Iako se na prvi pogled možda čini nekonvencionalno, budući da je ipak riječ o filmskom festivalu, ovogodišnje izdanje ZagrebDoxa odlučilo je posebnu pažnju posvetiti slušnom mediju, odnosno aktualnoj audio dokumentaristici u novom popratnom programu “Audio Dox”. Prvenstveno propitujući suvremenu ulogu i poziciju radija, radiodrama i njihove povezanosti s dokumentaristikom, navedeni popratni program, najavljen u Dokukinu KIC 4. travnja (“Audio Dox – Slušanjem do razumijevanja”) od strane novinarke i voditeljice Book&Zvook platforme Ljubice Letinić, predstavio je šest audiodokumentaraca, ali i širi distribucijski i produkcijski kontekst radija i audiomedija u pojedinim državama. Tijekom cjelokupnog trajanja festivala, posjetitelji su imali priliku poslušati svih šest dokumentarnih audiouradaka u foajeu Kaptol Boutique kina.
U globalnom kontekstu poznat kao radio feature, kod nas preveden kao dokumentarna radiodrama, specifična je umjetnička forma fokusirana na prijenos priče isključivo putem instrumentalnog zvuka i ljudskog glasa. Općenito, povijest radio drame izuzetno je duga, sežući još od doba velike popularnosti radija, odnosno od dvadesetih pa sve do četrdesetih godina 20. stoljeća. Zasigurno najpoznatia radiodrama u engleskom govornom području je adaptacija H.G. Wellsovog “Rata svjetova” (1938) u režiji Orsona Wellesa. Ipak, ubrzo nakon navedenog remek-djela, popularnost radiodrama drastično se smanjila, prvenstveno zbog pojave televizijskog medija. Ipak, produkcija radiodrama u suvremenosti daleko je od nepostojeće. Dapače, kako predstavljene dokumentarne radiodrame na ZagrebDoxu i potvrđuju, pojavom podcasta i njegovim ekponencionalnim širenjem prije desetak godina, revitaliziralo je spomenuti medij te su se otvorile nove kreativne prilike, kao i nada za proširenjem postojeće publike. Budući da se budžet za umjetničku produkciju na javnim medijskim servisima sustavno smanjuje gotovo u svakoj državi već godinama, nezavisne produkcijske kuće i radijski entuzijasti dobivaju sve veću važnost u kreativnom, istraživačkom, ali i produkcijskom radu.
Na panelu održanom u Dokukinu, pet europskih audiodokumentarista iz ovogodišnje “Audio Dox” sekcije – Agnieszka Czyżewska Jacquemt, Daniel Kupšovský, Liam O’Brien, Nicole Terborg i Olivia Humphreys, predstavili su svoj novinarsko-istraživački i umjetnički rad koji se bazira na tematiziranju različitih aktualnih socijalnih i političkih teme iz svojih lokalnih sredina – od čestih generacijskih stereotipa, preko kulture laži, i fake news fenomena, do migrantskih priča onkraj graničnog režima tvrđave Europe.
Audiouradci “OK Boomeeru” / “OK, Boomer” (2024) Daniela Kupšovskog, “Uzrok smrti: Granica” (2024) Barbare Matejčić te “Žena i spomenik” / “The Woman and The Monument” (2024) Agnieszke Czyżewske Jacquemt, direktnim i klasičnim dokumentarističkim pristupom preispituju odnos sadašnjosti i prošlosti u određenom političkom kontekstu, prateći jednog ili dva protagonista čija priča i sudbina predstavljaju širi društveni fenomen ili pak u fokus stavljajući znanstvenu zajednicu. Primjerice, Daniel Kupšovský predstavlja aktualnu temu generacijskog sukoba, odnosno sve češće viđenog animoziteta i nerazumijevanja starijih (generacija takozvanih boomera) i mlađih generacija, (odnosno Gen-Z populacije), uglavnom rođene ranih i srednjih 2000-ih godina. Razgovarajući sa sociolozima te ponekim pripadnicima jedne ili druge generacije, autor pokušava prodrijeti u dublje slojeve međugeneracijskih nerazumijevanja u prošlosti i suvremenosti.
“Uzrok smrti: Granica” Barbare Matejčić
S druge strane, “Uzrok smrti: Granica” Barbare Matejčić i “Žena i spomenik” Agnieszke Czyżewske Jacquemt, odlučuju se na intimniji i osobniji pristup politički osjetljivim i traumatičnim temama, fokusirajući se na portretiranje jednog ili dva protagonista čije priče otkrivaju nepravedne, nasilne i diskriminatorne obrasce političkog djelovanja država i političkih moćnika. Kroz navedena dva audiorada, mogu se iščitati veliki potencijali audiodokumentarizma te kako se putem njega može, oslanjajući se isključivo na sluh, fokusirano i temeljito prodrijeti, u pojedinačne ljudske sudbine, ali i u njihove šire društveno-političke kontekste. Na sličan pristup u “Jesam li kući? – život s demencijom” / “Am I Home? – Life In a Dementia Village” (2024) odlučuju se i Olivia Humphreys i Lara Bullens, koje svojim slušateljima predstavljaju zanimljivi i s jedne strane humaniji, no s druge strane etički upitan koncept brige, njege i izgradnje zajednice ljudi s demencijom.
