PočetnaOsvrtiNesvjesno, nevidljivo i ukradeno: Retrospektiva Kamala Aljafarija na 22. Human Rights Film Festivalu

Nesvjesno, nevidljivo i ukradeno: Retrospektiva Kamala Aljafarija na 22. Human Rights Film Festivalu

|

Uzevši u obzir ideje koje pokreću Human Rights Film Festival od samog početka 2002. godine, bilo bi začuđujuće da se njegovo 22. izdanje (2. – 7.12.2024.) nije u nekom obliku uhvatilo u koštac s aktualnim zbivanjima u području Gaze i Zapadne Obale. Najavljujući program u prosincu, direktor i glavni selektor Petar Milat ukazao je na dugu prisutnost palestinskog pitanja u tematskim okvirima festivala, no i napomenuo da je to tipično podrazumijevalo davanje vidljivosti izraelskim disidentskim perspektivama. Za promjenu, posljednje izdanje HRFF-a postavilo je u središte pozornosti rad palestinskog autora i to svjetskog renomea, Kamala Aljafarija. Kratko vrijedi spomenuti i da se izraelsko-palestinskim odnosima ove sezone HRFF-a bavio i film “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” / “Israel-Palestine on Swedish TV 1958.-1989.” (2024) švedskog redatelja Görana Huga Olssona, ambiciozna kompilacija reportaža emitiranih između 1958. i 1989. godine, duga preko dvjesto minuta.

Aljafari nije palestinski autor samo po podrijetlu. Njegov opus ključno obilježava palestinsko iskustvo povijesnog brisanja s generacijama nastanjenog teritorija, tipično uz neku vezu s redateljevim vlastitim iskustvom i iskustvima svoje obitelji. Aljafarijeva filmografija je stoga palestinska i tematski pa čak i etički – ona je filmografija konfliktnih slika. S druge strane, prema Peteru Limbricku, Aljafarijeva filmografija je i transnacionalna jer nastaje u uvjetima međunarodne produkcije pretežno vezane za Njemačku; Aljafari se, između ostalog, školovao u Kölnu, a živio u Berlinu sve do skorijeg preseljenja u Pariz.

Proteklo izdanje HRFF-a u Aljafarijevu retrospektivu propustilo je uvrstiti samo dva redateljeva filma, debitantski “Visit Iraq” (2003) o napuštenim prostorima agencije Iraq Airways u Ženevi te “Balconies” (2007), usredotočen na nedovršene, u pogledu estetike i statike začuđujuće balkone Aljafarijeva rodnog grada Ramle. Međutim, i bez navedenih naslova koji su ipak i najidiosinkratičnija Aljafarijeva ostvarenja – prvi se tiče općenitije percepcije Bliskog istoka na Zapadu, a drugi je njegov najmanje narativan film – opći dojam retrospektive ostaje odličan.

Dugometražni “Krov” / “The Roof” (2009) otvara redateljev razgovor s mlađom sestrom koja živi u Jeruzalemu, namjerava diplomirati pravo na Zapadu i vratiti se položiti ispit za sutkinju, što iz konteksta postaje jasno tek kasnije. Okrenuti jedno drugom u polusjeni ispred kišom zasutog prozora, prisjećaju se Aljafarijeva šestomjesečnog boravka u zatvoru. “Kako vrijeme prolazi, imaš vlastiti život”, reći će u jednom trenutku o ostavljanju takvog života iza sebe. Ta bi se misao mogla primijeniti i na ostale sudbine u koje film daje uvid, one Aljafarijevih roditelja i baka i djedova, čija tragedija seže do uspostave Izraela 1948. godine. Uništene su s jedne strane Jafa, a s druge Ramla, nakon čega život stanovništva tih gradova više nikad nije mogao biti jednak. Aljafarijev obiteljski slučaj posebno je zanimljiv za zapadnu publiku jer premda Palestinci, Aljafarijevi su također i kršćani. Kuća koja je središte radnje u “Krovu” dodijeljena im je poslije protjerivanja muslimanskog stanovništva sporne 1948., što se ispostavilo koliko-toliko sretnom okolnosti za samo 600 obitelji u okruženju (Aljafari je takve biografske podatke više puta iznosio u intervjuima).

