Hrvatska publika na ovogodišnjem ZagrebDoxu mogla je pogledati treći film bujajuće autorske karijere Ranka Paukovića, cijenjenog dizajnera zvuka sa sve zapaženijom filmskom, točnije redateljskom karijerom (“90 sekundi u Sjevernoj Koreji”). “Na kraju tame” (Spiritus Movens, 2018.) svjetsku je premijeru doživio na premijernom AJB DOC-u u Sarajevu prošle godine, onu hrvatsku pak na spomenutom Doxu u sklopu Regionalne konkurencije prije nepuna dva mjeseca. Dokumentarac kroz osobni rakurs glavne protagonistice, rudarice Sakibe Čović, govori o posljednjoj – i jedinoj! – generaciji ženskih rudara u bosanskohercegovačkom Rudniku mrkog ugljena “Breza”, neizravno propitujući opravdanost postojanja takvih mjesta s obzirom na okretanje Zapada zelenoj energiji, kao i diskriminaciju uprave koja nakon zapošljavanja slavne ženske generacije potkraj osamdesetih, takvo što više nisu napravili, unatoč postojanju tamošnje Rudarsko-tehničke srednje škole koja godinama izbacuje osposobljeni i obrazovani ženski kadar. 

Pročitavši članak u novinama 2014. godine, Paukovića je zaintrigirala sama ideja žena u rudniku. No, nije sve išlo po špagi. Četiri godine prošlo je od ideje do realizacije – bilo je tu svega, od financijskih poteškoća do onih logističkih jer Pauković godinama živi i radi u Amsterdamu. U početku je hrvatski autor samostalno financirao istraživanje i putovanja u rudnik smješten tridesetak kilometara od Sarajeva. Zatim je svoju prijateljicu Jacqueline van Vugt, poznatu nizozemsku snimateljicu i redateljicu dokumentarnih filmova, nagovorio na besplatnu suradnju. A dobro je bio došao, svakako, i crowdfunding koji je u konačnici osigurao pokrivanje putnih troškova. Mic po mic, kockice su ipak na kraju došle na pravo mjesto, priključenjem producentske kuće Spiritus Movens i producentice Zdenke Gold, odnosno kasnijim prolaskom na HAVC-ovom natječaju. 

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Na kraju tame”

Ranko Pauković, klapa treća! “Na kraju tame” Vaš je treći film, sad već slobodno možemo reći – prave filmske karijere. Niste, naravno, od jučer u svijetu filma, ali još uvijek kao autor, redatelj, testirate morsku dubinu novog okruženja. Nakon bračkog kamena, sjevernorejskih plaža, na red je, eto, došao i jedan bosanskohercegovački rudnik. Možete li nas malo provesti kroz behind the scenes “Na kraju tame”?

“Ljudi koji se ozbiljno bave filmom, najprije smisle temu, zatim napišu scenarij, zatvore financijsku konstrukciju projekta, pa tek onda krenu u snimanje. Osobno, za to nemam ni živaca ni vremena. Ovdje se radilo i o tome da su protagonistice za godinu dana išle u penziju. To je vrlo kratak vremenski okvir za kompletnu pripremu i snimanje jednog filma. Morao sam brzo reagirati. Ambicije su u početku vrlo velike. Moja zamisao bila je snimiti dugometražni dokumentarni film o četiri rudarice. Međutim, dvije su vrlo brzo odustale shvativši da se radi o snimanju duljem od nekoliko sati. Sakiba se nakon toga sama nametnula svojim entuzijazmom i šarmom. Jacqueline i ja otišli smo iz Amsterdama u Bosnu i snimali pet dana u jami. Najveći dio materijala u filmu dolazi upravo iz tog razdoblja, iako sam još dosta puta snimao u Brezi. Napisali smo scenarij te ga prijavili na HAVC-ov natječaj. Sredstva nismo dobili, ali je zato tadašnja umjetnička savjetnica Ivana Fumić napisala sjajnu recenziju s odličnim savjetima. Između ostalog, da bi ovo trebao biti kratkometražni dokumentarac.

