Kad je u Zenici osnovana željezara 1892. godine, Bosna i Hercegovina je već 14 godina bila pod austro-ugarskom upravom. Industrijski razvoj grada s tim i drugim postrojenjima znatno je doprinio porastu broja stanovnika, čineći Zenicu urbanim središtem koje se pred početak Drugog svjetskog rata, tada već u sklopu Kraljevine Jugoslavije, moglo pohvaliti najvećim poduzećem u cijeloj državi. U željezari je radilo preko četiri tisuće radnika, a u gradu su se formirala brojna kulturno-prosvjetna društva, osnivale novine i časopisi te okupljali intelektualci.
Uspostavom socijalističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, željezara u Zenici narasla je do jedne od najvećih u Europi, sa 17 tisuća zaposlenih još 1970-ih, a čak 24 tisuće netom prije rata 1990-ih. U gradu su ranih 1960-ih osnovani i Metalurški fakultet i institut, nešto kasnije i Mašinski fakultet, a čak i zenički nogometni klub od 1945. nosi ime Čelik. Kao industrijsko središte, Zenica je postala jedan od najvećih bosanskih gradova, s oko 145 tisuća stanovnika 1991., a oko 100 tisuća danas.
No već se 1960-ih znalo, proizvodnja željeza u Zenici predstavlja ekološki problem. Usprkos socijalističkom zanosu teškom industrijom, 1980-ih su dovedeni američki i britanski stručnjaci sa zadatkom da osmisle rješenje zagađenja. Rat 1990-ih nije prekinuo samo tu inicijativu – od 1992. do 1999. zenička željezara uopće nije radila, da bi je nastupanjem privatizacije prvo preuzela kuvajtska uprava, zatim 2004. indijski Mittal Steel. Ta je tvrtka 2006. združena s Arcelorom, koji je i sâm 2004. nastao spajanjem tri manja europska proizvođača (španjolske Acelarije, francuskog Usinora i luksemburškog Arbeda). Od 2007. željezara stoga posluje u vlasništvu korporacije ArcelorMittal, danas drugog najvećeg proizvođača čelika na svijetu. ArcelorMittal posluje i u Prijedoru, povezujući postrojenja u dva grada u jedan sustav. Od 2008. korporacija je uključena u ono što se naziva integriranom proizvodnjom čelika, kojom se željezo iz željezne rude dobiva topljenjem.
Nastali nusprodukti izraziti su onečišćivači. Lokalno stanovništvo se 2008. okupilo u Eko forum, nevladinu organizaciju koja kontinuirano skreće pozornost na problem poslovanja ArcelorMittala u Zenici. Nekolicina njenih članova ujedno su i protagonisti dokumentarnog filma Zlatka Pranjića i Nanne Frank Møller “Nebo iznad Zenice” / “The Sky Above Zenica” (2024), čije se snimanje proteglo na čak sedam godina.
Pranjić je odrastao u Zenici, no 1990-ih se preselio u London, gdje je naposljetku i čuo za priču o angažmanu Eko foruma. Organizacija je 2012. uspjela senzibilizirati javnost i izvan Bosne i Hercegovine pa je o zeničkom problemu pisao čak i The Guardian, a BBC 4 spremao vlastiti dokumentarac. S obzirom na to da je ArcelorMittal zaprijetio tužbama, projekt ipak nije razvijan dalje, tako da je “Nebo iznad Zenice” od izrazitog značaja za međunarodnu sliku stanja u gradu. Nakon premijere na ovogodišnjem, tridesetom po redu Sarajevo Film Festivalu na kojem je osvojio Posebnu nagradu, film je nastavio uobičajeni festivalski život te će od jeseni biti dostupan i u Hrvatskoj na streaming platformi HBO-a. Nedugo nakon svjetske premijere u Sarajevu, dokumentarac je doživio i hrvatsku na 6. Rab Film Festivalu, gdje je osvojio Posebno priznanje.
Publiku u portret grada uvode turobni, gotovo distopijski industrijski pejzaži koji potom kontinuirano sijeku narativni tijek. Filmska fotografija Nanne Frank Møller dodatno čini zabilježene prostore neprijateljskima i sumornima, jer inzistira na hladnim, plavičastim tonovima i nešto nižoj ekspoziciji. U razgovoru žena na tržnici već se na samom početku pojavljuje tema teških oboljenja – nemoguće je kupiti što god se poželi od namirnica, zbog raka koji jedna od njih liječi. Nešto kasnije, kad se odvezu autobusom bliže divovskom postrojenju iz koga suklja gust i težak dim, zaključit će: “Doš’o Indijac neki, otvorio željezaru, ba. Što nije u Londonu otvorio?”.
