Iako se sa sigurnošću može reći da se značajnim dijelom filmova Agnes Varde proteže usputni motiv puta i putovanja, kako fizičkih, tako i metaforičkih, koja nas vode kroz različite krajolike i ljudske priče, u svoja je dva uratka što pripadaju kasnijoj karijeri, redateljica je ipak taj motiv učinila dominatnim, postavivši ga osnovnim temeljem za scenarij. Naime, televizijska mini-serija “Agnès Varda: From Here to There” / “Agnès de ci de là Varda” (2011) i dugometražni “Ljudi i mjesta” / “Faces Places” / “Visages villages” (2017), predstavljaju suštinu njezinih putopisnih praksi, istražujući spoj individualnog i kolektivnog, umjetnosti i svakodnevice, sadašnjeg života i sjećanja na ranija doba.
“Agnès Varda: From Here to There” osmišljen je kao petodijelna mini-serija za televiziju, a projekt se temeljio na materijalu koji je Varda snimala tijekom dvije godine putovanja svijetom. Epizode ove dokumentarne serije odvijale su se u brojnim svjetskim gradovima i metropolama. Uz šaroliku globalnu kulisu – od Pariza, Nantesa, Berlina, Setea (gdje je snimljen njezin prvi igrani film), preko Stockholma, St. Petersburga, Lisabona, do Rio de Janeira, Mexico Cityja i Los Angelesa – Agnèsino putovanje puno je otkrića i vođeno je planiranim susretima s prijateljima, umjetnicima i kolegama redateljima.
U sklopu njega, Varda susreće velikane poput francuskog redatelja Chrisa Markera i portugalskog redatelja i scenarista Manoela de Oliveiru, s kojima dijeli duboke trenutke intelektualne i emocionalne povezanosti. U Markerovom ateljeu, ona ulazi u njegov audio-vizualni svijet računalne igre, lutajući digitalnim pejzažem i zureći u virtualno more. S druge strane, de Oliveira, u dobi od 102 godine, koji zadivljuje svojom živahnošću, okreće kameru prema Vardi dok pleše, a nevješt u fokusiranju subjekta, stvara spontanu snimku mutne Varde u pozadini, ali ispunjenu izoštrenim kapima kiše na objektivu, simbolički prikazujući prolaznost vremena i krhkost ljudskih sjećanja. Također, Varda u nastavku prikazuje i odlazak u Nantes na dirljivu proslavu svojeg dragog Jacquesa Demyja od strane članova obitelji te francusku glumicu Anouk Aimée u šetnji Lolavilleom.
Posjetima muzeju Ermitaž, venecijanskom Biennaleu i domu Fride Kahlo kao i ateljeima hvaljenih vizualnih umjetnika poput Christiana Boltanskog, Annette Messager i Pierrea Soulagesa, Varda ne nudi samo kaleidoskopski pregled suvremene umjetničke scene, već i uvid u svoja prisjećanja i razmišljanja o vlastitom životu i stvaranju, poput davnijih fotografija i instalacija. Rezultat je bogat, neometani putopis te ljubavna oda kreativnosti u svim njezinim oblicima koja odražava Vardinu neprestanu potragu za ljepotom i značenjem u svijetu oko nje.

Ista potraga pretočit će se i, nekoliko godina kasnije, u novu suradnju sa znatno mlađim kolegom. U “Ljudi i mjesta”, tada 90-godišnja redateljica udružuje snage s 35-godišnjim fotografom i uličnim umjetnikom i muralistom JR-om na putovanju kroz ruralnu Francusku i njene radničke zajednice. Njihovo putovanje nije samo fizičko kretanje kroz krajolik, već i duboko uranjanje u živote lokalnog stanovništva koje susreću putem. Stvarajući instalacije velikih crno-bijelih fotografija i portreta i postavljajući ih na zgrade, tvornice i kuće, time daju glas i lice onima često nevidljivima u suvremenom društvu. Usput, nježno prijateljstvo koje se formira između Varde i JR-a samo je jedan element u izvanrednom dokumentarcu o umjetnosti, društvu, životu i smrti, koji vješto uklapa i njihova promišljanja uloge umjetnika u svijetu.
