Foto (naslovnica): Damir Zovko
U zagrebačkom kinu Europa sinoć je službeno završen 11. Human Rights Festival. Dokumentarni dio festivala i ove je godine ponudio pregršt iznimnih nefikcijskih sadržaja, od kojih manji broj, nažalost, zbog vremenskog ograničenja, nismo uspjeli pogledati. Ostatak dokumentarnog programa – iako je, naravno, bilo određenih zalutalih metaka – definitivno možemo svrstati pri sam vrh kvalitativne police. Dokumentarni NET vam tako donosi pet dokumentaraca s 11. HRFF-a koji su u nama izazvali najveću buru emocija i potaknuli na dublje promišljanje svijeta oko nas.
Top 5 dokumentaraca s 11. HRFF-a po izboru portala dokumentarni.net:
1. “Slika koja nedostaje” (2012) / “L’Image manquante” / “The Missing Picture” / Režija: Rithy Panh
Esejistički dokumentarac Rithyja Panha, “Slika koja nedostaje”, uspio se odlijepiti od ostatka svoje nefikcijske konkurencije i uvjerljivo osvojiti našu neslužbenu titulu najboljeg dokumentarca 11. Human Rights Film Festivala. Preživjevši strahote vladavine Crvenih Kmera sredinom 70-ih, Panh se na neviđen način – upotrebom stotina glinenih ljudskih figurica u misiji rekonstrukcije tih stravičnih vremena – u isto vrijeme obračunao s vlastitim demonima i ondašnjim krvnicima koji su mu istrijebili čitavu obitelj. “Slika koja nedostaje” idiosinkratska je razglednica iz pakla čovjeka koji je taj pakao i preživio. “Slika koja nedostaje” je jedan od najboljih dokumentaraca svih vremena!
2. “Sickfuckpeople” (2012) / Režija: Juri Rečinski
Kao što smo iz neposredne blizine svjedočili, “Sickfuckpeople” nije svačija šalica čaja. Krv, necenzurirane snimke drogiranja i epileptični napadi sastavni su dio Rechinskijevog dokumentarca, pa ga ne bi preporučili pojedincima s osjetljivijim želucem. Da, “Sickfuckpeople” je bezizlazni, tragični i neopraštajući teroristički udar na sva osjetila, a Rečinski i njegov direktor fotografije uglavnom su nijemi promatrači jedne paralelne stvarnosti čiji bi protagonisti bez problema mogli glumiti u ukrajinskoj verziji druge sezone American Horror Storyja.
3. “Slušaj me!” (2012) / “Are You Listening!” / Režija: Kamar Ahmad Simon
Bijeda, poplava, gubljenje ljudskog dostojanstva… “Slušaj me!” funkcionira i kao ultimativna etnografska studija bez presedana, otkrivajući cijeli spektar dosad neviđenih životnih navika i običaja, barem za Hrvatsku još uvijek hermetičnih Bangladešana. Gdje biste inače doznali da se, na tim nama stranim meridijanima, malim školskim pametnicama u mozak najprije ulijeva maksima “poslušnost je prva zadaća građana”, a tek onda počinje vježbati pisano a.
4. “Mletački sindrom” (2012) / “Das Venedig Prinzip” / Režija: Andreas Pichler
Vrlo dobri dokumentarac Andreasa Pichlera zapravo je priča o gradu na smrtnoj vodenoj postelji. Širokom bisernom PR osmijehu na istrošenim temeljima punim eskploatacijskog karijesa. Sukobu starog i novog. Prošlog i sadašnjeg. Ovo je i sukob aristokratskih venecijanskih zidina i pišaline potrošnih namjernika s invazemaljskih plovećih Noinih arki. Sukob venecijanskih Indijanaca i kinesko-japanskih turističkih kauboja koji na drugom kraju svijeta razdragano kupuju vlastiti izvozni proizvod.
5. “Čistači” (2012) / “Oi katharistes” / “The Cleaners” / Režija: Konstantinos Georgousis
Sniman u predizborno vrijeme, a dovršen netom nakon službenih grčkih parlamentarnih izbora, “Čistači” prate djelovanje tamošnje ultra-desničarske stranke Zlatna zora, koja je iznenađujuće osvojila sedam posto ukupnih glasova te 21 mjesto u grčkom parlamentu. I unatoč svim mjerama opreza, apotekama i nuspojavama pojačanim gomilom pogledanih dokumentaraca, nitko nas nije mogao pripremiti na polusatni fašistički nuklearni brain fuck iz svjetske kulturne kolijevke.