U posljednjih dvadesetak godina svoje karijere Agnès Varda je, prigrlivši ulogu ekscentrične bake francuskog novog vala, postala dominantnije autorefleksivna. Od svih ranije spomenutih radova u ovoj seriji tekstova “Filmska autobiografija: Uporaba filma kao memoara i bilježenje života u autobiografskim dokumentarcima Agnès Varde”, dvije autobiografije se ipak ističu u smislu da najviše odgovaraju klasičnom poimanju žanra. Radi se o filmovima “Agnèsine plaže” / “The Beaches of Agnès” / “Les plages d’Agnès” (2008) i “Agnès Varda osobno” / “Varda by Agnès” / “Varda par Agnès” (2019), oboje snimljenima već u poznijoj životnoj dobi s ciljem vođenja filmskog memoara, gdje je konačno redateljica sama sebi tema. Drugim riječima, njezin život i karijera se ne provlače sporedno i usputno uz fascinaciju drugim ljudima i vanjskim temama, već su postavljeni u fokus radnje. S razlikom da “Agnèsine plaže” nude razigraniji prikaz života kroz instalacije i performanse, dok je njezin posljednji film “Agnès Varda osobno” posvećen jasnije izraženim autokomentarima na ranije radove unutar forme predavanja.
U autobiografskom dokumentarcu kojim je Varda obilježila svoj ulazak u osmo desetljeće – “Agnèsine plaže”, autorica pripovijeda svoj život, nekad više – nekad manje kronološki, kroz direktna sjećanja, fotografije, intervjue, kazališne kulise, filmski arhiv i videoisječke. Pored toga, koristeći se rekonstrukcijama i inovativnim performativnim scenama uz osmišljavanje instalacija (iako su prisutne i u brojnim drugim filmovima), Varda izlaže i reviziju postojećeg života. Ovaj vizualni esej ili filmski kolaž sa svim rekvizitima i s mizanscenom od instalacija i rekonstrukcija, postavlja Vardu u višestruke uloge i pozicije – kao svjedoka i sudionika vlastitog života, ali i naratora i vodiča kod filmskog prikaza istog.
Pa ipak, film prikriva koliko i otkriva, jer Varda je ponovo kameru okrenula u prolaznike te i dalje u odrazu drugih pronalazi najbolji način da govori o sebi. Naime, u uvodnoj sceni “Agnèsinih plažea”, Varda i skupina mladih postavljaju ogledala na plaži. U nečemu što bi trebao služiti kao vizualni teren konstruiran u svrhu autorefleksije od strane redateljice, umjesto toga okreće zrcala prema svojim pomagačima koji poslušno gledaju u njih i predstavljaju se. Varda sebe naziva flaneuse – ženska lutalica, koja promatra gradski pejzaž, ljude i život oko sebe te kontinuirano filmski vijuga, dok su pogledi njene lutajuće kamere upereni u obične ljude bez unaprijed određenog plana. Pritom, nikad nemamo osjećaj da eksploatira likove na koje naiđe ili da ih ikada ekstremizira u karikature. Na isti način, tijekom posjeta svojoj kući iz djetinjstva, izbjegava pretjerani sentimentalizam u korist spontanog portreta jednog od sadašnjih vlasnika kuće – i njegove kolekcije modela vlakova.
Preispitujući granice autobiografije i dokumentarca te poigravajući se idejama istine, fikcionalnosti i metodama njihova miješanja, u svojim performansima i rekreiranjima nekadašnjih događaja, Varda temeljito potresa konvencije. Također, u filmu postoji stalna napetost između Varde kao autorice, legendarne redateljice i Varde kao subjekta istrage, odnosno između pripovijedajućeg-ja i pripovijedanog-ja. Neuništivo i mladoliko lucidna, Varda distanciranjem od stvarne sebe ili destabiliziranjem sebe kao jednodimenzionalnog središnjeg subjekta, vodi gledatelja kroz film. K tome, sustavno pokazuje inklinacije ka svojevrsnim ponovnim izumom sebe i svog identiteta, zabavljajući se njegovom aktivnom kreacijom, a primjer je i u njezinom vlastitom imenu. Rođena kao Arlette, kasnije se preimenovala u Agnès (za što je, u “Plažama”, simbolički ispisala originalno ime u pijesku i snimila kako ga ispiru valovi). Kao rezultat, kompilacije njene prošlosti pružaju priliku za domišljato uspostavljanje narativne konstrukcije filma, odnosno, slojevit subjekt zahtijeva asemblažni pristup.
Odigravši veliku ulogu u Vardinom životu, plaže u ovom filmu postaju bezvremenski prostori. Redateljica ih postavlja kao unificirajući motiv koji objedinjava više od sedamdeset godina prepričanih uspomena te kao arenu u kojoj priređuje zabavne nadrealistične spektakle – poput divovskih zrcala u kojima se obrisi obale i neba beskonačno reflektiraju ili pak izgradnje čitava cirkuskog trapeza na pijesku. Vardu najviše zanima vraćanje lokalitetima koji su joj u različitim fazama života bili važni, a na njima ne samo da se prisjeća prošlosti gledajući unatrag, nego i hoda unatrag. Pritom, au raculons ne znači na francuskom samo hodanje unatrag, već nešto što se radi nevoljko. I zaista, Varda navodi i trenutke kojih se najradije ne bi prisjećala, kao što je njen drugi boravak u LA-u kada doslovno izvodi retrospektivan čin. Isti će ovaj performans izvesti i na drugim mjestima koja su ju obilježila, dijeleći tako film u poglavlja, prvo na plaži u Seteu, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata živjela sa svojom obitelji, a godinama kasnije realizirala i svoj prvi igrani film “La Pointe-Courte” (1955), zatim Pont des Arts, ili Venice beach u Los Angelesu.