Željezara se pruža uz zeničko naselje Tetovo, čiji pojedini dijelovi, ispostavlja se, nemaju ulice bez bar jednog onkološkog bolesnika. S druge strane, znatan broj stanovnika obolijeva od dijabetesa tipa 2, uključujući mlade. Službene potvrde da je zrak u Zenici rizičan nema, tako da aktivisti Eko foruma marljivo rade na popisivanju svih onih čije je zdravlje kompromitirano. Posao nije jednostavan jer mnogi odbijaju govoriti o problemima, strahujući za poslove koje osigurava ArcelorMittal. Da su statistike zaista porazne ipak je javno poznato – pozadinu svakodnevice uhvaćene u “Nebu iznad Zenice” u više navrata čini radijski program, koji otkriva da je povezanost zagađenja zraka i respiratornih problema znanstvena činjenica, a da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ustanovila da je Bosna i Hercegovina druga zemlja na svijetu po smrtnosti upravo iz tih razloga. Na prvom je mjestu Sjeverna Koreja.
Važna karika u borbi za unapređenje stanja u gradu jest Samir Lemeš, strojarski inženjer koji je i sveučilišni profesor te dekan Politehničkog fakulteta. On upozorava da je rad koksare ArcelorMittala vrlo opasan, odnosno da nigdje drugdje u Europi nije moguće ostaviti takvo postrojenje bez filtera za ispušne plinove. Kao područje iza granice Europske unije, zenički slučaj predstavlja Bosnu kao svojevrsnu industrijsku koloniju u kojem se toleriraju prakse koje izmiču normama, dok god europski nabavljači imaju pristup sirovinama koje im trebaju u svom susjedstvu (ovakva paralela danas se može povući i sa planovima za projekt tvrtke Rio Tinto u srpskoj dolini Jadra).
Film će štošta iskomunicirati upravo publici koju bi se moglo nazvati zapadnom, odnosno onima kojima se pogrešno čini da ih se mutni horizonti poput zeničkih uopće ne tiču.
No licemjerje europskih institucija svakako seže dalje od laissez faire pristupa jer upravo Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) daje kredit ArcelorMittalu koji s finskim partnerima namjerava izgraditi i toplanu. Premda bi toplana teoretski trebala služiti građanima i ukloniti dio štetnih nusprodukata iz proizvodnje željeza, kućanstva bi svejedno plaćala grijanje, a realno iskorištenje ispušnih plinova željezare iznosilo bi tek dvadesetak posto. Nadalje, premda predstavljena kao zaseban projekt, toplana bi ipak zadržala upravu ArcelorMittala, a neobičan je i odnos Europske banke prema opravdanim sumnjama lokalne zajednice. U maniru Fredericka Wisemana, u filmu je moguće pristustvovati javnim raspravama na koje dolaze predstavnici Europske banke i prezentiraju u stvarnosti već davno osporenu teoriju o ispušnim plinovima iz osobnih automobila i ložnih peći, kao najvažnijim čimbenicima onečišćenja. Ni gradonačelnik Fuad Kasumović ne djeluje iskreno brendirajući Zenicu kao zeleni grad, iako je ona, očito strateški, zaista dio takvog akcijskog plana Europske banke još od 2019. godine.
Profesor Lemeš preuzima ulogu maloga čovjeka koji se bori protiv sustava, usprkos mjestu za koje bi se očekivalo da mu u njemu pripada na osnovi njegove stručnosti. Sustav je pritom simptomatično paradoksalan – koja je svrha okolišnih dozvola ako investitori sami postavljaju zahtjeve i oni im se efektivno ispunjavaju, umjesto da su oni ti kojima se zahtjevi postavljaju? Ovakav problem, jasno, ima socijalnu dimenziju, pri čemu sredine koje vape za kapitalom pristaju biti robovi onoga stranog u pravilu pod svaku cijenu. Privatni interes nadilazi javni, čak i onda kad postoje glasovi poput profesorova, koji se izlažu tome da budu korektiv društva. U toj borbi sadržana je i glavna dramaturgija “Neba iznad Zenice”, uvjerljivog izvještaja o tome kako ipak nije dovoljno pomesti samo u svom dvorištu – ili da metafora bude ilustrativnija, ne ložiti ugljene peći i voziti se biciklom umjesto automobilom.
Film će štošta iskomunicirati upravo publici koju bi se moglo nazvati zapadnom, odnosno onima kojima se pogrešno čini da ih se mutni horizonti poput zeničkih uopće ne tiču. Premda za njih pojava nekih dalekih, navodno iz svojih razloga neuređenih sredina u koje često ne planiraju zaći čak ni turistički, ti su horizonti itekako odraz politika koje ciljano kroje zapadne institucije. Da dokumentarni film ipak može biti važno sredstvo u kataliziranju diskusije o lošim društvenim praksama, pokazuje već i prvi odjek filma Pranjića i Frank Møller – ArcelorMittal je najavio zatvaranje svoje koksare svega tjedan dana nakon premijere, što do daljnjeg smanjuje emisiju štetnih plinova u Zenici za 80 posto.
