesno izabrao ovakav životni put, došavši iz obitelji srednje klase, doduše strogih i konzervativnih mormonskih roditelja iz Ute.
Nesavršen je ovo, u svakom slučaju, dokumentarac mlade Wang, ali također i film i redateljica koji znaju zadržati gledateljevu pažnju do samog kraja – okom za poetski detalj, zanimljivošću glavnog protagonista, dobrim redateljskim instinktima, na koncu konca i autorskom samokritičnošću.
Wang je “Ja sam druga ti” / “I Am Another You” (2017) snimala uglavnom iz POV rakursa, bez filmske ekipe, uperujući svoju kameru prema Dylanu te ostalim sporednim protagonistima, koje je za razliku od hektične beskućničke svakodnevice, hvatala u kontroliranijim uvjetima ureda i kuće, poput Dylanovih roditelja, prije svih oca policajca s kojim mladić ima kompliciranu prošlost. Realnost Dylanovog života slobodnih tabana i praznih želudaca sasvim je, međutim, drugačija od početne anticipirane, pa se nakon početne euforije opčinjenosti uličnim derivatom slobode, Wang ubrzo vraća u toplu utrobu kapitalističke svakodnevice, dok njen glavni protagonist nestaje u nepoznatom pravcu. I ovdje je, pretpostavljamo, kineska redateljica izgubila kontrolu nad filmom, ušavši u slijepu ulicu neperspektivne priče s neizvjesnim krajom, u najbolju ruku blijede poante u početku obećavajuće priče. Nekoliko godina kasnije Wang se vraća u Utu, Dylanov rodni kraj, gdje upoznaje njegovu obitelj, i odjednom stvari počinju sjedati na svoje mjesto…
Je li kineska autorica zagrizla veći zalogaj od onoga što je mogla prožvakati? Vjerojatno, jer gotovo tinejdžerska oduševljenost uličnim filozofom zlatnih uvojaka – a zapravo izmučenog mladića progonjenog ozbiljnom mentalnom bolešću i alkoholizmom – ne žigoše Wang kao lošu redateljicu, ali je karakterizira kao (još uvijek) neiskusnu individuu nesposobnu čitati očite signale, pa i pitati prava pitanja. Stvari donekle ispravljene u drugoj verziji kada doznajemo o Dylanovoj shizofreniji, alkoholizmu koji donekle otupljuje glasove u glavi i nesvjesnosti posljedica koje njegovo ponašanje uzrokuje najbližima. Nesavršen je ovo, u svakom slučaju, dokumentarac mlade Wang, ali također i film i redateljica koji znaju zadržati gledateljevu pažnju do samog kraja – okom za poetski detalj, zanimljivošću glavnog protagonista, dobrim redateljskim instinktima, na koncu konca i autorskom samokritičnošću. Wang bi mogla biti itekako zanimljiva redateljska sila u budućnosti…
