Dokumentarni film odavno nije sveden na puko bilježenje stvarnosti – autori su kroz povijest eksperimentirali s različitim stilskim i tehničkim pristupima, dajući osobni pečat i tumačenje društvenih fenomena. U toj vrsti autorskog ili ako hoćete, umjetničkog dokumentarnog filma, izuzetno su zanimljive njegove hibridne forme koje su recentno, kako u lokalnim tako i u međunarodnim okvirima, doživjele proliferaciju. U tom će pogledu ova nadolazeća serija eseja “Eksperimentalni glasovi u dokumentaristici”, biti posvećena dokumentarno-eksperimentalnim filmovima koje karakterizira formalna inovativnost u pogledu stilskih i pripovjednih tehnika, te kojima autori propituju i nadilaze granice klasičnog dokumentarnog filma. Prvi esej će biti posvećen tzv. pejzažnim dokumentarnim filmovima, radovima koji koriste snimke pejzaža kao poligon za istraživanje različitih tema, od geologije i ekologije do mitologije, osobnih pripovijesti i društveno-političkih zbivanja.
Pejzažni filmovi, valja naglasiti, nisu novi fenomen. Jedan od najstarijih primjera datira iz 1922. godine, a radi se o filmu “Nanook sa sjevera” / “Nanook of the North” američkog filmaša Roberta Flahretyja, koji se smatra začetnikom dokumentarnog i etnografskog filma. Pionirski i po žanrovskom miješanju dokumentarne i igrane forme, film prati život jedne obitelji Eskima u surovim uvjetima kanadskog Arktika, problematizirajući odnos čovjeka i okoline. Propitivanje načina na koji okolina utječe na formiranje ljudske kulture te obrnuto, kako čovjek ostavlja trag i mijenja krajolik – tema je koja prožima dobar dio pejzažnih filmova. “Samoubojstvo krajolika” / “Landscape Suicide” (1987), dugometražni dokumentarni film Jamesa Benninga, jedan je od povijesno značajnijih, amblematskih radova, u kojemu se implicitno stavljaju u suodnos dva brutalna ubojstva i opustošeni krajolik američkih gradova u kojima su se isti dogodili. Jukstapozicijom intervjua s počiniteljima ubojstva koja su se dogodila u razmaku od 30 godina i opservacijskih snimaka sablasno praznih mjestašca počinjenja zločina, Benning se pita nije li možda krajolik stvorio ubojice. Odnosno, nisu li možda industrijalizacija, brutalna eksploatacija prirodnih resursa i kapitalističko otuđenje u tim gradićima imali negativan utjecaj na psihu mještana. Činjenica da su u Sjevernoj Americi već duže vrijeme aktualna masovna ubojstva osamljenih, nerijetko mladih počinitelja, te da su se krimi-dokumentarci ustalili kao jedni od popularnijih TV žanrova, dade naslutiti da je Benning bio na dobrom tragu tih davnih 1980-ih.
Neki autori pak krajoliku prilaze kao živom entitetu, a tu se posebno ističe dokumentarno-eksperimentalna praksa mladog ekvadorskog filmaša Jean-Jacquesa Martinoda. Međusobno prožimajući odnosi ljudskog i ne-ljudskog, živa mitologija i politike sjećanja u fokusu su njegovih radova koji spajaju etno-fikciju i antropologiju, a među recentnima se ističe “Before the Deluge” (2020). Radi se o svojevrsnoj studiji povijesti zabačenog gradića Uranium City na sjeveru Kanade koji je, pogađate, smješten ponad zemljinog najvećeg rezervoara uranija. Ambivalentna je to pripovijest o gradu koji je osnovan 1952. kako bi zadovoljio komercijalne interese rudarskih korporacija, te je od 1960-ih do 1980-ih udomio više od 2500 žitelja koji su bili primarno zaposleni u rudnicima. Film započinje starim promotivnim videom koji panoramskim pogledom reklamira Uranium City kao novu obećanu zemlju.
Martinod nam, međutim, vrlo brzo razotkriva pravu prirodu grada – njegov sumorni krajolik i hladno rudarsko podzemlje. Kombinirajući visoko kontrastni crno-bijeli filmski materijal i minimalističku ambijentalnu glazbu, autor iscrtava radioaktivni krajolik kao živu i razornu silu, čijih negativnih posljedica na fizičko zdravlje tadašnji žitelji nisu bili svjesni. Pronađeni foto-negativi nasmješenih mještana govore u prilog tom plodnom i optimističnom periodu zajednice, koji je međutim već 1982. doživio ekonomski kolaps usred zatvaranja rudnika. Onaj mali broj stanovnika koji nije iselio, ostao je sa svojim sjećanjima i, ubrzo, sa svijesti o misterioznim bolestima i preuranjenim smrtima brojnih rudara. Dugi, iznimno stilizirani epilog snimljen u infracrvenoj fotografskoj tehnici, završava velikim praskom i povratkom na nultu zemljinu razinu, podsjećajući nas na stvarateljsku i destruktivnu moć prirode – vječni ciklus života i smrti.
