PočetnaRecenzijeUsusret Oscarima (1/2): "Joanna" predvodi kratkometražnu doku-kolonu

Ususret Oscarima (1/2): “Joanna” predvodi kratkometražnu doku-kolonu

|

Los Angeles će u noći s nedjelje na ponedjeljak po hrvatskom vremenu (22. veljače) po 87. put ugostiti nagrade Oscar. Najprestižnija filmska kolajna sadrži i dokumentarnu kategoriju, a Zlatni kipići dijelit će se dugometražnim i kratkometražnim nefikcijskim djelima.

Shodno takvoj nagradnoj konstelaciji, Dokumentarni.net će oskarovske najave podijeliti u dva različita teksta: prvi će pokriti kratki metar, dok ćemo se u sljedećem baviti s njegovom dugometražnom braćom.

Uspoređujući kandidate po kategorijama, nešto osjetnije kvalitativne fluktuacije vidjeli smo u kratkometražnom dijelu dokumentarnih nominacija. Zanimljivo, svi nominirani dokumentarci osim filma “White Earth” za sobom vuku istu godinu proizvodnje – 2013.

“Chrisis Hotline: Veterans Press 1” ★★★ i 1/2 (2013., Ellen Goosenberg Kent) je, primjerice, tek osrednje-televizijski predstavnik kratkog dokumentarnog metra, bliži Shatnerovom “Rescue 911” dokudramskom serijalu nego čvrstom autorskom ostvarenju s pokrivenim bazama minimalno očekivanog audiovizualnog standarda.

Svakog dana u SAD-u svoj život nasilno okonča 22 ratna veterana. Svakog mjeseca Krizni centar za veterane zaprimi oko 22 tisuće poziva. Kamere dokumentarca “Chrisis Hotline: Veterans Press 1” provele su određeno vrijeme s njegovim požrtvovnim zaposlenicima kojima su prijetnje samoubojstvom i bezizlazne situacije s druge strane telefonske žice postali gotovo uobičajena svakodnevnica. Spašavanje života također.

Današnji gledatelj s pravom očekuje više od svojeg dokumentarnog iskustva, a “Chrisis” – zamrznut u mastodontski ukočenoj vizualnoj estetici davno prohujalih doku-stvarnosti – osim uistinu potresne početne sadržajne premise, na stol ne donosi ništa novog, pogotovo gledajući iz prizme oskarovskog kandidata. Po nama, jedini istinski zalutali metak kompletnih nominacija.

Meksički “The Reaper” / “La Parka” ★★★ i 1/2 (2013) Gabriela Serre je podosta zanimljiviji film od svojeg susjednog prethodnika. Smješten u klaustrofobične hodnike krvlju natopljene klaonice i ispovjedačko srce iscijeđenog glavnog protagonista Efraina, dokumentarac meksičkog filmaša disektira zapravo jezivi ogranak prehrambene industrije.

Ako je jedan od osnovnih dokumentarističkih ciljeva izazvati emotivni podražaj kod svojeg gledatelja – a jest – onda je meksički filmaš obavio kvalitetan posao.

“La Parka” vjerojatno neće primirisati Zlatnom kipiću, ali njena kombinacija Efrainovog rezigniranog očaja (ugašene i ispijene oči bez životnog sjaja), klaoničkog barbarizma (potoci krvi; krajnji produkt, ali izostanak eksplicitnih smaknuća životinja kao izvrsna metafora don’t ask, don’t tell konzumerističkog društva) i iskrene refleksije (“Žao mi je životinja jer i one osjećaju bol”; “Bikovima u trenutku smrti cure suze”; “Bojim se da ću završiti poput životinja koje sam ubijao”) promijenit će vam pogled na sadržaj današnjeg ručka. Ako ništa, barem na nekoliko sati…

Poljaci su među oskarovske kratkiše došli s dva filma, od kojih bi “Joanna” ★★★★ i 1/2 (2013) Anete Kopacz – svaki drugi scenarij bi predstavljao kozmičku nepravdu – trebala autoritativno domarširati do glavne nagrade.

Ponekad, samo ponekad, određeni filmovi posjeduju magičnu moć zaustavljanja vremena i usporavanja valjka galopirajuće neminovnosti. Kopacz je uspjela u tom naumu, iskoristivši kataklizmičnu situaciju smrtno bolesne junakinje i od nje – umjesto odbrojavanja ovozemaljskih sekundi – izmodelirala paralelni narativ trijumfa života i trenutka u kojem pojmovi poput “prošlosti” i “budućnosti” imaju manju vrijednost od nekadašnjih hrvatskih dinara.

“Joanna” je rijetko empatičan, nemametljiv i ljudskošću potkožen dokumentarac. “Joanna” razornim emotivnim krošeom pogađa usred lijeve pretklijetke…

Razorno, kvragu, pogađa i “Nasza klatwa” / “Our Curse” (2013)  Tomasza Silwinskog, još jedan poljski dokumentarni film na završnoj nominacijskoj listi. I opet je, kao i prošle godine u slučaju filma “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall” (2013., Edgar Barens), među nominiranima završio film sa sličnim moralno-etičkim upitnicima.

“Prison” je uzburkao duhove u svijet odašiljući sliku posljednjih dana (i samog trenutka smrti!) američkog ratnog veterana, dok se “Our Curse” bavi svakodnevnicom mladog para i njihovog sinčića Lea, stopostotnog invalida koji će do kraja života ovisiti o nečijoj stručnoj skrbi.

Da, Silwinski ne bježi od borgovskih zvukova Leovih aprata za kisik, prizora izvlačenja cjevčica iz dušnika i sinovljeve borbe za svaki kubik okolnog kisika. Poantu filma, međutim, treba tražiti u rekordno kratkoj metamorfozi roditelja koji tešku situaciju ubrzo preokreću na svoj mlin. “Our Curse” zbog očitih razloga nije film za široke mase, ali služi kao mini-spomenik žrtvovanja za ciljeve koji duboko nadilaze naša svakodnevna naguravanja oko arogantnog fast food menija.

I konačno, “White Earth” ★★★★ (2014) Christiana Jensena, duhovni američki post-recesijski brat “Rich Hilla” (2013., Andrew Droz Palermo i Tracy Droz Tragos) koji u pustoši Sjeverne Dakote probire po ostacima američkog sna.

Bijela pustinja, naftne bušotine i tri sudbine nalik jaje jajetu osnovna su okosnica Jensenovog – vizualno vjerojatno najraskošnijeg među nominiranima – filma o svemu i ničemu. Preživljavanju i životarenju. Dobro plaćenom poslu i posljedičnim kolateralnim ustupcima. Odrastanju s punim želucem, ali bez snažne očinske prisutnosti.

Redatelj “White Eartha” koristi nevjerojatno atraktivne vizuale (vjetar koji razbacuje snijeg po cesti, vatrena svjetlost iz naftne bušotine koju u mraku zaklanja šleper…), naglašavajući opipljivi kontrast između ljepote same prirode i fragilnih sudbina ljudi koji njome pokušavaju ovladati. Sumornu i kontradiktornu jednadžbu žrtvovanja za djecu u čijem smo odrastanju tek epizodni glumci, ni Jensen nije uspio dešifrirati. Za konačni sud o filmu ipak nebitna natuknica.

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.