Drugoga dana prvog izdanja programa “Dokumentarni.days” udruge Dokumetar, održanog u Dokukinu KIC 11. i 12. lipnja, upriličena je svečana dodjela 6. Nagrade Dokumetar uz razgovor s pobjednikom Filipom Mojzešom (“Motel”), potom i panel “Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film” u kojem su sudjelovali filmaši Izidor Bistrović, Dalija Dozet i Silvestar Kolbas, a moderirala ga je filmska kritičarka i članica redakcije Dokumentarni.net Lucija Furač.
Najnoviji filmovi svo troje autora bave se njihovim obiteljima. Bistrovićev kratki studentski “Kupam se, voli vas tata” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Petnaesta umjetnost; 2025.) prikazuje posjet mjestu na moru gdje se utopio redateljev otac; cjelovečernji “Lekcije mog tate” (Hulahop, 2025.) Dalije Dozet, na 18. ZagrebDoxu udaren Velikim pečatom kao najbolji film regionalne konkurencije, mahom je sastavljen od kućnih snimki koje je snimao njezin pokojni otac; Kolbasova cjelovečernja, višestruko nagrađivana “Naša djeca” (Factum, 2024.) – Zlatna Arena za režiju na 71. Pulskom filmskom festivalu, Oktavijan HDFK za najbolji cjelovečernji dokumentarni film 2024. godine, najbolji film 22. Liburnia Film Festivala, nagrada publike na 33. Danima Hrvatskog filma… – kroz svježe se i arhivske snimke zagledaju u odnose u obitelji kojoj je on pater familias, “najstariji Kolbas”.
Prednost snimanja filma o sebi i svojima je ta što autor izvrsno, iznutra, pozna situaciju i gotovo samorazumljivo ima pristup protagonistima. No, nevolja je u tomu što članovi obitelji možda i ne dijele filmašev entuzijazam vezan uz iznošenje privatnosti u javnost, a zbog bliskosti i vezanosti s autorom moguća neslaganja i nesuglasice imaju trajnije posljedice u zbilji nego kad je riječ o filmu koji autor snima s protagonistima s kojima poslije neće i ne mora biti u tako tijesnom kontaktu.
Kako se u Kolbasovom filmu i vidi, članovi njegove obitelji, supruga i troje djece, otvoreno su izražavali nezadovoljstvo time što ih on snima, a Kolbas je na panelu pojasnio da je suradnja varirala između pristanaka i otpora, ali da je u film uvrstio samo potonje, budući da je dramski zanimljivije. Premijeru je čekao uz dosta zebnje, ne znajući kako će supruga i djeca na kraju reagirati, no reakcije su bile dobre. Smatra i da je to što su “Naša djeca” dobro prihvaćena u javnosti doprinijelo boljem prihvaćanju filma unutar obitelji, možda čak i pomoglo boljem međusobnom komuniciranju. Kao indikativan, naveo je komentar supruge, Nataše Kraljević Kolbas, koja je rekla da misli da je to dobar film, ali da joj nije drago što je ona u njemu.
“Našu djecu”, kaže Kolbas, isprva je zamislio kao razmjerno lepršav, šarmantan film koji će se brzo snimiti. Cijeli se proces, međutim, u jednom trenutku oteo kontroli. Kad je prijedlog postao službeni projekt, obitelj ga je počela osjećati nevoljkom, nametnutom obvezom. Nestala je dobra atmosfera, sve se odužilo, filmovanje se iz ideje zgodnog druženja uz kameru pretvorilo u razmjerno mukotrpno razvlačenje i natezanje koje je trajalo desetak godina. Zamišljen zabavan film o na svoj način neobičnoj obitelji, prometnuo se u djelo pretežno ozbiljnih tonova, koje razmjerno duboko zalazi u prikaz složenih, često neskladnih odnosa, međusobnih dinamika, razumijevanja i nerazumijevanja, prihvaćanja i neprihvaćanja, odgovornosti i nužnosti. On sam osjećao se čovjekom u shizofrenoj poziciji koji se trebao nositi s time da je kao suprug i roditelj unutra, neizbježno emocionalno vezan uz ljude koje voli, a kao autor vani, hladan i analitičan filmaš koji nastoji ostvariti kvalitetan film. Kako to pomiriti?
