Ima nešto gotovo mazohistički nakaradno u promatranju venecijanskog turističkog rusvaja, koji tom talijanskom gradiću godišnje priskrbi milijardu i pol eura. Rijeke dezorijentiranih turista, nepregledni špaliri uniformiranih autobusa, gigantski kruzeri dokle vam pogled seže… Za jedan grad veličine našeg Zadra, Venecija je – odavno opjevana kao jedna od svjetskih romantičnih prijestolnica – svoj konzumeristički bal na morskim valovima dovela do neslućenih visina.
“Mletački sindrom” (“Das Venedig Prinzip”, 2012.), redatelja Andreasa Pichlera, međutim, prikazuje onu drugu, često zapostavljenu i neizgovorenu stranu mletačkog spektakla i trajne posljedice koje taj turistički tsunami ostavlja domicilnom stanovništvu. Podaci koje redatelj “Mletačkog sindroma” kao na tekućoj traci izbacuje svojim gledateljima, uistinu su šokantni i nevjerojatni.
Pa tako, primjerice, doznajemo kako je još prije dvadesetak godina Venecija imala gotovo 150 tisuća stanovnika više u odnosu na današnje stanje (200 tisuća naspram šezdesetak današnjih), da ova jadranska ljepotica nema klasični sustav kanalizacije i kako za većinu mladih Venecijanaca u gradu jednostavno nema posla. Najcrnje prognoze govore, iako je to realno teško očekivati, da će ova turistička meka ostati bez ijednog stanovnika do 2030. godine.
Čak i ako zanemarimo ove crne prognoze, Pichlerovi dokumentarni namazi kista i dalje previše ne mijenjaju svoju nijansu. Zahvaljujući minucioznom pristupu vlastitoj tematici, širinom sugovorničog kadra i majstorskim vizualnim rješenjima, Pichler je na dosad neviđeni način širokoj publici otvorio vrata venecijanskog problema.
Čak i ako zanemarimo ova neoptimistična predviđanja, Pichlerovi dokumentarni namazi kista i dalje previše ne mijenjaju svoju nijansu. Zahvaljujući minucioznom pristupu vlastitoj tematici, širinom sugovorničog kadra i majstorskim vizualnim rješenjima, Pichler je na dosad neviđeni način širokoj publici otvorio vrata venecijanskog problema.
A raspon redateljevih sugovornika uistinu je impresivan – od izuzetno britke i životne blogerice u mirovini do dostavljača kojem prijeti deložacija; od simpatičnog starog bračnog para do gospodina koji prodaje turističke aranžmane. Parafraziranje većine njihovih izgovorenih misli vjerojatno bi stalo u jednu rečenicu: “Situacija je iznimno loša!” Kad vam to govore ljudi koji od tih istih turista zarađuju svoj dnevni kruh, onda vjerojatno pretpostavljate koliko je sati…
Vrlo dobri dokumentarac Andreasa Pichlera zapravo je priča o gradu na smrtnoj vodenoj postelji. Širokom bisernom PR osmijehu na istrošenim temeljima punim eskploatacijskog karijesa. Sukobu starog i novog. Prošlog i sadašnjeg. Ovo je i sukob aristokratskih venecijanskih zidina i pišaline potrošnih namjernika s invazemaljskih plovećih Noinih arki. Sukob venecijanskih Indijanaca i kinesko-japanskih turističkih kauboja koji na drugom kraju svijeta razdragano kupuju vlastiti izvozni proizvod. Bez ikakve sumnje, “Mletački sindrom” je upečatljivo i vizualno izvrsno dokumentarno ostvarenje, vrijedno svake sekunde vašeg vremena.