U najnovijem filmskom autoportretu “Agnès Varda osobno”, sjedeći na kazališnoj pozornici, redateljica pruža dragocjen osobni uvid u svoj bogat opus i iskustvo, pred zainteresiranom filmofilmskom i stručnom publikom. U formi predavanja rasvjetljava ono što naziva “filmskim pisanjem”, putujući od Rue Daguerre u Parizu do Los Angelesa i Pekinga. Dok Varda naglas kontemplira i predano izlaže elokventnu analizu svojih radova i tema, film funkcionira poput postskriptuma na njezinu autobiografiju “Agnesine plaže” (iako je kronološki prethodnik “Ljudi i mjesta” / “Faces Places” / “Visages Villages”), no ovaj put dok razgovara o životu i filmu, kao i svim njihovim povezanostima s književnošću i likovnom umjetnošću, gleda ravno u kameru. Ulazeći u vlastiti kreativni proces i metode rada, već na početku ističe tri pojma koja leže u pozadini čitavog njezinog stvaralaštva: inspiracija, kreacija i dijeljenje. Jer, u konačnici, “ne radimo filmove da ih sami gledamo, već podijelimo sa svijetom.”
Upravo to – neumorno dijeljenje, Varda čini i ovim filmom. Konstruiran kao masterclass, “Agnès Varda osobno” prikazuje Vardu koja se obraća publici, no predstavlja znatno više od pukog ex cathedra predavanja jer, dok je samo predavanje statično lokacijom, radnja se doima kao da je u stanju stalnog toka i dinamičnosti postignute umetanjem mnoštva fotografija, filmskih isječaka i DVD dodataka, videoradova i instalacija vizualnih umjetnosti koje je Varda stvorila tijekom godina. Tu su i dramske rekonstrukcije koje je autorica specifično za ovaj film osmislila, pri čemu nadograđuje setting na pozornici. Ideja identiteta kao nečega nepromjenjivo fiksnog ovdje je zamijenjena fluidnom slagalicom sastavljenom od različitih okruženja. Kraj, u kojem Varda metaforički spušta zastor na svoj opus nestajući u pješčanoj oluji koji je umalo iskoristila u prethodnom filmu sa JR-om, čini se najprikladnijim. Ujedno, još jednom daje posljednju riječ prirodnim procesima i djelovanju vremena na stvari i ljude, baš kao što je djelovanje morskih valova izbrisalo ispisane riječi u “Agnèsinim plažama” ili murale u “Ljudima i mjestima”. Motiv smrtnosti i tu će se provući, kao što je slika lubanje zaokružila seriju “Agnès Varda: From Here to There” / “Agnès de ci de là Varda” (2011) ili kao što je snimila video grobnice svoje mačke uz riječi: “Viđena izdaleka, bila je poput svakog čovjeka, minijaturna u svemiru”. Filmovi ne stare, ali njihovi tvorci stare, svjesna je Varda dok se spremno poigrava prolascima vremena, objektivnog i subjektivnog.
Njezino oklijevanje da se usredotoči na sebe – čak ni u području memoara – nije ni nedostatak samosvijesti ni oblik lažne skromnosti. Sve digresije i naizgled proizvoljne fiksacije tvore Vardu i oslikavaju pristup životu i radu kojemu je težila: intiman, ali elastičan i suradnički. Dok Varda reciklira materijale i sjećanja iz vlastitog života, ne prestaje neumorno promatrati, povezivati, neinhibirano istraživati percepcije te u poeziji nalaziti utočište. Uvijek nalazeći nove načine kako spojiti sjećanja i nove slike, dajući im novu dimenziju, postiže spoj neposrednog promatranja i estetske kontemplacije, dokumentarne blizine i sociološke refleksije te eksperimentalnosti.
Vardino nasljeđe proteže se od fotografije i filma, do doprinosa akademskom svijetu i feminizmu. Ne samo da je bila prva žena koja je dobila počasnu Zlatnu palmu Filmskog festivala u Cannesu, već je i prva žena dobitnica počasnog Oscara za svoju redateljsku karijeru. S jedinstvenom umjetničkom vizijom nije bez razloga svrstana u pokret francuskog novog vala kao i francuskog autorstva (auterism). Njezin narativni pristup mnogim egzistencijalnim temama i korištenje kamere kao pera, nesumnjivo će nastaviti predstavljati nepresušnu inspiraciju i motivaciju kako današnjim, tako i budućim naraštajima. Viva Varda!
Svi tekstovi esejističkog serijala “Filmska autobiografija: Uporaba filma kao memoara i bilježenje života u autobiografskim dokumentarcima Agnès Varde”:
1. Autobiografsko u stvaralaštvu Agnès Varde
2. Agnès Varda kroz skupine ljudi
3. Agnès Varda kroz individualne portrete
4. Agnès Varda kroz svoja putovanja
5. Agnès Varda o vlastitom životu i karijeri
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
