U kolovozu se u Skopju redovito održava Festival kreativnog dokumentarnog filma MakeDox, u našem kontekstu možda manje vidljiv naprosto zbog činjenice da je to vrijeme prepunjeno festivalskim zbivanjima. Ako bismo ga željeli opisivali u najkraćim crtama, do izražaja dolazi jednaka pažnja pridana festivalskim uspješnicama prijemčivim za široku publiku, kao i artistički razrađenim formama. Provodnu su festivalsku temu ove godine tvorili arhivi, a osim specifične vizure interpretativnog produbljivanja programske linije, publika je dobila uvid u fondove balkanskih kinoteka. Jubilarno, petnaesto izdanje MakeDoxa (15. – 22.8.) izdanje bilo je idealna prilika za autoreferencijalni pogled na proteklo djelovanje, kao i osvješćivanje važnosti kontinuiranog stvaranja arhiva. Arhiviranje je proces koji se danas zahvaljujući tehnološkoj premreženosti događa neprekidno, a uključuje jednako medijska izvještavanja, kao i slučajne zabilješke prenesene u virtualni prostor, ne bi li naknadno omogućilo valorizaciju postignuća, ali i potaknulo na povezivanje razasutog materijala.
Tematski fokus ovogodišnjeg festivala dodatno je produbljen dnevnim razgovorima živopisnog naziva “Doc Тalks under the fig tree”, mjestu susreta sudionika i namjernika s ciljem razmjenjivanja profesionalnih izazova, nedoumica i inspirativnih momenata, uključujući one proistekle iz uporabe arhiva u suvremenoj produkciji, nebrojene potencijale, ali i stranputice koje kreativni rad proizvodi. Kao obol problematici dostupnosti arhivskog materijala i uopće zajedničkog kulturnog naslijeđa, možemo promatrati čin snimanja razgovora – paralelnu izgradnju nekog budućeg arhiva i sprječavanje njihova rasplinuća u trenutku.
U skladu s tendencijama u dokumentarnom filmu, velik broj filmova uvrštenih u službeni program temeljio se na istraživanju načina uporabe već postojeće građe, redefinirajući tradicionalni pojam arhiva i otkrivajući njegovo prisustvo u svakodnevnim činovima. Hibridne se filmske forme već po svojoj prirodi metafilmski zaokupljaju implikacijama korištenih metoda, promjenjivim značenjima snimki i autorstva, nevezano radilo se o osobnim snimkama kojima se pridaje društvena dimenzija, ili se unaprijed dane relacije preokreću, a kulturno se naslijeđe sagledava kroz intimnu prizmu. Filmovi su pokazali da format, ne samo da nije potrošen, već je i dalje vrelo neiscrpnih estetskih, formalnih i asocijativnih potencijala.
Arhivsko filmsko naslijeđe i pripadna briga za zajedničko dobro, obilježili su i MakeCoProDox Forum, godišnje okupljanje profesionalaca. Stoga je uz tradicionalnu prezentaciju novih projekata i umrežavanje, dvama panelima “Archive materials & digitalization” i “Balkan Film Centres – co-production treaties with France”, tema zaokružena iz ugla stručnjaka na polju filmske arhivistike, odnosno krovnih nacionalnih institucija. Analizirane su sličnosti i razlike njihovih politika u lokalnim kontekstima, uvjetovane tradicijama, odnosno financijskim preduvjetima razvoja i uspostavljanja suradnji.
Utoliko je komplementarni program predstavljanja fondova balkanskih kinoteka i arhiva za publiku možda najzanimljiviji, barem ako progovaramo iz hrvatske perspektive i nasušne potrebe za redovitim kinotečnim programima. Općenito, pružila nam se rijetka prilika uvida u restaurirane filmove iz arhiva i kinoteka Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Albanije, Crne Gore, Bugarske i Rumunjske.