Ovaj neobičan, ali izbalansiran par, u posebno prilagođenom kombiju, koji više nalikuje mobilnoj foto-kabini, dolazi u sela i gradove i nagovaraju mještane da se fotografiraju u stražnjem dijelu vozila. Njih zatim JR ispisuje u golemoj veličini, ponekad radeći sliku cijelog tijela isprintanu po dijelovima koje lijepi na zidove zgrada, s krajnje impresivnim rezultatima. Divovske slike rudara s početka 20. stoljeća našle su se u sklopu projekta na bočnim stranama vikendica u kojima su nekada živjeli ti radnici, s ogromnim licem žene koja jedina još ondje živi. Sliku Vardinih prstiju JR je nestašno postavio na bok vlaka, a lijepljenje slike dječaka na betonsku strukturu, tj. ostatak ratnog bunkera koji je pao s litice i koji sada nadrealno strši usred plaže, uz naknadno djelovanje mora koje je sliku ispralo u roku od 24 sata, moment je koji je intenzivno naglasio prolaznost vremena i umjetničkog stvaralaštva. U “Ljudi i mjesta” općenito svjedočimo fizičkim procesima starenja, odnosno, raznim nuspojavama tog procesa, čemu svjedoči i injekcija koja je trebala ublažiti Vardine sveprisutniju sljepoću ili pak njeno prepuštanje ideji da ju JR gura po Louvreu u invalidskim kolicima.
S fokusom postavljenim na umjetnost na zidovima kao i vrijeme, priziva u pamćenje svoj raniji dokumentarac “Murali” / “Mural Murals” / “Mur murs” (1981) u kojem je snimala monumentalne murale L.A.-a u kojem je također živjela, ali i ondje naglašavala njihovu prolaznost, tj. predodređenost da izblijede i jednog dana posve iščeznu. Krajolik se stalno mijenja, ali prikazivanjem osoba koje su zamrznute u neprekidnom fotografskom trenutku, Varda odražava univerzalnu ljudsku potrebu za nekim fiksnim položajem u okruženju koje se stalno mijenja. Uz pomoć JR-a u “Ljudi i mjesta”, ona istražuje lica i tijela – uključujući i svoje – fiksirane na zidove, personificirajući neživo, odnosno čineći zgrade i gradove naizgled živima.

U ovom esejističkom filmu ceste u klasičnom nouvelle vague duhu, Varda se više puta poziva na “The Fiancés of the Bridge Mac Donald” / “Les fiancés du pont MacDonald” (1961), svoj kratki film o mladiću kojeg glumi Jean-Luc Godard. Primjećuje sličnost između Godarda koji je čak u zatvorenim prostorima često nosio sunčane naočale, i JR-a, čiji javni imidž također uključuje nošenje tamnih naočala, kao i skrivanje iza šešira koji zajedno funkcioniraju poput maske. Naposljetku, Varda i JR putuju u Švicarsku kako bi ga ona mogla upoznati s Godardom. Međutim, po dolasku u Godardovu kuću, on ih odbija vidjeti, ostavljajući tek kratku poruku na prozoru, istu koju je ostavio nakon smrti Jacquesa Demyja, što Vardu dovodi do suza. Kako bi je umirio, JR joj pokazuje svoje lice konačno nezaklonjeno naočalama, ali, budući da ona gubi vid, vidimo ga mutnog. I ova završna scena, trenutak koji se iz Vardine perspektive nazire kao zamagljena slika, također postaje simbol starenja i prolaznosti, ali i intimne povezanosti koja se razvila između dvoje umjetnika.
Povezivanje ljudi i mjesta postalo je naprosto dio Vardinog upečatljivog potpisa, jer u njenim filmovima jedno eksplicitno definira drugo (što se direktno prepoznaje i nagoviješta u samom naslovu “Ljudi i mjesta”). Kroz oba ovdje spomenuta djela, jednako se izdiže autoričina sposobnost prepoznavanja ljepote u svakodnevici i kreiranja spona između ljudi i prostora, na način koji ih čini neodvojivim jedno od drugog i koji daje njenom stvaralaštvu posebnu toplinu i razigranost. Korištenjem ili čak oslanjanjem na svojevrsnu osobnu geografiju, geografiju sjećanja i ljudi, Varda pokazuje ne samo svoju umjetničku viziju, već i duboku humanost koja vjerno prožima svaki kadar njezinih filmova.
Uvijek plešući između života i umjetnosti, dokumentarnog bilježenja i naracije, Vardin rad nije samo refleksija stvarnosti, već i aktivni sudionik u njenom oblikovanju. Pritom nas uči da putovanje nije samo fizičko kretanje, već i duhovno istraživanje koje nas povezuje s drugima, a Vardina djela, poput “Ljudi i mjesta” i “Agnès Varda: From Here to There”, demonstriraju, čak i u starijoj dobi, njezinu neiscrpnu energiju te funkcioniraju kao trajna pozivnica da svijet vidimo njezinim očima – očima koje su uvijek otvorene za ljubav i kreativnost u svakom kutku svijeta.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.