U 2009. godini državu Bangladeš pogodio je niz prirodnih katastrofa, prvenstveno zemljanih odrona i poplava, koje su prouzročile desetke smrtnih slučajeva te bez krova nad glavom ostavile stotine tisuća njezinih građana. Jedna od takvih bolnih i nesretnih sudbina tema je dokumentarca “Slušaj me!” (“Are You Listening!”, 2012.), redatelja Kamara Ahmada Simona, čiju smo premijeru mogli gledati jučer na četvrtom danu 11. HRFF-a.
Simonov opservacijski dokumentarac “Slušaj me!”, koji je snimao pune tri godine, izvrsni je humanistički portret jednog inertnog, anakronog i nefunkcionirajućeg društva, čiji su građani uglavnom ostavljeni na neopraštajućoj vjetrometini nesposobnosti vlastite države. Za bangladešanski mikrokozmos od 100 ljudi, kojem pripadaju i glavni likovi Simonovog filma – bračni par (učiteljica Rakhi i njen muž Soumen) sa sinom Rahulom – svijet se srušio u svibnju 2009. godine, a ionako siromašnim poljoprivrednicima poplava je odnijela i ono malo preostale mizerije.
Ostavši bez ičega, seljani se bore s primalnim životnim problemima, poput osiguravanja pitke vode, hrane i općenito preživljavanja ispod krovova brzopoteznih potleušica. Na dnevnom meniju je, uz neizbježno blato, već standardna doza očaja, nesigurnosti i poniženja – stavke koji su ovi Bangladešani mjesecima bezuspješno rezali motornom pilom…
“Slušaj me!” funkcionira i kao ultimativna etnografska studija bez presedana, otkrivajući cijeli spektar dosad neviđenih životnih navika i običaja, barem za Hrvatsku još uvijek hermetičnih Bangladešana. Gdje biste inače doznali da se, na tim nama stranim meridijanima, malim školskim pametnicama u mozak najprije ulijeva maksima “poslušnost je prva zadaća građana”, a tek onda počinje vježbati pisano a.
A opet, kao i toliko puta do sada, i “Slušaj me!” ponovno produbljuje utabanu istinu o zanemarivoj osnovnoj kulturološkoj razlici između pojedinaca na različitim stranama jedine nam kugle. Jedan prosječan Bangladešanin, uostalom i kao Hrvat, Bošnjak ili Amerikanac, uglavnom će biti ogorčen na nesposobnost vlastite vlade, nezadovoljan visinom plaće, imati slične obiteljske probleme i prije svega će se boriti za prosperitetniji život vlastitih potomaka.
A opet, kao i toliko puta do sada, i “Slušaj me!” ponovno produbljuje utabanu istinu o zanemarivoj osnovnoj kulturološkoj razlici između pojedinaca na različitim stranama jedine nam kugle. Jedan prosječan Bangladešanin, uostalom i kao Hrvat, Bošnjak ili Amerikanac, uglavnom će biti ogorčen na nesposobnost vlastite vlade, nezadovoljan visinom plaće, imati slične obiteljske probleme i prije svega će se boriti za prosperitetniji život vlastitih potomaka.
Dokumentarac bangladešanskog redatelja Kamara Ahmada Simona, unatoč tmurnoj i naizgled bezizlaznoj situaciji svojih protagonista, nipošto nije neoptimističan film. Vizualno besprijekoran, “Slušaj me!” svoje gledatelje bez daha ostavlja i upravo nevjerojatnim nizom često zanemarenih i uglavnom previđenih, ali za konačni dojam krucijalnih detalja.
Detalja poput zaglušujuće dječje cike i njihovom radovanju kupanju u blatnjavoj rijeci; zvukom jurećeg motora; meditativnim prikazom cijedećih kapljica kiše; grandioznošću blatnog pohvata gradnje riječne brane; neuspješnim Rakhinim skrivanjem vlastitih suza… “Slušaj me!” je priča o loše dodijeljenim geografskim kartama i golemom raskoraku između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Raskoraku između želja i mogućnosti. Tragične sadašnjosti i izvjesno-nemogućoj budućnosti.
Ali “Slušaj me!” je prije svega priča o zajedništvu, preživljavanju i skromnosti. Priča o jednoj nesavršeno-savršenoj obitelji. Priča o jednom malom, odavno zastarjelom Siemens mobitelu i komadu glupe, bezvezne jabuke, koji su tim prekrasnim ljudima u tom trenutku značili… Pa svemir! Značili su i nama…
