U dvije sezone esejističkog serijala “Rockdocs”, posvećenog nekim od najzanimljivijih glazbenih dokumentaraca u zadnjih šezdeset godina, već smo na nekoliko mjesta pisali o filmovima koji svoje subjekte bilježe na vrhuncu kreativne moći, što često zna rezultirati i odličnim dokumentarnim ostvarenjima. “Metallica: Some Kind of Monster” (2004) redateljskog para Joe Berlinger – Bruce Sinofsky primjer je čiste suprotnosti od takvog scenarija, koji bilježi heavy instituciju iz naslova u razdoblju njihove najveće kreativne krize u karijeri, dokazujući da i takve situacije mogu rezultirati izrazito zanimljivim filmom.
Na početku dokumentarca Metallica kreće u novu fazu djelovanja, nakon dugačke pauze i izbacivanja basista Jasona Newsteda iz postave koji je od četvrtog albuma “…And Justice for All” došao na mjesto tragično preminulog i nenadmašnog Cliffa Burtona. Bend ulazi u studio kao trojka koju čine pjevač James Hetfield, bubnjar Lars Urlich i lead gitarist Kirk Hammett, dok u studiju basističke dionice na sebe preuzima producent Bob Rock. Veliki problem u nedostatku kreativnosti proizlazi iz sukoba ega, uglavnom između Hetfielda i Ulricha, pa bend upošljava izvedbenog trenera Phila Towlea koji kao psihoterapeut pomaže sportskim timovima da otvorenim razgovorom nadiđu zamke ega i komunikacijske blokade, koje bi im inače priječile put do ostvarenja svojih zacrtanih ciljeva, u ovom slučaju snimanja nove ploče.
Bend u studio dolazi bez prethodno smišljenog plana, a Towleove metode u početku nemaju rezultata. Tako nakon brojnih razornih svađa i tek nekoliko ideja doista pretvorenih u pjesmu (poput primjerice “Some Kind of Monster” koja će dati ime filmu), Hetfield u jednom trenutku bijesno napušta snimanje te ubrzo nakon toga odlazi na odvikavanje od alkohola i drugih ovisnosti. Sve ovo dovodi do višemjesečne pauze od rada na albumu, a u tom razdoblju “Metallica: Some Kind of Monster” doista otkriva dubinu krize u kojoj se bend našao; žele li uopće nastaviti zajedno stvarati glazbu i valja li uopće to na čemu su započeli rad? U jednoj pamtljivoj sceni Ulrich svom ocu Torbenu, fascinantnom liku i nekadašnjem profesionalnom tenisaču, glazbeniku, piscu i filmašu, pušta novu pjesmu, a ovaj mu lakonski odgovara kako misli da bi je jednostavno trebali izbrisati.
S druge strane bend odlazi na koncert Echopointa, novog sastava svog bivšeg basista Newsteda, čiji je angažman u tom projektu i natjerao Hetfielda na izbacivanje Jasona iz benda. Sve ovo Ulricha tjera na razmišljanje koliko je zapravo Echopoint budućnost, dok se njegov bend pretvara u stvar prošlosti. Naravno, vrijeme će pokazati suprotno, budući da je Metallica i danas, dvadeset godina kasnije, i dalje jedna od najunosnijih rock mašina, a Echopoint će se raspasti nedugo nakon ulaska “Some Kind of Monster” u distribuciju. Ipak, i ova epizoda jasno ukazuje na psihološku nesigurnost benda u ono što radi – osjećaj koji čini kost i meso dokumentarca Joea Berlingera i Brucea Sinofskog.
Vrlo su zanimljive i situacije poput one u kojoj Towle suočava Ulricha s bivšim suradnicima poput Davea Mustainea, koji će nakon napuštanja Metallice ostvariti superuspješnu karijeru s Megadethom. Ovdje svjedočimo i Mustaineovoj razini traume, osjećaju da sa svojim bendom nikad neće moći postići razinu uspjeha koji se veže uz Metallicu; radi se o neočekivano iskrenim izljevima emocija, gotovo nevjerojatnim da su zabilježeni kamerom.
