PočetnaRecenzije"Joanna" - Slavlje života usred smrti

“Joanna” – Slavlje života usred smrti

|

Još prije šest mjeseci naš trio dokumentarnih znalaca (Oliver Sertić, Petar Milat i Velimir Grgić) javnosti je predstavio svoju listu najboljih nefikcijskih filmova u 2013. godini. Na jednoj od njih, onoj koordinatora Restarta Olivera Sertića, našao se poljski dokumentarac “Joanna” redateljice Anete Kopacz iz 2013. godine.

Taj prvi poljski dokumentarni film realiziran zahvaljujući crowdfunding kampanji, s razlogom je osvojio srca gledatelja diljem Europe, pokupivši u međuvremenu svu silu festivalskih nagrada, od Leipziga do Jihlave.

Kopaczina “Joanna” prati posljednje mjesece na smrt bolesne 36-godišnje Joanne Sałyge, koja nakon devastirajuće dijagnoze počinje pisati blog koncentriran uglavnom na svojeg sedmogodišnjeg sina Jasa i muža Piotra.

“Budi radoznao. Pokušaj upoznati sebe. Razmišljaj zašto si izabrao ovakve prijatelje, a ne neke druge. Zapitaj se jesi li zadovoljan u svojem svijetu. Osjećaš li se sigurno i sretno?”, čita Joanna svojem sinu ulomke iz svoje – gotovo oproštajne – pisane oporuke.

Diskretna kamera Lukasza Zala uvijek je u centru zbivanja, nikad ne prelazeći nevidljivu granicu moguće intruzivnosti.

“Joanna” je slavlje trenutka u kojem vam napokon počnu djelovati tablete protiv bolova. Trenutak kada vas vaš sin obaspe poljupcima i ne ispušta iz svog zagrljaja. “Joanna” je ruka u jezeru. Misao u livadi. Zamrznuti kadar u kojem više nema patnje i razmišljanja o smrti.

Majstorski Zalovi kadrovi variraju od krupnih planova Joanninog lica za vrijeme razgovora s doktorima, do nešto (svjesno) udaljenijih snimaka prvih okretanja pedala malog Jasa. Nenametljivo, nevidljivo i s barem prividnom dozom nesvjesnosti kamera kod svojih snimanih subjekata.

Kopaczin film, potpomognut izvrsnom glazbom Oscarom nagrađenog (“Finding Neverland”, 2004.) Jana A.P. Kaczmareka, nije zamišljen kao naricanje za propuštenim prilikama, izgubljenim vremenom ili odbrojavanju neizbježnih tisućinki. Ne toliko zbog redateljice, koliko zbog same Joanne.

U stvarnosti u kojoj svaka samosažalijevajuća sekunda guši preostale trenutke s vlastitom obitelji, Joanna je na svojem unutarnjem GPS-u upisala drugačiju rutu. Snažno i beskompromisno. Odlučila je otići na svoj način.

U “Joanni” ne postoje pojmovi poput “prošlosti” i “budućnosti”.

“Joanna” je slavlje trenutka u kojem vam napokon počnu djelovati tablete protiv bolova. Trenutak kada vas vaš sin obaspe poljupcima i ne ispušta iz svog zagrljaja. “Joanna” je ruka u jezeru. Misao u livadi. Zamrznuti kadar u kojem više nema patnje i razmišljanja o smrti.

Zamrznuti kadar sina koji ne želi ostati bez svoje mame…

Film poljske redateljice djeluje poput osjetljivog živog organizma. Cijepljen od suvišnog dijaloga i kičastog upravljanja osjetilima, u “Joanni” je fokus stavljen na svaki dodir, pokret ili pogled koji govore više od tisuću riječi.

“Joanna” je film koji se osjeća. Film koji se voli.

Slavlje života usred smrti. Jer život i jest jači od smrti.

"Joanna"

O FILMU:

Režija: Aneta Kopacz
Godina proizvodnje: 2013.
Zemlja podrijetla: Poljska
Trajanje: 45 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.
Režija: Aneta Kopacz<br> Godina proizvodnje: 2013.<br> Zemlja podrijetla: Poljska<br> Trajanje: 45 minuta"Joanna" - Slavlje života usred smrti