Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Orbanići Unplugged”
Dokumentarni.net u četiri nastavka donosi esej Jurice Pavičića o hrvatskom dokumentarizmu devedesetih, originalno izašlom u Hrvatskom filmskom ljetopisu. Tekst prenosimo u cijelosti, uz tek sitne prilagodbe formatirajuće prirode i nekoliko dodatnih fotografija.
Hrvatski dokumentarac devedesetih (2/4)
Hrvatski dokumentarac devedesetih (3/4)
Hrvatski dokumentarac devedesetih (4/4)
Uvod: produkcijski kontekst devedesetih
Premda u umjetničkoj i kulturnoj periodizaciji generalizacije o desetljećima često bivaju poopćene i nategnute, u slučaju hrvatskoga dokumentarizma devedesetih to nije tako. Za hrvatski dokumentarni film devedesete godine nisu samo razdoblje ograničeno numeričkim zadanostima brojanja godina. To je specifično i snažno omeđeno razdoblje tijekom kojeg je on djelovao u političkim, ekonomskim, produkcijskim i socijalnim okolnostima sasvim drukčijim nego prije i poslije. Zato se može slobodno i bez povijesne distance reći da su devedesete u hrvatskom dokumentarcu periodizacijsko razdoblje.
To je razdoblje definirano ovim bitnim kontekstualnim činjenicama:
1) Nepostojanje javne potpore kreativnom dokumentarcu
Otkad je državno sufinanciranje dokumentarnog filma početkom devedesetih zgasnulo (zajedno sa starim ustrojem kinematografije), pa sve dok nakon 3. siječnja nije obnovljeno kroz institute natječaja i povjerenika, hrvatski dokumentarni film nije mogao računati (barem ne redovito i sustavno) na budžetsku potporu i dotiranje.
Zbog toga je u produkcijskom smislu dokumentarac bio u potpunosti ovisan ili o televiziji, ili o inozemnim subvencijama, ili o studentskoj proizvodnji, ili pak različitim modalitetima namjenskog dokumentarizma. Logično je da posljedice za hrvatski dokumentarni film nisu bile samo produkcijske, nego i poetičke.
2) Izrazito burna politička zbivanja
Devedesete su u Hrvatskoj razdoblje ulaska u višestranačje i parlamentarizam, pobjednički okončana rata, masovnih razaranja i ljudske nesreće, a poslije i razdoblje egzodusa srpske manjine, mirne reintegracije Podunavlja, socijalno-ekonomskog sloma i moralnoga debakla tadašnje politike, koji je doveo i do njezina izbornog svrgavanja.
Takvo burno i dramatično razdoblje stavljalo je pred dokumentarac naglašeni tematski obavezni program koji inače nije u toj mjeri svojstven mirnodopskoj dokumentarnoj proizvodnji. U tom smislu postojale su privilegirane, normativne teme koje su se smatrale dokumentaristovim moralnim dugom, a ponekad i ideološkim imperativom: hrvatska stradanja, progonstvo i izbjeglištvo, ratne posljedice…
U drugoj polovici desetljeća raste svijest o općoj moralnoj i društvenoj krizi u Hrvatskoj, pa se pred dokumentariste postavljaju i polifički imperativi elaboriranja takvih (službeno prešućivanih) tema. To je jednim od glavnih razloga za utemeljenje glavne neovisne produkcijske kuće u tom razdoblju, Factuma.
3) Izrazita i restriktivna ideologizacija društva
Suočeno s ratnom prijemjom, hrvatsko društvo i vladajuća stranka reagirali su izrazitom ideologizacijom svih pora društva, ideološkom plimom u kojoj se u središte povijesti, društvenih zbivanja i političkih prioriteta stavlja nacija i nacionalni interes. Takva ideologizacija proizvela je pojednostavnjenu, manihejsku, a katkad i rasističku i neetičku sliku povijesti i aktualne zbilje. Ona se promicala medijski, putem školstva, javnih ustanova i javne riječi. U promicanju te ideologizacije važnu je ulogu imala Hrvatska televizija, a takva se ideologizacija dijelom očituje i u dokumentarizmu.
4) Produkcijska prevlast televizije
Počevši od početaka televizije u ranim šezdesetima, pa do danas, ni u jednom razdoblju hrvatskoga dokumentarizma dokumentarni rod nije bio u toj mjeri ovisan o televizijskom novcu, tehnici, produkcijskim mehanizmima i uredničkom kadru. U spoju s prethodno ocrtanim fenomenom ideologizacije društva, rezultat je bio poguban.
Pod utjecajem televizije hrvatski je dokumentarni film živio pod stalnom restrikcijom produkcijskih uvjeta, pod pretežnom dominacijom dokumentarne TV-poetike, te pod utjecajem autocenzure i cenzure, implicitne ili eksplicitne. Rezultat su bili dokumentarci koji su nastajali u siromaštvu, pridržavali se formula TV reportaže, a koji su ujedno šutjeli o širokom repertoaru društvenih fenomena koja dominantna politika na TV nije željela gledati.
5) Dominantna uloga studentskoga filma
Upravo zato što su se drugi mogući stupovi kreativnog dokumentarca urušili, dokumentarna proizvodnja studenata i diplomanata ADU postala je kudikamo važnijim proizvodnim čimbenikom nego dotad. Tomu je pridonijela i druga, sama po sebi nevesela činjenica — da je zbog oskudice igrani program Akademije u devedesetima bio bitno reduciran, pa se događalo da studenti dođu i do najviših godina bez igranoga filma.
Upravo zbog toga Akademijini dokumentarci počinju igrati važnu ulogu u javnom prezentiranju nadolazečih autora. Neki poslije priznati autori (npr. Vinko Brešan ili Ivan Salaj) iskočit će upravo studentskim dokumentarcima.
6) Nepostojanje kontinuirane neovisne produkcije
Izuzme li se već spomenuta produkcija Akademije, Hrvatska u najvećem dijelu devedesetih nije imala neovisnu produkcijsku točku koja bi proizvodila dokumentarni film mimo poetički normi TV-a i političkog imperativa promovirana preko televizije, službene politike u kulturi i slično. Inozemne zaklade za pomoć alternativnoj kulturi (npr. Soros) tek su sporadično i relativno kasno pomagale film.
U Hrvatskoj nije bilo jakih neovisnih televizija koje bi gajile dokumentarizam, poput B92 u Srbiji. Situacija se mijenja tek potkraj devedesetih, prvo zahvaljujuči Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu i njezinoj produkciji (“Una storia Polesana”, 1999.; Andrej Korovljev; “Zlatni sladoled”, 1999.; Fatmir Koci; “Orbanići Unplugged”, 1999.; Igor Mirković, i dr.), a potom još i više zahvaljujući pojavi Factuma, koji se strelovito pretvara u stožernu produkcijsku kuću hrvatskoga dokumentarizma.
Autor: Jurica Pavičić
Publikacija: Hrvatski filmski ljetopis, broj 33 / 2003. godina