Najnoviji film Nebojše Slijepčevića, “Crveni tobogan” (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.), premijerno je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Nakon velikog svjetskog uspjeha kratkometražnog igranog filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” (2024), čija je radnja temeljena na istinitom događaju o otmici i zločinu u Štrpcima tijekom rata u BiH, Slijepčević je odlučio završiti svoj dugogodišnji filmski projekt o građanskoj inicijativi za očuvanje javne zelene površine na zagrebačkoj Savici.
Kratkometražni dokumentarac “Crveni tobogan” donosi priču o važnosti političkog aktivizma, ustrajnosti i borbe za javni interes. Zbog jakih i sustavnih političkih i ideoloških pritisaka, borba za očuvanje najveće zelene površine u parku vodila se godinama, a ustrajnost građana filmski je zabilježio upravo Slijepčević.
Iako se “Čovjek koji nije mogao šutjeti” fokusira na širi, odnosno regionalni politički kontekst rata i snažnih međuetničkih tenzija, “Crveni tobogan” se na lokalnom primjeru i filmski suptilno obraća još uvijek postojećim ideološkim i svjetonazorskim razmiricama koje sežu i dalje od vremena radnje filma Slijepčevićevog igranog filma, odnosno devedesetih godina.
Dobitnik Zlatne palme u Cannesu 2024. godine za najbolji kratki igrani film i opservacijski dokumentarac “Crveni tobogan” spadaju pod različite filmske rodove, pa direktno uspoređivanje pristupa navedenoj filmskoj temi nije moguć, ali je svejedno zanimljivo uočiti tematske obrasce u Slijepčevićevom filmskom radu koji se često dotiču aktualnih društveno-političkih tenzija te njihovih uzroka.
Povodom svjetske premijere filma “Crveni tobogan”, razgovarali smo s autorom o kontekstu građanske inicijative na Trnjanskoj Savici, njegovoj snažnoj političkoj i ideološkoj pozadini, kao i o odabranom autorskom pristupu navedenoj temi.
Kako si saznao za građansku inicijativu stanovnika Savice za očuvanje parka Trnjanska Savica i što te nagnalo da napraviš film o navedenoj akciji?
“Odrastao sam u Travnom, tamo mi još uvijek žive roditelji i sestra. Još 2006. godine htio sam snimiti film o građanskim protestima protiv gradnje crkve u Travnom, no tad nisam uspio dobiti financiranje Ministarstva kulture. Ta priča je bila prilično dramatična, voditelji građanske inicijative za očuvanje parka u Travnom primali su prijetnje, proglašavani su četnicima, poručivano im je da se ‘vrate od kud su došli’. Na kraju je crkva izgrađena u samom središtu naselja, na uređenoj zelenoj površini. Nažalost, taj film nismo uspjeli snimiti, no ‘Crveni tobogan’ počinje kadrovima koje smo snimili 2006. u Travnom. Kad se nekoliko godina kasnije sličan scenarij počeo odvijati na Savici, odlučio sam dokumentirati zbivanja u tom drugom parku.”
Film prati dugogodišnju borbu stanovnika protiv uzurpacije zelene javne površine, najveće u njihovom kvartu. Kako je teklo samo snimanje tijekom niza godina, kojim si ritmom dolazio u kvart te koji su neki najveći izazovi s kojima si se suočio na terenu?
“Snimatelj Bojan Mrđenović i ja odlazili bi u park kad god bi se nešto zanimljivo događalo. Prve snimke su iz 2013., a zadnje iz 2018. Najzanimljiviji događaj zbio se kad smo snimali misu u parku, kada nas je jedan zagovornik gradnje crkve pokušao fizički spriječiti u snimanju. Tada sam morao pozvati policiju, koja je udaljila dotičnog i omogućila nam nastavak snimanja.”
Možeš li nam objasniti svoj odabrani autorski pristup temi? Zašto si se odlučio na ovakav direktni, gotovo pa reportažni stil?
