Agnès Varda (1928. – 2019.), jedna od najutjecajnijih osoba u svijetu filma i pionirska figura francuskog Novog vala, poznata po jedinstvenom pristupu pri snimanju dokumentarnih filmova u kojima zamagljuje ili posve briše granice između fikcije i stvarnosti, često poziva gledatelje na osobno transformativno putovanje, integrirajući svoja sjećanja i umjetnička razmišljanja u impresivne narative. Vardin inovativan stil i narativne tehnike te vješto ispreplitanje privatnog života sa širim društvenim temama, odnosno istovremeno komentiranje univerzalnih ljudska iskustva, okosnica su svih njezinih uradaka. Kao nagrađivana francuska redateljica belgijskog porijekla i umjetnica koja je često bila ispred svog vremena, preminuvši 2019. u 91. godini života, Varda je ostavila iza sebe naslijeđe od pedeset i četiri filma i instalacija tijekom sedam desetljeća svoje plodne karijere. Pa ipak, u sedmu je umjetnost ušla kao tabula rasa pogledavši prije dugometražnog prvijenca “La Pointe Courte” (1955) svega petnaestak filmova.
Njen filmski put zapravo je započeo strašću prema fotografiji kojom se profesionalno bavila, a kasnije pretočila u medij filma te kojoj duguje istančan estetski senzibilitet i originalni vizualni stil. Vardinim djelima, koje redom nastanjuje posvemašnja i bezuvjetna predanost umjetnosti općenito, dominiraju eksplicitne reference na umjetnička djela drugih autora. Razni omaži i pastiši koje se protežu filmovima i drugim audiovizualnim radovima dokaz su njene erudicije, dubokog poznavanja te promišljanja filma i ostalih grana umjetnosti – ponajviše slikarstva, kiparstva, fotografije i književnosti. U svojoj multimedijalnosti nerijetko koristi tzv. krpeže (franc. bricolage) rekombinirajući postojeće elemente s ciljem stvaranja novih struktura, a s tragom utjecaja francuskih nadrealista koji su prelazili s jedne na drugu umjetničku formu. Moglo bi se reći da Varda uistinu slavi međusobno inspiriranje i posuđivanje kroz različite medije, pozicionirajući umjetnost na komunalni pijedestal dostupan svima za dijeljenje, konzumiranje, nadograđivanje.
Varda je bila eksperimentatorica koja se cijelog života borila za radikalni i slobodni film, preispitivala konvencije i norme, izlazila iz okvira smionošću svog izričaja. Upravo je zbog rane uporabe inovativnih filmskih sredstava i tehnika prozvana bakom Novog vala predstavljajući preteču centralnim radovima Godarda, Truffauta ili Resnaisa. Kao i mnogi drugi francuski redatelji novog vala, Varda je pod utjecajem autorske teorije (franc. auteur) stvarajući vlastiti stil i koristeći kameru kao olovku, svoju metodu snimanja filma nazvala cinécriture (filmsko pisanje ili pisanje na filmu). Zapravo, čitava njena filmografija, temeljem poistovjećivanja s okom kamere, može se promatrati kao svojevrstan dnevnik ili spomenar.
Za razliku od klasične filmske autobiografije često u domeni fikcionaliziranja pojedinih događaja i ljudi, Vardini autobiografski dokumentarci – kao što ćemo istražiti u ovoj seriji eseja “Filmska autobiografija: Uporaba filma kao memoara i bilježenje života u autobiografskim dokumentarcima Agnes Varde” – pomiču granice, dodajući u autoportret elemente filmskog eseja te performativni aspekt. Redateljica koja je možda više nego itko kreirala svoj autentičan, osebujan lik pred kamerom, zaodijeva uloge – od majke i ljubavnice do znatiželjne te i dalje umjetnošću opijene starice. Kroz uporabu filma kao memoara, ispreplela je film i život smjelo preskačući granicu između dokumentarca i fikcije, s efektom da se oni u konstantnoj interakciji i sprezi naprosto pretaču jedan u drugi, stvarnost zalazeći u fikciju i obrnuto, film u njen život, što filmska kritičarka B. Quart kao finalni proizvod naziva “užasno stvarnom fikcijom”.

