Iz Jihlave za Dokumentarni.net: Lucija Furač
Ovogodišnje, 28. izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Ji.hlava u Češkoj proteklo je u znaku toliko mnogo aktualnih izazova suvremenoga svijeta da mu je teško odrediti nazivnik. Prema podatku organizatora, prijavljeno je gotovo 3500 filmova od kojih je naposljetku sastavljen doista bogat program kojemu je, učinilo mi se, glavna zamisao bila ponuditi ponešto svakom društveno odgovornom posjetitelju.
Na tragu te ciljane raznovrsnosti oblikovane su i programske sekcije, što natjecateljske, što retrospektivne i druge. U natjecateljskoj kategoriji Opus Bonum održane su domaće i međunarodne premijere, među kojima se istaknula ona filma “Ms. President” / “Prezidentka” (2024. | ★★★ i 1/2) Mareka Sulíka, napet pogled u prvi mandat sada već bivše slovačke predsjednice Zuzane Čaputové. Dodiijelivši redatelju glavnu nagradu, žiri je istaknuo da je riječ o “personaliziranom i intimnom portretu s posebnim fokusom na rodne i obiteljske dinamike uz političko podrivanje opozicijskoga populističkog vođe, premijera Roberta Fica” (o filmskom portretu njegova mandata pisala sam pak u sklopu nedavnog pregleda novijeg slovačkog filma.
Zapaženiji film s ovogodišnje Ji.hlave jest i europska koprodukcija “Happiness to All” / “Štěstí a dobro všem” (2024. | ★★★★) Filipa Remunde, jednog od najpoznatijih čeških dokumentarista s početka stoljeća naovamo. Film je nemilosrdan prikaz marginaliziranog, identitetski izgubljenog sredovječnog ruskog građanina koji postepeno, ali sigurno isklizava u ekstremni nacionalizam i štovanje kulta Vladimira Putina, a nagrađen je kao najbolji srednjoeuropski, odnosno istočnoeuropski dokumentarac.
Kako se ne bih izgubila u brojnim podijeljenim nagradama i priznanjima, spomenut ću još nekoliko koje su jače odjeknule te usput dati pregled ostalih sekcija festivalskoga programa. U kategoriji “First Lights” usredotočenoj na nove dokumentarističke glasove, odnosno debitantske i druge po redu radove unutar dokumentarnih opusa, glavnu nagradu odnio je slovački film “Grey Zone” / “Šedá zóna” (2024. | ★★★) Daniele Meresse Rusnokové, čija perspektiva prvoga lica, uz arhivsku kontekstualizaciju, objašnjava prijevremeno rođenje djece i način na koji se majka tijekom prve, najkrhkije faze života nedonoščeta s njime povezuje. Isti je film nagrađen i za dizajn zvuka te kao najbolji film višegradske regije.
Na festivalu su posebno predstavljeni novi češki dokumentarni filmovi pa je u kategoriji “Czech Joy” glavna nagrada dodijeljena filmu “The Impossibility” / “Dům bez východu” (2024. | ★★★ i 1/2) Tomáša Hlaváčeka, studiji projekta javnog stanovanja Rapid Re-Housing u Brnu. Uzevši u obzir aktualnost problema dostupnosti stambena prostora diljem svijeta, film daje doprinos i promišljanju njegova rješenja. Slučaj Brna, naime, dugoročno se pokazao vrlo uspješnim, omogućivši nizu obitelji da se podigne na noge, usprkos predrasudama koje potiču konzervativne perspektive na takvu socijalnu politiku. Posebno priznanje među češkim dokumentarnim filmovima dobio je i već spomenuti “Happiness to All”.
Češki televizijski dokumentarci predstavljeni su u sekciji “Dokument ČT”, u kojoj je karte za vrlo idiosinkratičan film “Road to Disfantasy” / “Cesta do Nefantazie” (2024. | ★★★ i 1/2) Martina Dušeka, svojevrsnu studiju iz suvremene vizualne antropologije Češke, te “Czechoslovak Architecture 58-89” / “Architektura ČSSR 58–89” (2024. | ★★★★★) Jana Zajíčeka o monumentalnom naslijeđu modernizma u arhitekturi, bilo praktički nemoguće dobiti početkom festivala, čak i uz akreditaciju. Češka novija povijest i aktualne ideološke orijentacije preispitane su u maloj sekciji “Memory of Nations”.