“Tako je i bilo. Iz drugog pokušaja dobili smo financijska sredstva, koja su nam omogućila dizanje projekta na mnogo viši nivo, sadržajno, vizualno i profesionalno. Shodno tome, uredno smo platili i sve suradnike. Svakako sam želio kroz film provući i pitanje tamošnjih djevojaka koje masovno upisuju i završavaju Rudarsku školu, ali niti jedna od njih nakon Sakibine generacije ne uspijeva dobiti posao u rudniku zbog svjesne diskriminacije od strane tamošnje uprave. Zato sam s tim djevojkama još dosta snimao i izvan rudnika, u Rudarskoj školi itd. Na kraju mi je supervizor montaže Damir Čučić savjetovao da priča ipak ostane u okviru samog rudnika.”

Gospođa Sakiba prošla je sito i rešeto svih mogućih životnih iskušenja, pa i ovih filmsko-pripremnih dokumentarca “Na kraju tame”?

“Sakiba je posebna osoba, vrlo pametna, emocionalna, duhovita. Posjeduje nevjerojatan osjećaj za pravdu i nepravdu. Ne samo u svojem slučaju, već će bez razmišljanja ustati i u zaštitu drugih. Jednom je došlo do požara u rudniku. Nastala je velika šteta, nakon čega je uprava htjela svaliti krivnju na nekog drugog. Na zboru radnika Sakiba je ustala, popela se na klupu i pred par stotina rudara direktorima rekla što ih ide. Dan kasnije njeno radno mjesto je ukinuto, a Sakiba je s pozicije šefa odjela ventilacije prebačena na pripravničko mjesto. Plaća joj je smanjena trideset-četrdeset posto, sukladno tome i penzija koju je nakon trideset godina rada dočekala u statusu pripravnika.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Na kraju tame”

Kakvi su uvjeti rada u rudniku “Breza”?

“Situacija je katastrofalna. Nesreće su redovita pojava. Skoro svake godine bude i poginulih. E sad, ako imaš firmu u kojoj svake godine netko izgubi život, onda tu nešto nije u redu. Od oko 1200 zaposlenih, samo 300-400 ljudi kopa dolje u jami. Ostatak zaposlenih nalazi se iznad zemlje, dobrim dijelom u upravi i administraciji. Puno je bivših rudara koji su doživjeli nesreću, pa ih je uprava zbrinula izmislivši radna mjesta – na porti, telefonskoj centrali, održavanju… Ulaganja u sigurnost rijetka su i nedovoljna. Unatoč svemu, svaki rudar samo razmišlja kako zaposliti sina u rudniku prije odlaska u penziju. To dovoljno govori o bezizlaznoj ekonomskoj situaciji u zemlji.”

Vjerujem da Vam nije bilo svejedno spustiti se do središta Zemlje?

“Bojao sam se, ali odustajanje nije bilo opcija. Previše ljudi je bilo angažirano, neki su i financijski sudjelovali. Ne možeš im onda reći: ‘Ne idem, mene je strah’. Na kraju je sve ispalo dobro. U ekipi smo bili tek Jacqueline kao snimateljica i ja. Nismo imali ni tonca, ni rasvjetu, pa sam sve te zadaće, uz režiju, morao obavljati sam. Nisam se ni stigao bojati koliko sam se uživio u snimanje filma. U rudniku je mrkli mrak, kao kad hodaš po mračnoj šumi. Od opreme imaš tek lampu na kacigi i to je to. Nisu to uski hodnici, dosta je sve veliko, široko, barem tamo gdje smo mi bili.

“Postoji dolje neka velika mašina za kopanje ugljena. Zovu je široko čelo. Često je izvan pogona, pa su radnici primorani kopati ručnim bušilicama kojima iskopaju puno manje od stroja. Iskreno, sve u rudniku izgleda kao da je iz doba Austro-Ugarske. Ljudi trpe ozljede i gutaju prašinu zbog koje mnogi neće dočekati duboku starost. I sve to zbog ugljena koji praktički nikom više niti ne treba. U cijelom svijetu takvi rudnici se zatvaraju. Nizozemska je, primjerice, zadnji rudnik ugljena zatvorila prije više od pedeset godina iako zalihe nisu bile iscrpljene. U Njemačkoj također više nema takvih rudnika. Nizozemska želi obustaviti čak i eksploataciju plina, dok se u Hrvatskoj tek razmišlja o plinofikaciji cijele zemlje. S druge strane, Bosna i Hercegovina spada među najzagađenije europske države. Osam balkanskih termoelektrana izbaci više sumpora u atmosferu od svih ostalih zapadnoeuropskih zajedno. Zašto onda ljudi ginu i muče se u bosanskim rudnicima – samo da bi trovali sebe i svoju djecu? To je krivo.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here