Film je kolektivno pamćenje
Kinotečni je dio programa započeo prezentacijom dijela fonda Kinoteke na Makedonija, prve kinotečne ustanove na području Jugoslavije osnovane 1974., s izuzetkom Jugoslovenske, čija je funkcija bila savezna. Prikazani su filmovi reprezentirali rad i poimanje društvenih manjina kroz dvadeseto stoljeće (“From Kosovo Field to Ochrid Lake: Excerpts of Polular Life in South Serbia” Ulricha Karla Traugott Schulza iz 1933.; “Hailing of the Spring” Trajče Popova iz 1968.; i “The Fishing in Katlanovo Lake” Vere Kličkove iz 1964.). Naravno, dio ostvarenja podsjeća da je njihovo projiciranje bez kontekstualizacije neproduktivno, odnosno za razumijevanje je nužno osvijestiti društveno uvjetovanje pristupa manjinskim skupinama i utjecaj zapadnjačke kolonijalističke perspektive. Tog momenta nisu izuzeti niti formalni i idejni vrhunci jugoslavenskog (makedonskog) filma poput “Dae” (1979) Stole Popova, čija egzotizacija romske kulture u pomno organiziranim masovnim ritualnim scenama priziva kasnijeg Kusturicu. Istovremeno je riječ o filmu oformljenom na performativnosti i aktiviranju subjekata, dok tretman kolektiviteta asocira na antonionijevske i kontrakulturne vizije šezdesetih u vrletima američkih (makedonskih) pustopoljina. Drugi film “Vatra” (1974) funkcionira na smjeni ekspresivnih kadrova vatre i tvorničkog rada, preobražavajući se u začudni amalgam u kojem granice elemenata prestaju biti raspoznatljive, a skoro socrealistički prizori rastapaju se u apstraktnim oblicima. Čovjek, stroj, tvornica i rad preobražavaju se u vizualnu poemu nastalu na temeljima svakodnevice.
Za razvoj je jugoslavenskog filma jednako važan rad Karpa Godine (Slovenska kinoteka), predstavljenog filmovima “O ljubavnim vještinama” (1972), “Okvir za nekoliko poza” (1976) i “Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk” (1970). Ukotvljeni u performativnost s primjesama autoironije i političke subverzivnosti, izražene kroz parodiranje konzumerističke stvarnosti, redom se odlikuju estetskim karakteristikama vremena – ukidanjem razgraničenja umjetničkih područja, intermedijalnošću i citatnošću. A da humorni momenti kao komentari socijalne stvarnosti mogu biti efektni, dokazuje i “Most” (Zagreb film, 1965.) Zlatka Sudovića, jedan od predstavnika Hrvatskog filmskog arhiva (uz Golika i Krelju). Most ironizira utjecaj modernizacije na ustaljene životne tokove, kao i ljudskoj prirodi pripadno odbijanje promjena obrazaca ponašanja. Na sličnom tragu, kao persiflaža filmskog žurnala funkcionira film crnogorskog redatelja Branislava Bane Bastaća, “Žedne česme” (1962), dok se “Zategni Dele” (1970) Vlatka Gilića fokusira na detalj i svojevrsnu glorifikaciju tijela u srazu s otporom prirode.
Nabrojani su u našem kontekstu prepoznatljivi autori zbog dijeljenog kulturno-povijesnog kontinuiteta, što uključuje naravno i srpske klasike poput npr. Žilnikovih filmova. No, rijetko imamo priliku pogledati albanske, bugarske ili rumunjske kinotečne filmove, kao uostalom upoznati kulturne produkte nekad zatvorenih kultura. Ipak, činjenica izoliranosti očituje se na estetskoj razini, a modernistički uplivi, političnost i autorska drskost slabije dolaze do izražaja.
U drugom i završnom tekstu s ovogodišnjeg MakeDoxa, pozabavit ćemo se natjecateljskim programom, premreženog filmovima koji se na neki način referiraju na ovogodišnju temu arhiva.