Palestinski kršćani najstarija su kršćanska zajednica na svijetu, a sama Palestina dugo je prostor supostojanja različitih zajednica, kao i nekoliko okupacija. Aljafarijeva perspektiva važna je jer podsjeća da palestinski identitet nije etničke naravi, a uostalom, početkom 20. stoljeća, u Palestini je bilo i palestinskih, tzv. arapskih Židova o kojima se uobičajeno vrlo rijetko razmišlja i govori. Ne treba zaboraviti ni Samaritance na sjeveru Palestine te činjenicu da su mnogi kršćani bili vođe arapskog nacionalnog pokreta, kojemu su se pridružili i mnogi Židovi prije početka kolonizacije 1948. – sve redom stavke koje kompliciraju simplificiranu sliku koja o tom dijelu svijeta i dalje odlazi na Zapad.

“Krov” stoga Ramlu prikazuje kao važno prometno i kulturno čvorište u kojem je i arapska i kršćanska populacija s vremenom znatno opala. Sumornost života preostalog nežidovskog stanovništva reflektiraju dugi panoramski kadrovi hebrejiziranih eksterijera (nazivi ulica masovno su promijenjeni), a interijer kuće Aljafarijevih neobična je oaza u kojoj središnje mjesto tih za regiju turbolentnih 2000-tih pripada televizijskom prijemniku, slično kao u “Homeland: Iraq Year Zero” Abbasa Fahdela konačno montiranom 2015. godine. Jedna od zanimljivijih priča je ona Aljafarijeva prijatelja osumnjičenog za planiranje teroristički napad kad je pokušavao ući u Jordan, s kojim Aljafari uspostavlja vezu telefonom. Za “Krov” je karakterističan i niz prizora snimljenih iz automobila, posebno duž međunarodno nepriznate separacijske linije između istočnog i zapadnog Jeruzalema – kretanje čitavom tom zonom neugodno je izlaganje konstantnoj kontroli i nadzoru.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Krov"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Krov”

“Luka prisjećanja” / “Port of Memory” (2010) funkcionira dokufikcionalno, kao dugometražni portret obitelji ni ovamo ni onamo, smisleno nastavljajući ono što je načeo “Krov”. Ponovno se priča razvija oko kuće, s dozom deadpan humora, čak paradoksa bliskom drugom palestinskom autoru, Eliji Suleimanu. Na meti izraelskog širenja, Palestinci pronalaze različite neurotične oduške – opsesivno peru ruke, pribjegavaju disocijaciji i sl. Izvor njihova unutarnjeg konflikta jest nemogućnost da potvrde vlasništvo nad kućom u kojoj borave, koju bi Izraelci stoga trebali preuzeti bez pale bitke. Konstantno dolaze Aljafarijevima na vrata, ispituju je li kuća na prodaju i kada će biti. Palestinska svakodnevica i dalje je anksiozna, sputana. Vezu između kršćanskoga prisutstva na palestinskom području i suvremenih uvjeta okupacije, kreativno uspostavlja dokumentarni prilog o Isusu Kristu emitiran na televiziji dok se nad ekranom izležava mačka. Pozadinsko pripovijedanje o Isusu još uvijek se čuje i u kadrovima suvremenog okruženja, tla na kojemu novi naseljenici sada krče autoceste i stvaraju uvjete za neki drugačiji tip života.

U “Prisjećanju” / “Recollection” (2015), građa prvi put nije Aljafarijev materijal, nego arhivske snimke iz postojećih filmova snimljenih u Jafi. Arhivi od tog trenutka postaju redateljeva kontinuirana preokupacija. Aljafari je odrastao u Jafi, gdje je pohađao katoličku školu, a uz taj grad je vezan i dio njegove obitelji. Isječci iz filmova nastalih od 1990-ih do ranih 1990-ih, uključujući i jedan s Chuckom Norrison u glavnoj ulozi, montažnom intervencijom tvore zasebnu dugometražnu studiju. U Jafi je u navedenom razdoblju snimao cijeli niz stranih i izraelskih ekipa, koristeći je kao kulisu za brojne druge bliskoistočne zemlje. Za razliku od lokacija poput Beiruta, to nekadašnje važno arapsko kulturno središte koje je dalo i najpoznatiju sortu naranči na svijetu moglo je jamčiti sigurnost potrebnu za nove investicije i projekte.

