Šest mjeseci je trajalo snimanje kratkog dokumentarca Edgara Barensa, “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall” (2013), s kojim je ovaj redatelj zaslužio nominaciju za ovogodišnji Oscar u kratkometražnoj dokumentarnoj konkurenciji.
Vrlo dobri cinema verite film spomenutog američkog redatelja o Jacku Hallu, zatvoreniku s kroničnim plućnim problemima i bivšem vojniku u Drugom svjetskom ratu, posljednji je u petofilmaškom nizu recenziranih kratkih nefikcijskih ostvarenja nominiranih za Zlatni kipić 2014. godine i definitivno jedan od potresnijih dokumentaraca kojima smo svjedočili u posljednje vrijeme.
Kako ono ide? “Život piše romane?” “Život ponekad piše čudne priče?” Kako god zvučao jedan od Top 10 klišeja iz domaćih novinarskih tvornica pisanog treša, jedna stvar je potpuno sigurna: životni put Georga Williama Halla, od milja zvanog Jack, nesumnjivo spada u tu turbulentnu kategoriju.
S 82 navršena proljeća, Jack je jedan od najstarijih zatvorenika u tamošnjem državnom maximum-security zatvoru u Iowi. Posljednjih 12 godina (21 godina ukupno) proveo je u svojevrsnom zatvorskom staračkom domu, koje je rezervirano uglavnom za starije zatvorenike sa zdravstvenim problemima. Uz zatvorsko osoblje, najveći teret oko brige za takve zatvorenike podnose njihove kolege po zločinu, koji variraju od otmica do ubojstava.
U vanjskom svijetu ti ljudi predstavljaju davno izblijedjele sjene, statističku grešku i genetički zajeb s ograničenim rokom trajanja. U Iowi, međutim, sve te zaboravljene sudbine dobile su – u sklopu Hospice programa – od 2005. godine novu priliku za ontološki reset.
Edgar Barens u svom je “Terminalu…” iskovao harpun s tri jednaka moralno-etička propitkujuća vrška, ostavljajući gledateljima konačni vrijednosni sud o događajima na velikom platnu.
Postoji li trenutak kad je ubojstvo zaista moralno opravdano? Smijemo li, i u kojem slučaju, zbog vlastitih moralnih načela zauvijek okrenuti leđa vlastitim roditeljima? Ima li, uopće, ikakvih umjetničkih opravdanja za izravni i necenzurirani izravni prijenos gašenja jednog ljudskog bića?
Namjerno ili ne s redateljske strane, s tim pitanjima smo se pokušali pozabaviti nakon isteka posljednje sekunde beskompromisno autentičnog i zapravo koncepcijski poprilično jednostavnog dokumentarca “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall”.
Ima li ponekad uopće ispravnog i racionalnog odgovora na neka pitanja?
Tužne oči smrtno bolesnog Jacka Halla, koji u tom uređenom zatvorskom getu s pet zvjezdica čeka neizbježni životni zvuk sirene, ne odaju niti djelić priče ovog bivšeg vojnika osuđenog za ubojstvo lokalnog dilera svog preminulog sina prije dvadeset i kusur godina. Nedugo nakon tog tragičnog događaja, Jackov drugi sin, pritisnut svojim moralnim dilemama, vlastima prijavljuje da je ubojica upravo njegov otac. Može li život baciti veću felšu od ove?
Barens je tu podatkovnu činjenicu odbacio kao važnu, ali tek usputnu eskpozicijsku natuknicu, potpuno se posvetivši vlastitoj poanti o traženju ljudske i spasenja vrijedne strane u svakom hodajućem biću na našoj dragoj kugli. Tko mu to zapravo smije i može zamjeriti?
Na tom malom, utopijski čistom kvadratnom metru zatvorskog staračkog doma, kao jedina uspomena zemaljskog postojanja, sjaji jedna od tvojih rijetkih fotografija iz Drugog svjetskog rata. “Sve što možeš ponijeti u koferu, ha?” Jedan život. Jedan kofer. I jedan sasvim obični krevet u maksimalno čuvanom zatvoru u Iowi. Ono što nisu uspjeli Nijemci, dovršit će tvoje vlastito tijelo…
Desetljeća su već prošla na tom zatvorskom čekalištu smrti, a većina tvoje rodbine, najdražih ili tek poznanika je već odavno na drugom svijetu. Ili se još davnije ispričala neodgodivim obvezama. Tvoj jedini prijatelj – tvoj jedini iskreni prijatelj – postaje crnac s bogtepitaj kojim zločinom u kartoteci, kojem si i ti pružio priliku za iskupljivački reset. Hvala ti na tome…
Dugo smo se borili s etičkom prizmom dokumentarca “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall”, pogotovo njegovim krajem u kojem su posljednji trenuci života ovog Amerikanca bilježeni gotovo neviđenom surovom realističnošću.
Gdje je granica koju ćemo postaviti u dokumentiranju svijeta oko nas? Hoće li ona u budućnosti, zbog opravdavanja umjetničkih pobuda, biti sve tanja i zamagljenija? Smijemo li zbog umjetnosti narušavati nečije dostojanstvo? Pogledajte “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall”. Možda i vi dođete do jasnijeg zaključka…