Laura Poitras, dobitnica Zlatnog lava 2022. godine za dokumentarni film “Ljepota i krvoproliće” / “All the Beauty and the Blodshed” (2022), na ovogodišnjem je Filmskom festivalu u Veneciji izvan konkurencije predstavila svoj najnoviji uradak, “Cover-Up” (2025), koji kao redateljica supotpisuje s Markom Obenhausom. Za svog protagonista izabrali su slavljenog i ponekad omraženog istraživačkog novinara Seymoura Hersha, koji je za svoje razotkrivačko novinarstvo osvojio Pulitzera, kao i mnoštvo drugih nagrada. Usto je napisao i desetak knjiga u kojima dublje razotkriva laži i zločine onih na pozicijama moći.
Poitras je svoj društveni angažman započela filmom “Flag Wars” 2006. godine, kroz istraživanje rastućih tenzija između queer i afroameričke zajednice u gradu Columbus, Ohio, kao posljedice gentrifikacije. Najveći odjek imala je autoričina Trilogija 9/11, odnosno njezin posljednji dio “Citizenfour” iz 2014. godine za koji je osvojila i Oskara za najbolji dugometražni dokumentarni film. Jedna je od prvih novinara koji su došli do Edwarda Snowdena i javnosti prenijeli njegova saznanja o nezakonitim prisluškivanjima vlastitih građana od strane NSA-a te beskrajnom broju ljudi na koje se prisluškivanje odnosilo.
Zbog njezinog upornog propitivanja i razotkrivanja, često se nalazila na meti Ministarstva domovinske sigurnosti SAD-a, stoga i ne čudi da je baš Poitras ta koja je Hersha nakon dva desetljeća ipak nagovorila da postane subjekt dokumentarca “Cover-Up”. Njen interes za Hershov proces pronalaženja informacija i borbe s urednicima za objavljivanje kontroverznih saznanja, nadilazi samo idealiziranje jednog od najproduktivnijih istraživačkih novinara na svijetu. Jer, Hersh i Poitras dijele neutaživu želju da zločine koje vlada dopušta i potiče, iznesu na vidjelo, pred sud društva i građana.
“Cover-Up” započinje pomalo zastrašujuće – zrnatim snimkama ljudi čija su lica prekrivena gas-maskama. Isprva nije jasno jesu li to snimke iz koncentracijskih logora, iz vremena i zlodjela kojima smo se odavno zgrozili i zbog toga ih i nadišli. Nažalost, vrlo brzo saznajemo da nije tako – one su svojevrsna kontinuacija nacističkih eksperimenata, ali od strane američke vlade nad vlastitim građanima. Vijest o tome, kao i o mnogim drugim šokantnim postupcima vlastite vlade i šire, prenio je, naravno – Seymour Hersh.
“Voljeli biste razgovarati o izvorima. A ja baš ne bih volio razgovarati o izvorima”, govori karizmatični, ali odrješit novinar, kojem kao da je dosadilo neprestano ponavljati istu stvar. Okružen papirnatim fasciklima i žutim notesima, Hersh ostavlja dojam rizničara koji stoji između istine i onih koji bi zbog otkivanja istine mogli ispaštati.
Poitras i Mark Obenhaus (Hershov suradnik na tri druga istraživačka dokumentarca) natezat će se s Hershom oko popriličnih banalnosti. Prva i najkonkretnija priča Hershovih publikacija tiče se masakra američke vojske u My Laiju za vrijeme Vijetnamskog rata 1968. godine. Zasigurno je dovoljno vremena prošlo od izvještavanja, da bi Hersh mogao slobodnije pričati o tome kako je došao do svojih izvora i na koji je način sagradio priču. Ali ne da se ovaj američki novinar, danas u svojim kasnim osamdesetima, dok govori: “Neki od ovih ljudi mogli bi biti živi”, smatrajući se obvezanim da njihove podatke čuva u tajnosti do smrti.
U kombinaciji s tvrdoglavim odbijanjem imenovanja izvora, kod gledatelja se počinje rađati tračak sumnje u veličinu Hersha kao novinara i konkretne osobe koja je, između ostalog, uspjela otkriti najtamnije grijehe američke vlade.
Najiscrpniji dio filma “Cover-Up” prati Hershov put od prve informacije o masakru, prijateljevanja s vojnicima koju su mu pomogli formirati priču, sve do reakcija na objavljeni članak. Ove nam se informacije prenose očekivano i pravocrtno – spoj su Hershovih sjećanja koja prepričava za kameru te arhivskih snimki i fotografija. Impresivnost njegovog otkrića obrnuto je proporcionalna težini zločina, što je možda i razlog odabira takve jednostavne forme; kako bismo mogli procesuirati sve detalje gnjusnog masakra, treba nam poznata struktura o kojoj ne moramo previše razmišljati.
U nastavku se nižu Hershovi uspjesi od kojih je sastavljena njegova zadivljujuća karijera: izvještavanje o Watergateu, američkom utjecaju na predsjedničke izbore u Čileu, zločinima američke vojske u Abu Graibu, sve do telefonskih razgovora s najrecentnijim zviždačima o ratu u Gazi.
Unatoč relativno probavljivom vremenu trajanja ispod dva sata, količina Hershovih uspjeha do kraja dokumentarca postaje pomalo zamorna i dezorijentira. Iako film naslovom aludira na pisane priče ovog novinara, glavni je protagonist kao sama ličnost i osoba pravi subjekt te najprivlačnija karika “Cover-Upa”. Kada prebire po svojim papirima, Hersh je pravi stereotip umirovljenog Amerikanca, s jednom nogom na stolu dok se naslanja u stolicu, obučen u kanvas hlače i košulju preko koje je navučen džemper, dok mu stopala krase sportske tenisice kao svojevrsni simbol buntovnosti i bahatosti. Hersh i prema redateljima nastupa nadmeno i nevoljko, nakon čega Poitras mudro zaključuje da su baš outtake kadrovi u kojima ovaj negoduje u kameru, debatira s njima, ljuti se, pa čak i odustaje od snimanja, oni koji ga najbolje opisuju.
Šteta je što Laura Potras i Mark Obenhaus nisu našli način za dublje bavljenje Hershovim pogreškama, poput one u njegovoj knjizi “The Dark Side of Camelot”, kada je na temelju krivotvorenih pisama htio dokazati da je John F. Kennedy platio Marilyn Monroe za šutnju o njihovoj vezi; ili recentnije kada je branio bivšeg predsjednika Sirije Bašara al-Asada, tvrdeći da nije koristio kemijsko oružje protiv vlastitog naroda.
U kombinaciji s tvrdoglavim odbijanjem imenovanja izvora, kod gledatelja se počinje rađati tračak sumnje u veličinu Hersha kao novinara i konkretne osobe koja je, između ostalog, uspjela otkriti najtamnije grijehe američke vlade. “Cover-Up” nam neće dati odgovor na to pitanje, pa iako se film ne može opisati kao Hersheva hagiografija, isti nije daleko od ekspozitornog prolaska kroz njegov osebujan novinarski životopis.