PočetnaEsejiHrvatski dokumentarac devedesetih (2/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (2/4)

|

Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Dečko kojem se žurilo”

Dokumentarni.net u četiri nastavka donosi esej Jurice Pavičića o hrvatskom dokumentarizmu devedesetih, originalno izašlom u Hrvatskom filmskom ljetopisu. Tekst prenosimo u cijelosti, uz tek sitne prilagodbe formatirajuće prirode i nekoliko dodatnih fotografija.

Hrvatski dokumentarac devedesetih (1/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (3/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (4/4)

Aktualno stanje

Takav je bio specifični kontekst koji je oblikovao hrvatski dokumentarac devedesetih. Tako ocrtan kontekst traje tijekom razdoblja od približno deset godina. Početak su mu godine 1990. i 1991, kad se prvo mijenja komunistička vlast, potom se postupno gasi budžetsko financiranje kratkoga metra, a onda počinje i rat. Kraj toga razdoblja seže između 1999. i 2002. Navještaj promjena označit če pojava Factuma, potom slijede političke promjene 3. siječnja 2000., pa obnova javnoga dotiranja dokumentarizma, i na kraju prvi rezultati takva smjera.

Godine 2001. bit će proizvedena dva dokumentarna filma financirana iz budžeta – “Dan pod suncem” Vlade Zrnića (2000) i “Dečko kojem se žurilo” (2001) Biljane Čakić-Veselič – koji doživljavaju izniman nacionalni i dijelom internacionalni uspjeh. Iste godine jedan hrvatski dokumentarac – “Novo, novo vrijeme” (2001) Rajka Grlića i Igora Mirkovića – doživljava kinodistribuciju uz pristojan uspjeh.

Novo-novo-vrijeme
Foto: Kadar  iz dokumentarnog filma “Novo. novo vrijeme”

Iduće godine snimaju se tri filma potpomognuta iz budžeta, koji tematiziraju prešućivana ili neželjena mjesta suvremene hrvatske povijesti i politike: “Oluja nad Krajinom” (2001) Božidara Kneževića, “Paviljon 22” (2002) Nenada Puhovskog i “Život na svježem zraku” (2001) Danka Volarića.

Premda nejednako kvalitetni, ti filmovi označavaju kraj neformalne cenzure u javno financiranoj dokumentarnoj proizvodnji. Volarićev film ujedno je i naš najbolji suvremeni politički dokumentarac. Zahvaljujući Volarićevu filmu, filmovima Čakičeve i Zrnića i još ponekima, slika o hrvatskom dokumentarcu posljednje tri godine povoljnija je nego ikad tijekom devedesetih. Stoga se može reći da je dokumentarni film, za razliku od igranoga, kreativno reagirao na novi sustav odlučivanja i bolje uvjete koji u hrvatskom filmu vladaju nakon 2000. godine. Uz animirani film, dokumentarni je najveći profiter reforme filmske regulative kroz institucije povjerenika i Vijeća.

Iz takve ohrabrujuće perspektive dokumentarac devedesetih doima se još sivljim i otužnijim. Takav nepovoljni sud možda nije posve netočan, ali u svakom slučaju odveć pojednostavnjuje stvari. Unatoč svim nabrojanim ograničenjima i unatoč tematskoj, svjetonazornoj i poetičkoj repetitivnosti koja ga doista karakterizira, hrvatski dokumentarni film devedesetih imao je bljeskova.

Oluja-nad-Krajinom
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oluja nad Krajinom”

Filmografija kvalitetnih naslova iz tog razdoblja doseže dvadesetak naslova. Dio autora znao je kreativno i u produkciji premostiti prevladavajuće šablone. Isto tako, dio autora je, djelujući unutar sistema (odnosno, baveći se društveno normativnim temama i koristeći se TV-produkcijom i poetikom), znao ubosti društvu neugodno mjesto, pronaći svježinu u izrazu i nekonvencionalnost u temi.

Televizijski dokumentarci

U tom smislu devedesete su donijele korpus filmova koje bismo mogli definirati kao dobar mainstream. Riječ je o filmovima koji su nastali ili unutar HTV-a ili koji se barem drže televizijske reportažne poetike (sendvič intervjua/ankete i dokumentarno praćene radnje, neobavezno korištenje naratora, novinarskih pet W…), a istovremeno pokazuju kreativnost i estetski i etički integritet.