U kategoriji “Testimonies” nagrađen je film “Nebo iznad Zenice” / “The Sky Above Zenica” (2024. | ★★★★ i 1/2) Zlatka Pranjića i Nanne Frank Møller na koji sam skrenula pozornost nakon njegove ovogodišnje svjetske premijere u Sarajevu, a koji je nedavno premijerno predstavljen i hrvatskoj publici.
Kategorije “Fascinations” i “Fascinations: Exprmntl.cz” bile su posvećene eksperimentalnim pristupima dokumentaristici, što se i dalje relativno rijetko viđa na festivalima pa predstavlja izrazito avangardan dio Ji.hlavine ionako progresivne programske sheme. Ovdje su, između ostalih, nagrađeni zaista neobični “Saigon, Kosovo” (2024. | ★★★) Tina Dirdamala uz pomoć softvera Runway AI i “Hopeful Visitors and Grieving Guides: Notes from the Travel Notebook of a Dark Tourist” / “Nadějní návštěvníci a truchlící průvodci: Zápisky z cestovního deníku temného turisty” (2024. | ★★) Jiříja Žáka i Matěja Pavlíka. Oba povezuje fascinantno (dosjetka je namjerna) premošćivanje vremena i prostora koje se ostvaruje inovativnim narativnim postupcima – Vijetnam i vijetnamski jezik dovode se u vezu s Kosovom i albanskim, a moralno opterećena mjesta i estetike poput norveškog otoka Utøye na kojemu se 2011. dogodio masovni teroristički napad domaćeg ekstremnog desničara, ili skuplture Gustava Vigelanda stilski usmjerene vrijednosnom sustavu nacizma, predmeti su popularnih suvremenih turističkih obilazaka.
U program “Constellations” uvršteni su novi i zapaženi dokumentarni filmovi s festivala diljem svijeta, poput kod nas predstavljenih i visoko ocijenjenih “1489” (2023. | ★★★★ i 1/2) Šogakat Vardanjan i “Blago Kraljevstva Dahomey” / “Dahomey” (2024. | ★★★★★) Mati Diop.
Nakon što je festival u Jihlavi lani uveo pitanje filma načinjenog umjetnom inteligencijom, ove je godine ono kontekstualizirano računalnim filmom, odnosno svim prethodnim eksperimentima s automatiziranom pomoći u režiji. U sklopu toga prikazani su filmovi 1960-ih i 1970-ih, čime se ponudila određena arheologija umjetne inteligencije. Poseban naglasak stavljen je na upotrebu virtualne stvarnosti u filmu, a ovu se pojavu promotrilo i u računalnim igrama, npr. kako one mogu pomoći u znanstvenim istraživanjima ili ilustrirati pojedine sustave znanja, što je ovoga puta prikazano, između ostaloga, na romanima Franza Kafke.
Češkim filmovima posvećena je i jedna retrospektiva, blok produkcijskih projekata već spomenutog Filipa Remunde i Vita Klusáka. Radi se o ključnim autorima za češki dokumentarni film od ranih 2000-tih naovamo, tako da je dvadesetak filmova njihove kuće Hypermarket Film ocrtalo sve značajnije fenomene i situacije češkoga društva u navedenom razdoblju. Slovački film također je dobio svoju retrospektivu, pregled korpusa propagandnoga filma između 1939. i 1945., odnosno za vrijeme i neposredno nakon (Prve) Slovačke republike, prvih mjeseci svoga postojanja nazivane Slovačkom državom. Povjesničarka umjetnosti Petra Hanáková koja je priredila retrospektivu “We Have Our Film! Images of the Slovak State” / “Mamé svoj film! Obrazy Slovenského štátu”, slijedom svoje knjige na tu temu koju je ove godine objavio Slovački institut za film. Program nije uključio samo propagandu slovačkog nacionalističkog režima Josefa Tise i romantizaciju etnografije, tijela, tla i proizvodnje, već i antifašističke i Slovačkim narodnim ustankom zanesene filmske perspektive iz vremena oformljenja nove Čehoslovačke republike.
