PočetnaRecenzije "Mletački sindrom" - Turistički karijes na venecijanskom PR osmijehu

[HRFF] “Mletački sindrom” – Turistički karijes na venecijanskom PR osmijehu

|

Ima nešto gotovo mazohistički nakaradno u promatranju venecijanskog turističkog rusvaja, koji tom talijanskom gradiću godišnje priskrbi milijardu i pol eura. Rijeke dezorijentiranih turista, nepregledni špaliri uniformiranih autobusa, gigantski kruzeri dokle vam pogled seže… Za jedan grad veličine našeg Zadra, Venecija je – odavno opjevana kao jedna od svjetskih romantičnih prijestolnica – svoj konzumeristički bal na morskim valovima dovela do neslućenih visina.

“Mletački sindrom” (“Das Venedig Prinzip”, 2012.), redatelja Andreasa Pichlera, međutim, prikazuje onu drugu, često zapostavljenu i neizgovorenu stranu mletačkog spektakla i trajne posljedice koje taj turistički tsunami ostavlja domicilnom stanovništvu. Podaci koje redatelj “Mletačkog sindroma” kao na tekućoj traci izbacuje svojim gledateljima, uistinu su šokantni i nevjerojatni.

Pa tako, primjerice, doznajemo kako je još prije dvadesetak godina Venecija imala gotovo 150 tisuća stanovnika više u odnosu na današnje stanje (200 tisuća naspram šezdesetak današnjih), da ova jadranska ljepotica nema klasični sustav kanalizacije i kako za većinu mladih Venecijanaca u gradu jednostavno nema posla. Najcrnje prognoze govore, iako je to realno teško očekivati, da će ova turistička meka ostati bez ijednog stanovnika do 2030. godine.

Čak i ako zanemarimo ove crne prognoze, Pichlerovi dokumentarni namazi kista i dalje previše ne mijenjaju svoju nijansu. Zahvaljujući minucioznom pristupu vlastitoj tematici, širinom sugovorničog kadra i majstorskim vizualnim rješenjima, Pichler je na dosad neviđeni način širokoj publici otvorio vrata venecijanskog problema.

Čak i ako zanemarimo ova neoptimistična predviđanja, Pichlerovi dokumentarni namazi kista i dalje previše ne mijenjaju svoju nijansu. Zahvaljujući minucioznom pristupu vlastitoj tematici, širinom sugovorničog kadra i majstorskim vizualnim rješenjima, Pichler je na dosad neviđeni način širokoj publici otvorio vrata venecijanskog problema.

A raspon redateljevih sugovornika uistinu je impresivan – od izuzetno britke i životne blogerice u mirovini do dostavljača kojem prijeti deložacija; od simpatičnog starog bračnog para do gospodina koji prodaje turističke aranžmane. Parafraziranje većine njihovih izgovorenih misli vjerojatno bi stalo u jednu rečenicu: “Situacija je iznimno loša!” Kad vam to govore ljudi koji od tih istih turista zarađuju svoj dnevni kruh, onda vjerojatno pretpostavljate koliko je sati…

Vrlo dobri dokumentarac Andreasa Pichlera zapravo je priča o gradu na smrtnoj vodenoj postelji. Širokom bisernom PR osmijehu na istrošenim temeljima punim eskploatacijskog karijesa. Sukobu starog i novog. Prošlog i sadašnjeg. Ovo je i sukob aristokratskih venecijanskih zidina i pišaline potrošnih namjernika s invazemaljskih plovećih Noinih arki. Sukob venecijanskih Indijanaca i kinesko-japanskih turističkih kauboja koji na drugom kraju svijeta razdragano kupuju vlastiti izvozni proizvod. Bez ikakve sumnje, “Mletački sindrom” je upečatljivo i vizualno izvrsno dokumentarno ostvarenje, vrijedno svake sekunde vašeg vremena.

"Mletački sindrom" / "Das Venedig Prinzip"

O FILMU:

Režija: Andreas Pichler
Godina proizvodnje: 2012.
Zemlje podrijetla: Njemačka / Italija / Austrija
Trajanje: 82 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.

Renata Poljak: “Imamo dokumentarna svjedočenja o ženama strašne snage”

Renata Poljak je na 20. ZagrebDoxu, u sklopu Regionalne konkurencije, predstavila svoj najnoviji film, "Šume šume" (2024).

Tri dana dokumentaraca na 18. Vox Feminae Festivalu

Tri dana filmskog programa 18. Vox Feminae Festivala donosi raznoliku selekciju filmova koji se bave temama rodne ravnopravnosti, seksualnosti i ženskog nasljeđa.

Niz hrvatskih dokumentaraca i projekata na 17. Beldocsu

Na ovogodišnjem, 17. Beldocsu (22. - 29. svibnja), bit će prikazan cijeli niz hrvatskih dokumentarnih filmova.

17. Subversive Film Festival: “Favoriten” – Gospođa Idiskut i njeno odeljenje

"Favoriten" (2024) austrijske autorke Ruth Beckermann, prati jedno odeljenje najveće osnovne škole u bečkoj četvrti Favoriten.
Režija: Andreas Pichler<br> Godina proizvodnje: 2012.<br> Zemlje podrijetla: Njemačka / Italija / Austrija<br> Trajanje: 82 minute[HRFF] "Mletački sindrom" - Turistički karijes na venecijanskom PR osmijehu