“Prva ideja bila je da radimo čistu opservaciju, da snimamo zbivanja u parku s distance, mirnom kamerom na stativu. Iskreno, nisam vjerovao da će inicijativa za očuvanje parka uspjeti, bio sam siguran da će, kao i u Travnom, na kraju u parku biti izgrađena crkva. Mislio sam da će zadnji kadar u filmu biti bager koji ruši crveni tobogan. No to se srećom nije dogodilo, a priča o parku postala je pomalo apsurdna kad su se, nakon što je ukinuta lokacijska dozvola za gradnju crkve, jednog jutra na Savici pojavili bageri koji su počeli raskopavati park kako bi ga betonirali i plastificirali.
“Puno kasnije, kad smo već bili u montaži, odlučio sam žrtvovati stil zbog jasnoće priče. Dodatno sam snimio naraciju dvoje aktivista iz parka, kako bih gledateljima dodatno pojasnio cijelu pozadinu ove građanske inicijative i njegovu važnost za lokalno stanovništvo. Bojim se da bi bez njihovog objašnjenja preokreti u priči o parku gledateljima bili potpuno nerazumljivi. Tko može razumjeti prizor u kojem se sukobljavaju dvije skupine građana skandirajući gotovo iste parole: jedni viču ‘Hoćemo park!’, a drugi ‘Hoćemo novi park!’?”
Iza borbe za konkretni javni prostor u kvartu stoji snažna ideološka pozadina koja se postepeno razotkriva preko različitih tenzija koje se pojavljuju između stanovnika Savice. Što ti je bilo najbitnije prikazati i prenijeti gledateljima iz političko-ideološke pozicije? Kako se, po tvojem mišljenju, ideologija filmski otkriva u “Crvenom toboganu”?
“Mislim da zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom. Prvo je postojala namjera da se u parku izgradi crkva. Sama gradnja crkve nije sporna, no sporna je njena lokacija. Zašto crkva mora, kao i u Travnom, biti izgrađena u središtu naselja, na uređenoj zelenoj površini, a ne na nekoj od brojnih zapuštenih parcela na Savici? Jedan od branitelja parka tvrdi da je razlog ideološki, da je Savica nekad bio kvart s puno pripadnika JNA, pa da ga se na taj način želi ‘kroatizirati’.
“Potvrdu toga dobio sam i s druge strane, od jednog od organizatora braniteljskog protu-prosvjeda za preuređenje parka. A onda priča dobiva novi obrat s pokušajem izgradnje plastičnog parka vrijednog milijun i pol eura. Ispada da je nekom bilo jako stalo da se nešto, bilo što, izgradi u tom parku, te da je ideologija samo pokriće za trošenje javnog novca. Zanimljiv je i taj protuprosvjed, kad su pripadnici braniteljskih udruga nagrnuli u park podržavajući preuređenje parka. Navodno je Bandić takve usluge plaćao dodatnim financiranjem tih udruga.”
U parku se prvo željela sagraditi crkva, a nakon nekoliko godina i, kako se spominje u filmu, plastični park čija je funkcija nejasna i sadržajno vrlo ograničena, a možda i investicijski upitna. Koliko je bilo izazovno dobiti informacije o ovoj upitnoj gradnji?
“Tijekom snimanja nisam uopće razgovarao sa stanovnicima Savice, samo smo šutke pratili zbivanja, odnosno radili čistu opservaciju događaja koji su se odvijali ispred nas. No mnogi moji prijatelji bili su uključeni u inicijativu za čuvanje parka, pa sam redovito bio upućen u razvoj događaja.”
Što se danas događa na Trnjanskoj Savici? Jesi li još u kontaktu s pojedincima iz kvarta? Postoje li i dalje planovi za uzurpaciju kvartovske zelene površine protiv volje građana?
“Park je danas jednak kao i prije i koliko znam nema namjere da ga se preuređuje. Crkva će na Savici biti izgrađena, ali na drugoj lokaciji. Jedino crveni tobogan iz filma više nije u parku, prije nekoliko godina su ga zamijenili novim, zbog dotrajalosti.”