Filmski esej (također nazivan meta/refleksivnim/osobnim dokumentarcem) koji se naslanja na tradiciju Chrisa Markera, iako varijabilnog stilom, strukturom i temama, načelno karakterizira ekspresivna subjektivnost koja se obično očituje u naraciji ili vizualnoj prisutnosti autora te (samo)refleksivnosti. U njemu intimno zaranjanje u osobni sadržaj igra ključan element, koji dopušta da je filmaš ujedno i interpretator realnosti, ne samo njen objektivan promatrač ili bilježitelj. Jednako tako, koračajući markerovskim stopama esejističkog pristupa filmu, Vardin narativ odiše poetičnošću formiranom oko vlastitih osobnih kontemplativnih procesa i vizualnih doživljaja i iskustava te njihovih prelamanja i pretapanja. Utkavši sebe kroz kolažiranje društvenih događaja i pojedinačnih ljudi u spoj mikro i makro levela, Varda vuče suptilne paralele vanjskih fenomena i vlastitog života te čini sebe i akterom i sudionikom, ne samo prisutnim opservantom.
Uzevši u obzir različite načine kojima definira snimanje filmova u prvom licu, općenito govoreći njezin se dokumentarni opus može podijeliti u nekoliko kategorija: Varda reprezentirana kroz skupine ljudi i bliske društvene situacije, kao u “Skupljači i skupljačica” / “The Gleaners and I” / “Les Glaneurs et la Glaneuse” (2000) te “Daguerrotypes” / “Daguerréotypes” (1975); zatim filmovi u kojima Varda crpi iz vlastitog sjećanja i iskustva, primjerice za “Nausicaa” (1970) i “Dnevnik trudnice” / “Diary of a Pregnant Woman” / “L’Opéra-Mouffe” (1958), ili općenito eksponirajući stavove i uvjerenja za koje se i sama bori kao u “Žene odgovaraju: Naša tijela, naš spol” / “Women Reply” / “Response de femmes: Notre corps, notre sexe” (1975). Kao posebna se kategorija ističu dokumentarci u kojima Agnèsin lik proizlazi kroz sebi bliske individue, odnosno kroz portret drugih nudi portret sebe: “Jacquot iz Nantesa” / “Jacquot of Nantes” / “Jacquot de Nantes” (1991), “Ujak Yanco” / “Uncle Yanco” / “Oncle Yanco” (1967) i “Jane B. za Agnès V.” / “Jane B. for Agnès V.” / “Jane B. par Agnès V.” (1988).
Kao u njenoj karijeri posljednje grupacije još se mogu izvesti one u kojima dominira rekreiranje sjećanja uz performativni aspekt, kao u “Agnèsine plaže” / “The Beaches of Agnès” / “Les plages d’Agnès” (2008); te Varda kroz svoja putovanja i komentare na vlastiti život i karijeru: TV mini-serije “Agnès Varda osobno” / “Varda by Agnès” / “Varda par Agnès” (2019), “Agnès Varda: From Here to There” / “Agnès de ci de là Varda” (2011), ili pak kroz dugometražni “Ljudi i mjesta” / “Faces Places” / “Visages villages” (2017).
Varda je radila filmove sa i o svojim prijateljima i članovima obitelji, dodjeljivala im uloge u filmovima kao glavnim i sporednim likovima ili nalazila u njima sadržajnu inspiraciju. Njezini portreti drugih – prijatelja i ljubavnika, kao i stranaca i izmišljenih likova – dvostruki su portreti, ujedno i nje, portretistice, poput “Jane B. za Agnès V.”. Pritom, umetanje svojeg lika u cijelosti ili njegovih djelića ne služe nekoj narcističko-autorskoj ili tipično cameo funkciji. Umjesto toga, postoji organska kvaliteta kojom Varda ulazi i izlazi iz svojih filmova, a njezina je prisutnost besprijekorno integrirana.
Iako su i kroz njene igrane filmove (poput “One Sings, the Other Doesn’t”, 1977.; “Bez krova i zakona”, 1985.; “Cleo od 5 do 7”, 1962.; “La Pointe Courte”) često bili provučeni osobni motivi, situacije i obitelj ili prijatelji kao likovi, ipak, Varda je tek nakon “Skupljača i skupljačice” okrenula kameru direktno prema sebi, učinivši svoj vlastiti život i djelo predmetom filmskog proučavanja. Varda je ovdje počela graditi imidž šarmantne ekscentrične starice s filmskom kamerom, što se proteže od “Agnèsinih plaža”, “Ljudi i mjesta” te “Agnès Varda osobno” – autobiografijama u kojima se rado vraća svojim starijim radovima u procesu samoispitivanja i rekontekstualizacije, progovarajući o svome kreativnom procesu te shvaćanju filma i umjetnosti.