Međutim, optimizam u Jafi imao je i naličje koje “Prisjećanje” upravo i nastoji rekonstruirati. Aljafari pronalazi snimke unutrašnjosti lokalne kršćanske crkve, kao i minareta i trijemova džamija te arapskih natpisa imena ulica. Postupno, ovakvi tragovi kulturne slojevitosti bit će izbrisani. Mjestimično otupljivanje fokusa kamere na detaljima arhitekture ili prolaznika na ulicama stvaraju nostalgičan dojam iščitavanja Jafina nesvjesnog na igranom filmu. Potencijalno slijedeći svojedobnu konstataciju Jean-Luca Godarda o povijesnim okolnostima koje su omogućile Izraelcima da budu predmet fikcije, a natjerale Palestince da budu predmet dokumentarizma, Aljafari nalazi novu namjenu postojećem filmskom materijalu. U njegovim rukama, on postaje oružje subverzije za reprezentaciju Onih koji su sustavno brisani. U posljednjoj trećini, film donosi prizore modernističkih promjena Jafe; scene općenito ubrzavaju i u pozadini se čuje sve glasniji zvuk hučanja, kao da arhivi užurbano žure obratiti se publici. Kulminacija se doseže snimkama jurnjave automobilima uz pratnju akcijske glazbe.

Petnaestominutnim prikazom “Dalek je put od amfioksusa” / “It’s a Long Way from Amphioxus” (2019) Aljafari publiku uvodi u liminalan prostor berlinskog imigrantskog centra. Ljudi različitih profila čekaju na prozivku brojeva koji su im dodijeljeni, slično kao u kakvoj pošti ili domu zdravlja. Naslov filma referenca je na istoimenu pjesmu iz ranog 20. stoljeća neutvrdiva podrijetla, koja slikovito opisuje dug put koji je ljudska vrsta evolucijski prošla kako bi bila ono što je danas (znanost je teoriju o ljudskom razvoju od onoga što se u stihovima naziva amfiokusom u međuvremenu čak i napustila). Aljafarijev izbor naslova mogao bi sugerirati humanistički interes u osnovi filma, odnosno fasciniranost onime što je suvremen čovjek pretvorio u nešto samorazumljivo, premda isključivo društveno uvjetovano, osmišljeno za društvene potrebe. Film je izrazito atmosferičan i mnogo je više film prostora nego ijednog konkretnog društvenog pitanja.

Ono što je Aljafarija zanimalo u “Visit Iraq”, ovdje se podiže na višu razinu, apstrahizira. Stilski na poznatom tragu, “Dalek je put od amfioksusa” estetski je još upečatljiviji, hladne fotografije u niskom ključu. Ovaj dio opusa je i Aljafarijev ulazak u nadrealističku obradu slike – crveni brojevi čiju izmjenu svi opsjednuto iščekuju sele se sa svjetlećih ekrana u stvaran prostor, putuju svuda čekaonicom, skupljaju se na zidovima i u roju izlaze na ulicu. Sam autor pojavljuje se u razgovoru s nekima od imigranata, no kamera ga hvata tek iz daljine, ovlaš, u kaosu okolne buke, kao i sleđa, dok korača slabo osvijetljenim koracima koji zorno vizualiziraju suvremeni birokratizam. Aljafarijevu pozornost posebno privlače natpisi na arapskom u dječjem kutku centra, kojima se roditelji mole da vrate iskorištene igračke na svoje mjesto. I neki Palestinci su tu, kao da se želi reći.

Osamdeset minuta “Neobičnog ljeta” / “An Unusual Summer” (2020) minimalno je obrađen materijal preuzet s nadzorne kamere u susjedstvu Ramle. Postavio ju je autorov otac 2000-tih, nakon što mu je ondje oštećen automobil. Snimke rekonstruiraju život lokalnog stanovništva, a kontinuirano čine neizvjesnim odgovor na pitanje hoće li prokazati i počinjenje nove štete na vozilu. Osim što spaja i prekraja najsadržajnije dostupne isječke, dajući filmu narativnu kvalitetu, Aljafari ponovno intervenira i u sliku, čineći u jednom trenutku različite prolaznike prisutne na istome mjestu, tvoreći gomilu kakva se ondje nikad nije zaista fizički našla zajedno. Prizor sugerira da je jedno posebno mjesto ipak povezalo različite živote, da je ponudilo prostor za kolektivan život zajednice. Riječ je pritom o gradu koji je od 1995. godine oaza palestinske uprave u inače opkoljenom i raskomadanom području Zapadne obale.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dalek je put od amfioksusa"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dalek je put od amfioksusa”