Navedena zajednica, u obliku hospicija, ustvari je projektirana kao selo, odnosno otvoreni tip zajednice posebno prilagođen psihičkim i mentalnim potrebama ljudi koji se u njoj nalaze. Bivajući često na otvorenom, okruženi ljudima i prirodom, no ipak u (velikom) prostoru zaštićenom ogradom, korisnici ove zajednice nisu pod sedativima, a niti pod konstantnim liječničkim nadzorom. S precizno projektiranim puteljcima i stazama po kojima se kreću, korisnici ovog doma uvijek se vraćaju na početnu točku, odnosno u glavnu zgradu hospicija, što gotovo u potpunosti prevenira ikakve incidente, zapravo moguće napadaje panike ili izgubljenosti u prostoru. Vodeći se odabirom teme o socijalnom i medicinskom eksperimentu, koji u potpunosti redefinira granice poznatosti te prilagođuje prostor i način obitavanja u njemu pacijentima, uključujući i majku jedne od autorice, dokumentaristice također nisu pratile zacrtanu liniju pripovijedanja.
Pridajući mnogo pažnje upravo percepciji vremena i zbivanja u kontekstu dokumentarnog audiodjela, Humphreys i Bullens odbacile su ideju zacrtanosti i linearnosti u dokumentarnoj naraciji. Ipak, možda i dva najzačudnija audiorada u ovogodišnjoj selekciji su “Ja sam ‘Kweekje'” / “I’m a ‘Kweekje'” / “Kweekje, mi kwekipikin” (2024) Nicole Terborg i “Ja sam Carrie Jade Williams!” / “I’m Carrie Jade Williams!” (2024), čije priče s jedne strane otkrivaju slabo poznati surinamsko-nizozemski termin i socijalni fenomen kweekje koji označava djecu koja su se preselila od roditelja te su bila odgajana od strane člana obitelji ili bliskog obiteljskog prijatelja koji živi i radi u Nizozemskoj godinama. Ovaj rad Nicole Terborg otkriva kako povijest migracije stanovništva Surinama u Nizozemsku, a time i u Zapadnu Europu. Kao i Humphreys i Bullens, Terborg otkriva širi društveni fenomen preko vlastit životne priče koja čini okosnicu i početnu točku njezinog narativnog djelovanja.
“Ja sam Carrie Jade Williams”
Djelo koje se, mogli bismo reći, tematski, a onda i stilski, u potpunosti izdvaja je “Ja sam Carrie Jade Williams” autora Ronana Kellyja. Počevši rad s klasičnom dokumentarističkom naracijom o pozadini odabrane teme, autor postepeno otkriva priču o tridesetogodišnjoj ženi iz Velike Britanije koja se godinama pravi da je netko tko nije, iako je već mnogo puta uhvaćena i kažnjena za iznudu novaca za liječenje tumora mozga. Autor i njegov tim našli su se u nezahvalnoj situaciji kada ih je žena u pitanju nazvala, ispričala svoju (lažnu) terminalnu dijagnozu i zamolila da snime o njoj reportažu.
Nakon mjeseci snimanja, postepeno su se otkrivale laži i nepravilnosti u priči, a komunikacija s njom preko telefonskih poziva uporno se nastavljala, što je stilski obilježilo i sami autorov pristup temi. Kako je autor rekao, ovaj rad je “suvremena audio meta-drama” čija se zvukovna drama događa simultano na telefonskoj liniji sa ženom iz Britanije te u studiju, pokušavajući producirati djelo. Njihovo istraživanje nadalje je poslužilo i policiji za privođenje i podizanje optužnice, što dodatno ukazuje na stvarni potencijal i mogućnost (audio)dokumentarizma u konkretnom mijenjanju stvarnosti na bolje.
Iako se može s lakoćom argumentirati da bi se sve navedene priče mogle pretočiti u medij filma (što je i istina), upravo namjerni izostanak vizualne komponente potiče slušatelje na drugačiji način emocionalne involviranosti i odabira fokusa na određene pojedinosti. Mnogi detalji mogu ostati nečujni, a time i skriveni od svijesti, no audiodokumentarizam kao zasebna forma, omogućuje predah od ionako konstantnih vizualnih podražaja te nam osvješćuje i otkriva potpuno nove načine formuliranja priče, senzibilitet za naraciju te kreativne mogućnosti zvuka i ljudskog glasa.