Los Angeles će u noći s nedjelje na ponedjeljak po hrvatskom vremenu (22. veljače) po 87. put ugostiti nagrade Oscar. Najprestižnija filmska kolajna sadrži i dokumentarnu kategoriju, a Zlatni kipići dijelit će se dugometražnim i kratkometražnim nefikcijskim djelima.
Shodno takvoj nagradnoj konstelaciji, Dokumentarni.net će oskarovske najave podijeliti u dva različita teksta: prvi će pokriti kratki metar, dok ćemo se u sljedećem baviti s njegovom dugometražnom braćom.
Uspoređujući kandidate po kategorijama, nešto osjetnije kvalitativne fluktuacije vidjeli smo u kratkometražnom dijelu dokumentarnih nominacija. Zanimljivo, svi nominirani dokumentarci osim filma “White Earth” za sobom vuku istu godinu proizvodnje – 2013.
“Chrisis Hotline: Veterans Press 1” ★★★ i 1/2 (2013., Ellen Goosenberg Kent) je, primjerice, tek osrednje-televizijski predstavnik kratkog dokumentarnog metra, bliži Shatnerovom “Rescue 911” dokudramskom serijalu nego čvrstom autorskom ostvarenju s pokrivenim bazama minimalno očekivanog audiovizualnog standarda.
Svakog dana u SAD-u svoj život nasilno okonča 22 ratna veterana. Svakog mjeseca Krizni centar za veterane zaprimi oko 22 tisuće poziva. Kamere dokumentarca “Chrisis Hotline: Veterans Press 1” provele su određeno vrijeme s njegovim požrtvovnim zaposlenicima kojima su prijetnje samoubojstvom i bezizlazne situacije s druge strane telefonske žice postali gotovo uobičajena svakodnevnica. Spašavanje života također.
Današnji gledatelj s pravom očekuje više od svojeg dokumentarnog iskustva, a “Chrisis” – zamrznut u mastodontski ukočenoj vizualnoj estetici davno prohujalih doku-stvarnosti – osim uistinu potresne početne sadržajne premise, na stol ne donosi ništa novog, pogotovo gledajući iz prizme oskarovskog kandidata. Po nama, jedini istinski zalutali metak kompletnih nominacija.
Meksički “The Reaper” / “La Parka” ★★★ i 1/2 (2013) Gabriela Serre je podosta zanimljiviji film od svojeg susjednog prethodnika. Smješten u klaustrofobične hodnike krvlju natopljene klaonice i ispovjedačko srce iscijeđenog glavnog protagonista Efraina, dokumentarac meksičkog filmaša disektira zapravo jezivi ogranak prehrambene industrije.
Ako je jedan od osnovnih dokumentarističkih ciljeva izazvati emotivni podražaj kod svojeg gledatelja – a jest – onda je meksički filmaš obavio kvalitetan posao.
“La Parka” vjerojatno neće primirisati Zlatnom kipiću, ali njena kombinacija Efrainovog rezigniranog očaja (ugašene i ispijene oči bez životnog sjaja), klaoničkog barbarizma (potoci krvi; krajnji produkt, ali izostanak eksplicitnih smaknuća životinja kao izvrsna metafora don’t ask, don’t tell konzumerističkog društva) i iskrene refleksije (“Žao mi je životinja jer i one osjećaju bol”; “Bikovima u trenutku smrti cure suze”; “Bojim se da ću završiti poput životinja koje sam ubijao”) promijenit će vam pogled na sadržaj današnjeg ručka. Ako ništa, barem na nekoliko sati…
Poljaci su među oskarovske kratkiše došli s dva filma, od kojih bi “Joanna” ★★★★ i 1/2 (2013) Anete Kopacz – svaki drugi scenarij bi predstavljao kozmičku nepravdu – trebala autoritativno domarširati do glavne nagrade.
Ponekad, samo ponekad, određeni filmovi posjeduju magičnu moć zaustavljanja vremena i usporavanja valjka galopirajuće neminovnosti. Kopacz je uspjela u tom naumu, iskoristivši kataklizmičnu situaciju smrtno bolesne junakinje i od nje – umjesto odbrojavanja ovozemaljskih sekundi – izmodelirala paralelni narativ trijumfa života i trenutka u kojem pojmovi poput “prošlosti” i “budućnosti” imaju manju vrijednost od nekadašnjih hrvatskih dinara.
“Joanna” je rijetko empatičan, nemametljiv i ljudskošću potkožen dokumentarac. “Joanna” razornim emotivnim krošeom pogađa usred lijeve pretklijetke…
Razorno, kvragu, pogađa i “Nasza klatwa” / “Our Curse” (2013) ★★★★ Tomasza Silwinskog, još jedan poljski dokumentarni film na završnoj nominacijskoj listi. I opet je, kao i prošle godine u slučaju filma “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall” (2013., Edgar Barens), među nominiranima završio film sa sličnim moralno-etičkim upitnicima.
“Prison” je uzburkao duhove u svijet odašiljući sliku posljednjih dana (i samog trenutka smrti!) američkog ratnog veterana, dok se “Our Curse” bavi svakodnevnicom mladog para i njihovog sinčića Lea, stopostotnog invalida koji će do kraja života ovisiti o nečijoj stručnoj skrbi.
Da, Silwinski ne bježi od borgovskih zvukova Leovih aprata za kisik, prizora izvlačenja cjevčica iz dušnika i sinovljeve borbe za svaki kubik okolnog kisika. Poantu filma, međutim, treba tražiti u rekordno kratkoj metamorfozi roditelja koji tešku situaciju ubrzo preokreću na svoj mlin. “Our Curse” zbog očitih razloga nije film za široke mase, ali služi kao mini-spomenik žrtvovanja za ciljeve koji duboko nadilaze naša svakodnevna naguravanja oko arogantnog fast food menija.
I konačno, “White Earth” ★★★★ (2014) Christiana Jensena, duhovni američki post-recesijski brat “Rich Hilla” (2013., Andrew Droz Palermo i Tracy Droz Tragos) koji u pustoši Sjeverne Dakote probire po ostacima američkog sna.
Bijela pustinja, naftne bušotine i tri sudbine nalik jaje jajetu osnovna su okosnica Jensenovog – vizualno vjerojatno najraskošnijeg među nominiranima – filma o svemu i ničemu. Preživljavanju i životarenju. Dobro plaćenom poslu i posljedičnim kolateralnim ustupcima. Odrastanju s punim želucem, ali bez snažne očinske prisutnosti.
Redatelj “White Eartha” koristi nevjerojatno atraktivne vizuale (vjetar koji razbacuje snijeg po cesti, vatrena svjetlost iz naftne bušotine koju u mraku zaklanja šleper…), naglašavajući opipljivi kontrast između ljepote same prirode i fragilnih sudbina ljudi koji njome pokušavaju ovladati. Sumornu i kontradiktornu jednadžbu žrtvovanja za djecu u čijem smo odrastanju tek epizodni glumci, ni Jensen nije uspio dešifrirati. Za konačni sud o filmu ipak nebitna natuknica.