Vjerojatno je najzanimljiviji autor takvih filmova Damir Čučić, koji je filmovima s kraja devedesetih (“Četvrta smjena”, 1999.; “More nad Splitom”, 1999.) protegnuo domenu standardnoga TV-dokumentarca na društvene fenomene koji su u trijumfalnoj ideologizaciji bili prešućeni: nezaposlenost starijih, provincijska depresija…

More-nad-Splitom
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “More nad Splitom”

Zrcalna protuslika takvim filmovima jesu oni nastali u raznim neovisnim produkcijama (često Factumovoj), koji koristeći se TV-formom impersonalnog, novinarskog dokumentarca dodiruju tabuizirane teme. Najpopularniji među takvima sigurno je “BBB” (1998) Saše Podgorelca, društveno najproturječniji “Oluja nad Krajinom” Božidara Kneževića, a novinarski najiscrpniji “Paviljon 22” Nenada Puhovskog. Ipak, ta ideološki shematična podjela na režimski, HTV-ov dokumentarac i njegovu zrcalnu protusliku nije ni poetički ni politički posve održiva. U tom kontekstu poseban je slučaj Petra Krelje, možda najustrajnijeg i najistaknutijeg hrvatskoga dokumentarista devedesetih.

Djelujući unutar HTV-a i baveći se društveno normativnim temama (ratne žrtve, izbjeglice, život mladeži…) Krelja je napravio niz dobrih dokumentaraca (“Na sporednom kolosijeku”, 1992.; “Kukuruzni put”, 1993.; “Treći Božić”, 1994.; “Američki san”, 1998. i dr.) u kojima je, koristeći se konvencionalnom sendvič-poetikom, postigao visoku autorsku prepoznatljivost i osobnost.

Pogačica,-ročelica,-mendulica
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pogačica, ročelica, mendulica”

Kreljini dokumentarci iz devedesetih mogu se smatrati i jedinstvenim ciklusom/djelom, ne samo zato što neke likove Krelja prati u više filmova nego i zato što ti filmovi funkcioniraju kao velika enciklopedija živih. U grdnom razdoblju dominantne mržnje, Krelja o zbilji progovara portretima ljudi koji ga fasciniraju i prema kojima gaji emocionalnu naklonost. To su obično mali ljudi koji u nedaćama drže glavu visoko, iskazuju neočekivani vitalitet ili uzimaju svoju sudbinu u ruke ostvarujući neočekivane podvige. U tom su smislu Kreljini dokumentarci ratni antidot, privatna klauzura ljubavi naspram prevladavajuće mržnje. Premda tematski konformni (ne nužno i konformistički), oni stoga funkcioniraju i kao implicitna korekcija ideologije.

Relativno nepovoljnu sliku o dokumentarcu unutar HTV-a popravlja i činjenica što je tijekom devedesetih javna televizija gajila dobar dokumentarizam i na mjestu gdje ga ne bismo očekivali. To je mjesto bila redakcija za narodnu kulturu i običaje, koja je pod uredništvom Alekseja Pavlovskog sredinom devedesetih razvila solidnu produkciju etnografskih dokumentaraca. U toj proizvodnji osobito se istaknula Vlatka Vorkapić, koja za neke od tih filmova (“Pogačica, ročelica, mendulica“, 1996.) osvaja i nagrade i postaje jedan od kontinuirano najistaknutijih dokumentarista devedesetih.

Autor: Jurica Pavičić
Publikacija: Hrvatski filmski ljetopis, broj 33 / 2003. godina

Povezani tekstovi

Novi set Factumovih filmova dostupan za besplatno gledanje

Factum, produkcijska kuća nezavisnog dokumentarnog filma nastavlja aktivnost otvaranja svojih dokumentarnih naslova publici u doba izolacije.

Kratke slike: “Američki san” Barbare Kopple

Kratke slike ovoga četvrtka u zagrebački MM centar donose film "Američki san" / "American Dream" (1990) Barbare Kopple.

Tri tjedna televizijskog utvrđivanja gradiva za 12. ZagrebDox

Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma "Godine hrđe" Televizijsko zagrijavanje za ZagrebDox počinje već danas oko 22.30 sati na Trećem programu Hrvatske televizije, programom Factum na...

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.