Aljafari ponovno kombinira isječke iz postojećih filmova montirajući kratkometražni “Paradiso, XXXI, 108” (2022. | ★★★ i 1/2) – prenamjenjuje materijal koji detaljno prikazuje pripremu izraelske vojske, toliko herojski i dramatično da je teško vjerovati da su snimke sasvim dokumentarne prirode. Ratni manevri i demonstracija arsenala oružja jednostavno djeluju previše izvještačenima te je prije riječ o originalno fikcionalnoj reprezentaciji rata, ako ne o propagandnom materijalu. Autor naslov i ovdje preuzima od tekstualnog predloška, zapisa književnika Jorgea Luisa Borgesa iz zbirke “Tvorac” / “El hacedor” (1960), u kojem stoji da je “čovječanstvo izgubilo lice, nepovratno lice, i svi žude biti taj hodočasnik (…) koji odlazi u Rim i pogleda rubac sv. Veronike” i povjeruje u stvaran otisak lica Isusa Krista. Odnosno, “kad bismo zaista znali kako to lice izgleda, posjedovali bismo ključeve prispodoba i znali bismo sa sigurnošću da je stolarev sin bio također i Sin Božji” (moj prijevod, op.a.).

Aljafari iz ovih slika izvlači generalnu misao o reprezentaciji kao nečemu u što prirodno sumnjamo, zapravo priželjkujući postojanje autoriteta izvan nas koji će nam ukazati na jednu pravu, sigurnu, ultimativnu istinitu reprezentaciju, koja ako takva zaista i jest, istodobno prestaje biti reprezentacija i otkriva se kao sama reprezentirana stvar, odnosno izvornik sâm. To logički nije moguće u svijetu koji poznajemo, zato grabimo za svijetom kakav obećaje religija, barem kršćanstvo u ovom slučaju. I rat doživljavamo kao reprezentaciju jer do nas stiže putem medija, posredstvom slike o čijoj se vjerodostojnosti trebamo preispitivati, no na čije tumačenje i uopće stvaranje najjača sila uvijek preuzima monopol. Kakva je slika izraelsko-palestinskog sukoba kad je stvaraju Izraelci, onaj subjekt kojemu je Godard konstatirao privilegiju slika fikcije nasuprot nužnog zla dokumentarnih slika koje snalaze Palestince? “Paradiso, XXXI, 108” posjeduje dozu apsurda, asocirajući na estetiku Michaela Manna u jeku uspjeha s filmovima poput “Lopova” / “Thief” (1981) i “Lovca na ljude” / “Manhunter” (1986) – vibrantna, jarka, gotovo florescentna i popraćena glazbom koja sliku često pretvara u nešto poput spotova nekad emitiranih na MTV-u. Uzevši u obzir temu snimki s kojima Aljafari radi, rezultat je fascinantno paradoksalan.

Također kratkometražni “UNDR” (2024. | ★★★ i 1/2) filmski je esej nastao na osnovi materijala različite starosti. Aljafari koristi mahom total planove i snimke iz zraka geopolitički spornog krajolika pod sustavnim nadzorom i invazijom Izraela. Zvučnu pozadinu čini eksperimentalna glazba koja i ovdje funkcionira kao dramatizirajući čimbenik. U pojedinim kadrovima palestinsko stanovništvo obrađuje zemlju, tjera deve i druge životinje na ispaši, prenosi teret, kolektivno pere rublje na izvorima vode. Film bilježi karakterističnu arhitekturu i druge promjene teritorija za koje su stoljetno zaslužni Palestinci, a čija prisutnost postepeno postaje nevidljiva ili je već i izbrisana. Brojni su i kadrovi eksplozija, koje ne djeluju kao dokumentacija pravih ratnih sukoba, ali aludiraju na zahvaćenost prikazanog područja ratom – ako i ne na točno tim mjestima, onda svakako stalno u blizini. Moglo bi se reći da je repeticija osnovni gradivni element filma, koji posljedično ostavlja dojam stalno nanovo aktivirane traume snimljene sredine.