Nakon Hetfieldovog povratka Metallica nastavlja s poslom, a nezavidni zadaci poput snimanja nekakve bezvezne promotivne kampanje za radijske postaje, pokazuju se katalizatorom njihove inspiracije. Uz pomoć svog terapeuta ulaze u konkretniju fazu rada i pišu sve više pjesama, koje će se na koncu naći i na albumu. Efektno je vidjeti snimke gdje se spominju određene dionice i kako će iste zvučati na koncertima, da bi autori na njih doista i zalijepili scene iz budućnosti i podcrtali poantu izrečenog u studiju.
Još jedna od nezaobilaznih stvari u “Metallica: Some Kind of Monster”, audicija je za novog basista benda i dolazak Roberta Trujilla, čovjeka koji će na koncu dobiti željenu poziciju i zadržati je do današnjeg dana. Potencijal koji bend osjeti nakon svirke s njim, pretvara se u opipljivu energiju između članova benda, a ta će energija postati glavnim propelerom njihove nadolazeće turneje. Za to vrijeme pak raste i prisutnost psihologa Phila Towlea u radu Metallice, koja postaje sve intruzivnija, toliko da se počinje gotovo smatrati jednim od članova benda, što pak glazbenike dovodi do nezahvalne pozicije da mu moraju uručiti otkaz, unatoč činjenici da bez njegovog angažmana ne bi preživjeli krizu u kojoj su se našli.
Iako film traje za dokumentarac prilično izdašnih 140 minuta, razina drame na ekranu je tolika da se na kraju niti ne čini predugačkim. Kad se “Metallica: Some Kind of Monster” gleda s vremenskim odmakom od izlaska albuma “St. Anger”, onda gledatelj dobiva i perspektivu koja ni tvorcima filma niti bendu nije mogla biti u planu. Naime, samim gledanjem filma znate da svjedočite stvaranju ploče koja će među kritičarima i obožavateljima gotovo jednoglasno biti proglašena njihovim najgorim albumom karijere. No sav taj trud koji ulažu kako bi dovršili svoje najslabije poglavlje, itekako je bitan zbog konačnog preživljavanja krize koja bi ih inače ubila.
Osjećaji tuge/depresije članova benda nakon završetka albuma, iskreni su i prenose se na gledatelja; da su kojim slučajem za vrijeme ove mučne i dugotrajne epizode snimili remek-djelo, “Metallica: Some Kind of Monster” bila bi priča o velikom kreativnom trijumfu ili u najmanju ruku, filmu ispunjenom boljom glazbom. Ovako je u pitanju narativ o pobjedi nad vlastitim egom, dovoljnoj da bend održi na životu, ali i ništa manje vrijednim prikazom suživota u bendu – vrlo sličnim kad je u pitanju neki demo sastav iz garaže ili multimilijunska organizacija poput Metallice.
Možda na kraju ni ne čudi da je časopis Rolling Stone uvrstio “Metallica: Some Kind of Monster” u svojih top 10 najboljih glazbenih dokumentaraca svih vremena, pišući kako su Berlinger i Sinofsky angažirani samo za snimanje kratkog zapisa o nastanku albuma, “ali kada je postalo jasno da se jedan od najvećih svjetskih rock bendova nalazi usred kolektivne egzistencijalne krize, ostali su i snimili neizbrisiv zapis dinamike pod naponom, koja omogućuje uspjeh svakog kreativnog pothvata, a često ga i osuđuje na propast.”
U ovom slučaju sam film je predstavljao uspješan kreativni podhvat, dok je po pitanju kvalitete glazba koja mu je trebala biti svrhom bila ono što je, unatoč dobroj prodaji, ispalo osuđeno na propast. “Metallica: Some Kind of Monster” je, dakle, rijetka vrsta čudovišta i samim time vrijedan doprinos žanru rock dokumentaristike. U kojemu, uzgred govoreći, ima još mnogo, mnogo sjajnih naslova, kojima se radujemo posvetiti pozornost u narednim sezonama “Rockdocsa”.
Svi tekstovi druge sezone “Rockdocsa”:
1. “Gimme Shelter” – Šezdesete su iskrvarile na koncertu The Rolling Stonesa
2. “Amy” – Talent i eksces
3. “Cobain: Montage of Heck” – Kolaž zapisa uzburkane psihe
4. “Heartworn Highways” – Odmetnički manifest
5. “Metallica: Some Kind of Monster” – Gorostas na koljenima
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.