Suvremeni autoritet u području sporoga filma (eng. slow cinema), malezijski redatelj s tajvanskom adresom Tsai Ming-Iang dobio je ovogodišnju nagradu za doprinos svjetskoj kinematografiji. Osim retrospektive njegovih radova, s posebnim naglaskom na dokumentarni dio opusa kojemu se dosada pridavalo manje pažnje, Ming-Iang je održao i masterclass o svom pristupu režiji. O filmskom zanatu govorili su i Kirsten Johnson, koja je kao snimateljica radila na uspješnim dokumentarcima kao što je Oscarom nagrađeni “Citizenfour” (2014) Laure Poitras, rumunjski redatelj i scenarist Andrej Ujică koji je s Harunom Farockijem kompilirao “Videograme revolucije” / “Videograms of a Revolution” / “Videogramme einer Revolution” (1993) te talijanski redatelj, fotograf, glazbeni producent i sveučilišni profesor Roberto Minervini, jedan od vodećih svjetskih dokumentarista usredotočen na društveno izolirane skupine.
Tijekom cijelog festivala održavao se “Inspiration Forum”, niz javnih razgovora o društvenim aktualnostima u Češkoj i svijetu. Forum je pokrio nevjerojatno mnogo područja i suočio čak i vrlo različite perspektive razumijevanju pretresenih tema. Raspravljalo se o tehnološkim inovacijama u ratovanju, patnji u ratnim zonama, tehnologiji i slobodnom vremenu, etičnosti u ekologiji, imunitetu (jedan od gostiju bio je svojedobno planetarno tražen filozof Timothy Morton), četverodnevnom radnom tjednu, pacijentima s dugotrajnim bolestima, položaju žena u dokumentaristici, ratnom novinarstvu i drugim djelatnostima… Uglavnom, razmjena uvida u navedeno bila je kvalitetno organizirana, u najvećoj mjeri dostupna i engleskim govornicima.
Rad švicarske redateljice Anne Marie-Miéville doživio je određeno prevrednovanje, odnosno našao se pod povećalom i izvan njene povezanosti s Jean-Lucom Godardom i zajedničkih projekata na kojima su radili. Prikazani su filmovi koje je napravila samostalno, no i oni koje je napravila s Godardom, uključujući kultni “Here and Elsewhere” / “Ici et ailleurs” (1976), koji se lijepo nadovezao na seminar “Kino Palestine”. Njegov središnji sadržaj činio je novi film Kamala Aljafarija, “A Fidai Film” (2024. | ★★★★), od prevratničkog značaja za povijest palestinske kinematografije i sâm za sebe lekcija iz prenamjene arhivske građe.
Uz sve opisano, manji fokusi su bili posvećeni zvuku na filmu, studentskim radovima, kratkom metru, a sve projekcije svega ostaloga što nije povezivala jedinstvena nit, jednostavno se našlo u sekciji “Special Event”. Sve u svemu, Ji.hlava svake godine nudi iscrpljujući festival, što posvećenoj publici može biti samo atraktivno, približavajući joj teme odabranih dokumentarnih filmova i izvanfilmskim interakcijama – razgovorima, radionicama, interaktivnim tehnologijama, izdavaštvom (festival tradicionalno dodjeljuje i nagradu za najbolju dokumentarnu knjigu). U međunarodnim okvirima zaista jaka češka dokumentarna kultura, zato što je njegovana i sustavno podržavana – a bit će da je nešto i u genijalnosti naslijeđa na kojem počiva – može biti samo uzor hrvatskoj.
Ove godine, vrijedi podsjetiti, i jedna hrvatska manjinska koprodukcija, “Pod sretnom zvijezdom” / “Wishing on a Star” (Videomante / Peter Kerkes Films / Restart / Mischief Films / Artcam Films / Levante Films; 2024. | ★★★ i 1/2) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa, ne samo da je dobacila do Jihlave, nego je i zadobila povjerenje na temelju kojeg joj je dodijeljeno 30 tisuća eura u sklopu novog koprodukcijskog fonda “Ji.hlava / JB Films”.