Pejzaž kao živi organizam prisutan je i u filmu “Le Granier” (2007) francuskog filmskog umjetnika Oliviera Foucharda, eksperimentalni rad o stvarnoj tragediji koja se dogodila 1246. u povijesnoj francuskoj pokrajini Savoji. Erozija i jaki potres uzrokovali su rasap gotovo 500 tisuća kubičnih metara kamenja niz planinu Granier (visine 1938 metara), koja su zakopala brojna sela i gradove u podnožju planine i usmrtila više od pet tisuća ljudi. Umjesto narativnog pristupa, Fouchard se opredjeljuje za pejzažni pristup u kojemu je planina ta koja pamti i prenosi traumatični događaj. Seriju istih, statičnih snimki planine na Super8 vrpci, autor podvrgava nizu formalnih intervencija – od ručnog bojenja i kemijskih modifikacija do grebanja trake i animacije – koje daju izuzetnu plastičnost slici i stvaraju dojam planine kao dinamičnog i živog bića.
Sličan alkemijski pristup nalazimo u filmu “earthearthearth” (2021) japansko-kanadskog filmaša Daïchija Saïta. Obojica, naime, djeluju unutar konteksta nezavisnih filmskih laboratorija, zajednice nekomercijalnih radionica za produkciju i očuvanje praksi fotokemijskog filma, gdje većina autora eksperimentira i pomiče granice kreativnih mogućnosti filmske trake. Za razliku od Foucharda koji je uglavnom prepoznat u svojim lokalnim, francuskim okvirima, Saïto je međunarodno priznati umjetnik čiji radovi su prikazivani na brojnim uglednim filmskim festivalima. U Montrealu je suosnovao filmski kolektiv Double Negative koji je iznjedrio brojne talentirane filmaše. Njegov film “Drveća sintakse, lišće osi” / “Trees of Syntax, Leaves of Axis” (2009) je Međunarodni filmski festival u Torontu uvrstio u 150 najvažnijih filmova u povijesti kanadskog filma, dok je za “Engram povratka” / “Engram of Returning” (2015) dobio nagradu za najbolji kratki film na Filmskom festivalu u Rotterdamu. Saïto je i u više navrata gostovao u Zagrebu u sklopu Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, gdje je 2016. održao masterclass.
Njegova praksa je uvelike inspirirana studijima književnosti, filozofije, hindija i sanskrta, koje ukapljuje u filmsko stvaralaštvo izrazito poetskim prosedeom s ciljem razotkrivanja oku nevidljivih i mističnih (prirodnih) sila. “zemljazemljazemlja” utoliko je nastavak njegove fasciniranosti krajolicima, a nastao je tijekom rezidencijalnog putovanja u čileanske Ande. Kao u “Le Granier”, planinski masiv u fokusu je i ovog rada, s time da autor ne uzima za temelj neku pripovijest, već se isključivo usmjeruje na vizualni eksperiment i stvaranje upečatljivog senzornog i meditativnog iskustva. Unutar 30 minuta koliko traje film, Saïto kontinuirano transformira impozantne planinske vizure, poigravajući se s dijapozonom boja, kontrastom, gustoćom i teksturom slike. Od prepoznatljivih kontura do potpunog apstrahiranja i nazad, masiv se pred nama preobražava u mistični, vibrantni, gotovo vanzemaljski entitet. Taj postupak neprekidnog nastajanja i nestajanja, praćen pulsirajućim crnilom između sličica, slijedi logiku poetskih rukopisa – bijelog prostora koji ukazuje na pauzu između jednog i drugog stiha. Hipnotičku prirodu vizuala efektno prati i minimalistički, robusni zvuk saksofona pod improvizacijskom palicom Jasona Sharpa, čija kompozicijska struktura prati muzičareve otkucaje srca i disanje.
Na našim je prostorima pejzažni film također već neko vrijeme zastupljen, pri čemu se ističe trend političkih filmova koji primjenjuju pejzažni pristup kako bi se uhvatili u koštac s različitim povijesnim i aktualnim društvenim krizama. Jedan od mnogobrojnih primjera koje valja istaknuti je “Uvala” (Kolektor – Centar za vizualne umjetnosti / SNV – Srpsko Narodno Vijeće; 2021.) autorskog tandema Davora Konjikušića i Nike Petković. Film za polazište uzima prostor Uvale Slana na otoku Pagu gdje se od lipnja do kolovoza 1941., malo je poznato, nalazio prvi koncentracijski logor u NDH. Premda se radi o povijesno bitnoj lokaciji, ona do danas nije na koji način obilježena (spomen-obilježja na njegove žrtve su se sustavno uništavale). Autori se na to brisanje prošlosti referiraju putem radikalno reduciranog prikaza koji je sveden na statične i široke panoramske kadrove opustošenog krajobraza.
U tom smislu, bez prethodnog upoznavanja sa sadržajem filma, gledatelj ni po čemu ne može znati da se radi o lokalitetu bivšeg koncentracijskog logora. 3D rekonstrukcija logora pri kraju filma također nije od prevelike pomoći. Ali u tome i jeste poanta. Pavle Levi navodi da političke pejzažne filmove karakteriziraju “sekvence prolongiranog ne-prikaza, ljudskog bivstvovanja”, kao što u slučaju “Uvale” izostaju prikazi patnje i mučnih ubojstava zatvorenika logora. Nasuprot današnjoj morbidnoj komodifikaciji i spektakularizaciji nasilja, autori pejzažnih filmova proizvode nelagodu i nemir u gledatelju upravo neprirodnim odsustvom stravičnih događaja. Premda na prvu može djelovati kao semiotički isprazan prostor, pejzažna pustoš u sebi nosi određenu tenziju i manjak koji gledatelja potiče na aktivno sudjelovanje i nadopunjavanje tih strateški ispražnjenih i nepotpunih slika.
Zločin koji se zbio u prošlosti je zapravo sve vrijeme prisutan u sadašnjosti, ali je “izbrisan iz slike”, zaključit će Levi.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