Kroz svoje tehnike i sredstva, posebne metode i tretman za svakog subjekta i svaki projekt, otkriva se njen prepoznatljiv potpis kao i komentar koji ne mora ni biti verbaliziran. To postiže, primjerice, korištenjem podnaslova i podjelom u svojevrsna poglavlja, uporabom ogledala, voice-overa, instalacija – čime se pruža uvid u njezinu performativnu autorsku osobnost i nastavlja tradicija spajanja uloga ispred i iza kamere. Osim prepričavanja epizoda iz prošlosti, Vardino rekreiranje prošlih događaja ili koncepata, činovi režiranje i istančanim instalacijama koje kroz njene rekvizite, geste i poze podvlače emocionalni značaj i prenose njeno viđenje proštosti.
Intrinzičan njenom radu je rizomatski obrazac i struktura koja karakterizira sve njene poetsko-subjektivne dokumentarce. U radu koji se odlikuje opservacijskom kvalitetom, njezino skupljanje ideja i detalja vođeno je spontanošću. Ne strahujući od digresija i rado silazeći s tračnica dominantnog narativa, odbija strogo linearni pristup i dopušta da ju sam film vodi. “Volim skakutati uokolo, poigravati se slučajnostima, s prolaznim osjećajima i događajima”, izjavila je Varda, potvrđujući kako je njezina zaigranost u životu te potreba za istraživanjem reflektirana u svim uradcima.
U svojim se filmovima bavi temama koje su je oduvijek osobno zanimale – populizam, feminizam, kreativnost, promjena te smrtnost, sjećanje, prolaznost vremena, kompleksnost ljudske egzistencije, osjetljivost za sve društvene položaje i slojeve, pogotovo one male i obespravljene, obični puk. Stoga feministički duh i društveni komentar te strastveni politički angažman intenzivno odjekuje u dokumentarnom stvaralaštvu Agnès Varde. Za sebe kaže da su joj upravo ljudi srce stvaralaštva, a kroz portrete umjetnika, glumaca, slikara jednako kao i beskućnika, lutalica i sakupljača, saživljava se sa subjektima. Toplo im prilazi za njih gajeći iskren, nepatvoren interes i empatiju, kao što u “Skupljači i skupljačice”, snimajući one s margine potrošačkog društva, postaje netko tko zaista ima osjećaj za odbačene stvari, želi im podariti novi život te se i sama počinje identificirati kao skupljačica – u prvom redu, videosnimaka.
Zaljubljena u ljude i mjesta koja posjećuje, Varda se na svojim putovanjima često reflektira na svoj prošli život, katkad sa sjetom, katkad s dozom humora. Susreti postaju polazišna točka za prebiranje po vlasititm sjećanjima, mislima i asocijacijama. Osjećaj prostora nameće se kao esencijalan u njenom radu, bilo kao fiksno mjesto unutar kojeg ljudi žive svoje živote ili kao pozadina koja se vječno razvija i fluktuira kroz motiv puta, neizvjestan i promjenjiv kao i unutarnja stanja samih šetača. Jedan od citata koji otvara film “Agnèsine plaže” – “Da rastvorimo ljude, našli bismo krajolike”, odražava njeno konstantno proučavanje veze ljudi i prostora na kojima obitavaju, referirajući se na pitanje fluidnosti identiteta. Uz element putovanja, kako doslovnog po geografskim širinama, tako metaforičkog putovanja po sjećanjima, vrijeme je također gorući motiv – vrijeme koje je prošlo i ono koje je pred nama, vrijeme u filmu i u životu.
Filmovi Agnès Varde ne samo da pružaju uvid u njezina osobna iskustva i sjećanja, već, kroz njezino upečatljivo umijeće pripovijedanja, služe i kao zrcalo koje smjelo odražava složenost ljudskog postojanja. Uz neprekidno estetsko i socijalno promišljanje te portertirajući kroz druge ljude istovremeno sebe, kamerom okrenutom prema van, ali uvijek i prema sebi, redefinirala je i trajno obogatila koncept i žanr autoportreta.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.