Po profesiji snimatelj, Kolbas je prvi put režirao kasno, kao četrdesetsedmogodišnjak, a taj prvijenac, hvaljeni “Sve o Evi” (Factum, 2003.) također je bio usmjeren na njegovu tad novu obitelj. Autobiografsko-obiteljskim temama bavio se i njegov sljedeći dokumentarni rad, opet hvaljen i uspješan “Ratni reporter” (Factum / Zagreb film; 2011.). Zasad, reče, nema ni u planu ni u vidu snimati još kakav obiteljski slikopis, a radeći sad na novom filmu uživa u tomu da svi hoće surađivati i da nikoga ne maltretira.
Dalija Dozet iza sebe već ima jedan obiteljski film, kratki dokumentarni “Kako razgovarati s mamom” (Kinoklub Zagreb, 2020.). Trenutačno radi na animiranom filmu vezanom uz svoju baku, no nakon toga nema namjeru nastaviti s obiteljskim temama. Nastanak njezina cjelovečernjeg prvijenca “Lekcije mog tate” bio je potaknut očevom preranom smrću, činjenicom da odjednom nekoga bliskoga više nema. Otprve je trebao sadržati mnoge snimke koje je otac snimao, no bila je otvorena mogućnost za više smjerova i redateljskih pristupa arhivskom materijalu, većinu kojeg dotad nije ni vidjela. Jedan od putova bio je uključiti majku i brata kao protagoniste u današnjici, no to se, upravo zbog obiteljske bliskosti, pokazalo nezahvalnim i neugodnim.
Jer njih se dvoje nisu osjećali dobro kao sudionici, iako su autorici pružali veliku podršku u ostvarenju cjelokupne ideje. Nakon brojnih iskušavanja, Dozet je u suradnji s montažerkom Sarom Gregorić odlučila cjelinu oblikovati kroz prizmu vlastitog odnosa s ocem te film sastaviti gotovo u potpunosti od očeva arhivskog materijala. To ju je pak, kaže, dovelo “u sljedeći krug pakla”, jer se suočila s time da na sam arhivski materijal, osim montažno, ne može nikako utjecati – kadar traje koliko traje, izgleda kako izgleda, motiv je taj koji jest, uglavnom nema nekog drugog kadra koji se s ovim logično povezuje, jer otac je snimao gotovo stihijski, sve i svašta, ni ne razmišljajući o tomu da to poslije sklapa u cjelinu. Kad je film dovršen, organizirala je projekciju za obitelj u osječkom kinu Urania, pitajući se kako će oni to primiti. Sve je prošlo dobro, neke je ganulo i poslije kina su se, kaže, svi nastavili lijepo družiti.
Izidor Bistrović prvi je obiteljski film “Hvala ti, majko” (ADU, 2023.) snimio kao vježbu “Autobiografija” na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i to mu se učinilo zgodno, jer je obitelj reagirala dobro, bez protivljenja, iako im je, veli, gdjekad išao na živce kad bi kod kuće izvadio kameru da snima neku situaciju. Tad je naučio da je bolje, ako će opet raditi slično, s njima se dogovoriti o snimanju i odrediti točan vremenski rok u kojem će se to obaviti, tako da svi znaju kad su ispred kamere, a kad je sve gotovo. Za film “Kupam se, voli vas tata”, koji tematizira očevu smrt, zajednički su odlučili da će na nekoliko dana otputovati na more, ondje gdje se otac utopio, i tamo razgovarati o traumi koju je prouzročio njegov odlazak. Kad se vrate kući, snimanja više nema. Uz takav dogovor bilo je mnogo lakše, unatoč itekako osjetljivoj i bolnoj temi.
On se, veli, trudio biti što pažljiviji, nastojao je da svima bude ugodno, a važno je bilo i to što su u pripremnim razgovorima svi usvojili ideju o tomu da se i zašto se taj film snima te se nisu osjećali kao figure u nečemu što im nije po volji. Na snimanju je znalo i zapeti, a onda bi, sjeća se, povukla mama koja voli biti pred kamerom. Ponešto od zamišljenoga trebalo je i odbaciti, ali poslije mu je čak bilo i drago da nešto nije snimio. Majka, braća i sestre koji su u filmu sudjelovali, znali su sve o filmu za vrijeme rada, a na koncu su izrazili ponešto nezadovoljstva prema završetku ostvarenom u duhu propitivanja, a ne optimizma, dok se jedan brat požalio da ga je u filmu premalo. Bistrović se pomalo pribojavao premijere na koju su pozvani i članovi šire obitelji. Gledajući film, poneko se od njih i rasplakao. Neki su mu se poslije zahvalili, a ako je tko i imao lošije mišljenje, nije mu to rekao. Sljedeći Bistrovićev film, naslovljen “Mama se udaje”, opet će se baviti njegovom obitelji, temeljen na dnevnicima njegova djeda koji je odrastao u domu.
