“Sloboda mrzi ljude, bolje pjesme ne bih mogao napisati”, zapisao je u svojoj zbirci “Pet bijelih stepenica” (1961) Vladimir Kristl. Što za čovjeka znači sloboda i(li) odsustvo iste, ovaj je umjetnik maestralno pokazao svojim animiranim i igranim filmovima. U dokumentarnom rodu pak ovu je temu jednakim kvalitativnim intezitetom milovao Zlatko Sudović u svojem debiju “Most” (1965), pristupivši joj s jednostavnošću i humorom. Sudovićeva trinaest minuta duga filmska crtica na prvi pogled graniči s formom reportaže. Autor dolazi na mjesto događaja i bilježi zatečenu situaciju – isprva u širim informacijskim planovima, zatim nešto uže, a sve bez prelažanje u retorički snažne krupne planove koji bi poslužili izdvajanju određenog aktera priče. Ispod ove izvedbene jednostavnosti koja graniči s mudrom skromnošću, međutim, krije se nesvakidašnja dubina uvida u kompleksne mehanizme čovjekovog odnosa prema socijalizacijom mu nametnutim strukturama, kao i beckettovsko pitanje o količini (ne)slobode koju smo sposobni podnijeti.
“Most” je priča o mjestu na kojem tisuće ozbiljnjih i savjesnih građana kod zagrebačkog Borongaja svakodnevno prelazi preko trostrukih otvorenih željezničkih tračnica. To jednog od njih, odgovornog i moralnog građanina Matu Čepu, potakne da nadležnim organima uputi pismo čiji sadržaj čujemo u offu, a u kojem iznosi prijedlog da se na tom mjestu podigne nathodnik, što će uskoro biti i učinjeno. Sudović prvi kadar priželjkivanog mosta podvlači grandioznom glazbenom podlogom; istim takvim totalom s vertikalnom vožnjom jezdi s nebeske vizure prema novopodignutom nathodniku. Kadrovi koji slijede razotkrivaju spomenute režijske postupke kao – ironične. Sudović bilježi neodgovornu stranu ljudske karakterne medalje i pojednce koji, mostu unatoč, nastavljaju prelaziti opasne tračničke linije. Na tom je mjestu, nadalje doznajemo iz novog Čepinog pisma, već bilo ozlijeđenih i mrtvih. Ovaj moralni i savjesni čovjekoljubac sada zahtijeva da se njegove sugrađane na neki način prisili koristiti most. To među rijetkima trenutno čini njegova obitelj, dok lokalnoj djeci nathodnik, u nedostatku prikladnog igrališta, služi za igru.
Sudovićeva ironija sada dobija i mračni premaz realnosti, jer most uskoro biva okružen zlokobnom bodljikavom žicom koju je nemoguće razlikovati od one zatvorske. Ali dobra stara ljudska priroda ne misli potpisati poraz – u ogradi se uskoro počinju materijalizirati rupe kroz koje građani do svojih odredišta nastavljaju po starom. Autor ovom fenomenu na razini slike pristupa opservacijskim prizorima praćenim zaigranom dramatskom glazbom. A što na sve ovo kaže naš uzorni Mate Čepo? Izgleda da ga je sustigla ona narodna mudrost pazi što želiš jer u idućem pismu on zahtijeva uklanjanje bodljikave žice, a na kraju i samog mosta. Zaključak je Matin kako svi ti ljudi ipak ne mogu biti krivi, već je grijeh- mostov. Isti je, kako priznaje u pismu, i sam nedavno prestao koristiti, “spustivši se natrag među prijatelje”. Film se okončava prizorima demontaže glomaznog nathodnika koji usrećio nije baš nikoga. Možda i nije, ali je – premostio, posluživši kao opipljivi terenski uvid u ljudsku prirodu i njene zakonitosti. Do njega smo svi zajedno stigli zajedno s Matom Čepom kao svojevrsnom donkihotovskom figurom, katalizatorom sizifovske borbe za takozvani boljitak.
Poruka Sudovićeva filma nije jednoznačna, niti ju je ovaj autor koji se ritualima svakodnevice nadivio te (ne)postojanje slobode propitao i u izvrsnim dokumentarcima “Divlja stanica Prkos” (1969) i “Grad ptica u gradu ljudi” (1973). Njegov vanserijski “Most” prije svega predstavlja pandorinu kutiju punu pitanja o značenju slobode i ljudskosti; gdje počinju a gdje završavaju njihove granice. Jer, čovjek ide svojim putem, bio on kriv ili prav. Svaki pokušaj određivanja njegove putanje, bio on i dobronamjeran, omogućuje relativiziranje nedodirljivog prava na izbor. Ma koliko god sloboda mrzila ljude.
“Most”
- Scenarij i režija: Zlatko Sudović
- Direktor fotografije: Antun Markić
- Montaža: Josip Remenar
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1965.
- Trajanje: 13 minuta
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).