Tranzit u suvremenom društvu, govorili o masovnosti ljudi u pokretu, srodnim filmovima, knjigama ili izvedbama, gotovo da proturječi mijeni sadržanoj u samom pojmu i preobražava ga u konstantu – naš je svijet, svijet ratnog stanja, prisilnog izmještanja, osujećenih potraga za boljim životima. Stalnom je sukobu tranzit pripadni element, a intenzivne migracije već više od desetljeća izvor su političkih prijepora, izostanka solidarnosti i aktivističkog potresanja ignorantskih društava. Budući da se u globalnom svijetu političke pretpostavke i očekivanja mijenjanju jednako stalno kao i smjer kretanja stanovništva, u Hrvatskoj se političko pitanje migrantske krize svelo na radne migracije. Ljude se objektivizira i vrednuje prema pretpostavljenoj društvenoj koristi, odnosno iskoristivoj radnoj snazi; oni drugi se u najboljem slučaju propuštaju u ostale europske zemlje, ako se već nasilno ne istjeraju.
Ljudima u prolazu kroz Hrvatsku, iz perspektive koja sprječava čak i slučajnu eksploataciju, zaokuplja se Lucija Brkić u filmu “U tranzitu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.), prikazanom posljednje na 22. Liburnia Film Festivalu (27. – 31.8.). Riječ je o redateljici koja je već prethodnim filmom “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022.) bitne teme prezentirala angažirano, bez nepotrebnog izlaganja, ne bi li oslobodila prostor oblikovanju relevantnih zaključaka. “U tranzitu” je film čija bi tema bila aktualnija da je snimljen prije skoro deset godina – naprosto zbog ondašnje zainteresiranosti medija i posljedično javnosti, no ne i činjenice da se događa sporadično. Iako sveprisutne, migracije su istisnute iz svakodnevnog fokusa u korist novih neuralgičnih mjesta. Rasprava ionako nikad nije bila dovedena do točke koja bi provocirala smislena rješenja, štoviše, danas češće nailazimo na otpor prihvaćanja različitosti zaogrnut apstraktnom sadržinom. Obespravljena masa i dalje pokušava naći utočište u sve zatvorenijoj Europi, koja treće zemlje iskorištava za sprovođenje diskriminatornih politika, oglušujući se na zatiranje osnovnih ljudskih prava. Veći ili manji migrantski valovi periodički se obnavljaju; intenzivniji se pritisak dogodio nakon talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu, a stanovništvo je pokušalo dohvatiti slobodne zemlje. Jedna od stanica na tom putu bila je riječki kolodvor.
Lucija Brkić na kolodvoru se zatekla s kamerom. Umjesto prema migrantima, čije sudbine ionako ne uspijevamo dokraja zahvatiti, da bi u hiperinflaciji sličnih postupaka, došlo do zasićenja i normalizacije situacije, kameru okreće prema aktivistici Tinki. Ona s grupom istomišljenica prolazak migrantima nastoji olakšati, osiguravajući barem minimum egzistencijalnih potreba. No, dolasci su sve masovniji, prelasci neprekidni, a bez podrške sustava i oslanjanjem na individualnu inicijativu, aktivistice i same upadaju u limb bezizlaznosti.
“U tranzitu” jest efektan i promišljen film, koji u kratkom trajanju podvlači nekoliko tema u javnosti prisutnih godinama.
Težinu situacije svih uključenih, redateljica ekstrahira u kružnu strukturu, dok se naslovni tranzit jednako referira na migrantsku krizu, kao i junakinjin cjelodnevni pokret. I ona nastoji, baš kao i ljudi s kojima s svakodnevno susreće, pobjeći iz ksenofobnog i isključivog društva, čiji se obrisi naziru s rubova kadra. Pesimistični se krug sustavnih opstrukcija, društvene nebrige za ranjive i ignorancije javnosti, ipak redovito rastvara zbog osobnosti junakinje. Njena životnost nadilazi okvir tmurnih i teških prizora, čija atmosfera biva dodatno zagušena nepovoljnim vremenskim prilikama. Živopisni kadrovi junakinjina doma nastavljaju otkrivenu dihotomiju, a autentična empatija i razumijevanje Drugog, preobražavaju se u jezgru filma suprotstavljenu prevladavajućim negativnostima. Nije čest slučaj da protagonistica na prirodan način iznosi film, a postavljanje njene figure kao kohezivne sile, redateljska je odluka koja zadobiva etičku dimenziju. Tinka je izložena kameri, ali svoju poruku javnosti prenosi svjesno, ujedno upoznata sa svim konotacijama i reakcijama koje čin snimanja izaziva.
Položaj ljudi u prolasku, koji nastoje osigurati bolje uvjete života, pobjeći od ekonomske deprivacije, brutalnih režima i ratova, ideja je vodilja filma, no unatoč opservacijskom pristupu, kamera nikad ne izlaže njihova lica ili reakcije. Ipak, oni jesu u kadru, reprezentirani kao masa, ne da bi se pojedinačna iskustva obezvrijedila, već da individualizacija još jednom pogled ne skrene sa zahtjeva za sustavnim rješenjem. Grupa aktivistica na čelu s protagonisticom, dokaz su da je pomak moguć, čak i kad ga društvo ciljano opstruira. Migrantske su priče s druge strane surove, suviše često eksploatirane u masovnim medijima, a odatle proizašla negativna fascinacija iscrpljuje daljnji angažman. Pažnja se prosječne publike skokovito usmjerava s fenomena na fenomen, ne zadržavajući se ni na kojem posebno, pridajući apstraktni status ljudskim stradanju.
“U tranzitu” jest efektan i promišljen film, koji u kratkom trajanju podvlači nekoliko tema u javnosti prisutnih godinama. Pritom je jasno da nikad nije iznađen adekvatan odgovor sustava, kao i da nam u budućnosti prijeti veći kolaps. Inicijative prepuštene isključivo pojedincima, u organiziranim društvima navode na zaključak o političkom nesnalaženju, diletantizmu i prevladavanju partikularnih interesa, poduprtih sveopćom ignorancijom. Posao je dokumentarista svoju publiku prozvati, a kad to kao Lucija Brkić čini suptilno, onda se radi i o umješnosti.