Konačno, Aljafarijev dosad najsubverzivniji projekt “Fidai film” / “A Fidai Film” (2024. | ) rezultat je genijalnog arhivskog rada. Iskorišten materijal posjeduje vrlo zanimljivu povijest. Prilikom invazije na Beirut 1982. kojom su se ciljale snage Palestinske oslobodilačke organizacije, Izraelci su konfiscirali i djelomično uništili Palestinski istraživački centar. Ovi arhivi čuvali su brojne palestinske filmove, što fikcionalne, što dokumentarne, koji su predstavljali svjedočanstvo o radu palestinskih oslobodilačkih frakcija, ali i životu civila, posebno u nametnutim kampovima. Izraelske institucije su samoinicijativno učinile taj materijal dostupnim na internetu tijekom pandemije COVID-19, za vrijeme koje je Aljafari prikupio građu i za “Paradiso, XXXI, 108” te “UNDR”. “Fidai film” je jedinstven po činu gerilske restitucije dokumentacije koja je originalno pripadala Palestincima, a potom i intervencije u nju na tragu intervencije koju su u međuvremenu izvršili i sami Izraelci. Naime, ukraden materijal su mijenjali, dodavali vlastite bilješke i oznake na filmsku vrpcu, rezali je.

Aljafari jednako tako križa tekst i slike koje on odabire, prekrajajući povijest protiv kolonizatora i uzurpatora, dajući konačnom proizvodu i karakterističan vizualni identitet zasnovan na upotrebi krvavo crvene tinte. Stradanja sugeriraju stilizirani prikazi krvavih tragova, a mjestimično osvanjuju nove ljudske figure u spomen onih čija je stvarna prisutnost uklanjana i u izvanfilmskoj stvarnosti. Pojavljuju se i prizori harmoničnog života Palestinaca, lica i krajolika ozarenih u boji, ali i televizijski prilozi zapadnih televizija koji prikazuju masovna uhićenja, izraelsku vojsku na ulicama, razbijene prozore izrešetane metcima. Zabilježeno je provjeravanje dokumenata među stanovništvom, svuda raširene žičane ograde i ono najkontroverznije, samo izraelsko češljanje arhiva. Ovaj film donio je Aljafariju i najzapaženije nagrade u karijeri, uključujući one na nyonskom festivalu Visions du Réel, prizrenskom DokuFestu, festivalu u Pesaru i na FID-u u Marseillu.

Iako su regionalno ljubljanska i sarajevska publika imale prilike vidjeti “Fidai film” znatno prije zagrebačke, HRFF se Aljafarijevom retrospektivom 2024. stavio uz bok vrhunskim filmskim programima, onom festivala IndieLisboa i njujorškog centra Anthology Film Archives. Ovakvo prepoznavanje dokaz je postojanja inicijativa koje kontinuirano uspješno njeguju visokorazvijen ukus domaće publike – osobito u pogledu dokumentarne produkcije, ovo znači i ulaganje u posvećeno promišljanje suvremenih društvenih pitanja. Aljafarijeva retrospektiva posebna je svijetla, ako ne i briljantna točka 22. izdanja Human Rights Film Festivala, ne samo kao upoznavanje sa stilski razvijenim opusom još jednog svjetskog autora, nego i s jedinstvenim konceptom filma razbaštinjenih (eng. cinema of the dispossessed) primjenjivim i dalje od gorećeg palestinskog pitanja.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Otvorene prijave za 8. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans

Otvorene su prijave za 8. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, koji se održava od 12. do 16. rujna 2025. u Sarajevu.

Osjećaj doma i izazovi pronalaska zajedničkog jezika

Redateljica i istraživačica Kumjana Novakova održala je 31. siječnja u Dokukinu KIC masterclass "Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti".

“Paviljon 6” Gorana Devića u programu “Storyvillea”!

"Paviljon 6" (Petnaesta umjetnost, 2024.) Gorana Devića prikazat će se u sklopu iznimno uglednog programa "Storyville".

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.