Okrugla dvadesetica – dvadeset godina… Puna dva desetljeća na riječkoj, ali i šire-hrvatskoj kulturnoj sceni djeluje udruga Filmaktiv, koja je svoj jubilarac proslavila 3. i 4. svibnja ove godine u prostorima Filodrammatice i Art-kina. Radi se svakako o jednoj od najvažnijih i najproduktivnijih hrvatskih (dakako i riječkih) kulturnih organizacija, koja je odgovorna za niz zapaženih dokumentarnih ostvarenja (“Polazište za čekanje”, “Plenumovi”, “Delta – obilje umjetnosti”…), edukativni dio s dokumentarno možda najistaknutijom Novom školom dokumentarnog filma (“Martin Torpedo”, “Jednog petka popodne”…), organizaciju Međunarodnog studentskog filmskog festivala (STIFF), razne edukativne i prikazivačke programe (“Film svima”, “Distribuiraj to!”, “Filo playlista dokumentarista”) te brojne druge stvari i programe o kojima će nam opširnije ispričati naši sugovornici.
Marin Lukanović (Rijeka, 1979.) je filmolog, redatelj, oblikovatelj videa i producent te docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a u ovom konkretnom kontekstu sugovornički nam je zanimljiv kao jedan od suosnivača udruge Filmaktiv. Filmom se počeo baviti u filmskom i videoklubu u riječkom Domu pionira, ranih devedesetih ga je put odveo na Novigradsko proljeće gdje je godinama surađivao s grupom kreativnih ljudi, da bi potom otišao – i kasnije diplomirao – na studij filmologije u Bologni. “Prije i za vrijeme faksa sudjelovao sam i u radu Škole mira Mrkopalj, i taj miks neformalne edukacije, ljubavi prema filmu, slobodne forme stvaranja i želje za promjenom društvenih okolnosti, doveo je do pokretanja Filmaktiva”, govori nam Lukanović.
Uz Marina, razgovarat ćemo i s Borkom Novitovićem (Pula, 1987.), kulturologom, kulturnim radnikom, producentom, bivšim predsjednikom saveza udruga Molekula, koordinatorom Filodrammatice i članom upravnog odbora Filmaktiva. Nakon završetka kulturalnih studija – smjer mediologija pri Filozofskom studiju u Rijeci, svoj profesionalni razvoj započinje u udruzi Drugo more kroz koju se prvi put susreće s radom u organizaciji civilnog društva, nezavisnom kulturnom scenom i produkcijom u kulturi. Filmaktivu se priključuje 2017. godine, u kojem je kroz godine obavljao i pokrivao razne poslove, od administratora, koordinatora programa, voditelja projekata do producenta. Iako, kako kaže, rad u udrugama je takav da se svi ovi poslovi mogu sažeti u jedan – radnik u kulturi. “Imao sam sreću što sam dobio priliku za profesionalni razvitak, te što su oko mene bili ljudi koji su mi vjerovali. Od kolegice Sanje Kapidžić sam zbilja puno naučio, tako da je ona zaslužna što se i danas bavim ovim poslom”, kaže Novitović.
Možete li nam detaljnije približiti okolnosti osnivanja Filmaktiva; jeste li, između ostalog, u početku imali ideju mijenjanja filmske scene na lokalnoj, odnosno državnoj razini?
Marin Lukanović: “Nakon faksa vratio sam se u Rijeku i 2001. s Moranom Ikić Komljenović pokrenuo aktivističke videoradionice u Domu mladih, a 2004. nas dvoje i Goran Butorac Frenki osnivamo udrugu Filmaktiv. Zato imamo dva rođendana: službeno ove godine imamo dvadeset godina koje smo obilježili dvodnevnim programom, i neslužbeni koji spominjemo jer su neki naši filmovi rađeni prije nego što je osnovana udruga. To je kao na filmu – sve je neistinito i sve je istinito.
“Nismo imali ideju mijenjanja nacionalne filmske scene, ali smo prepoznali potrebu na lokalnoj. Filmaktiv je osnovan zbog procjene da u Rijeci nedostaje moderna filmska edukacija koja će mladima pružiti vezu između društva u kojem žive, i umjetnosti pokretne slike koja im je poznata i kojoj su vrlo izloženi. Bilo je to vrijeme velikih tehnoloških promjena, jer je pojavom miniDV kamera i kompjutera dovoljno snažnih da mogu obraditi video, postalo moguće s malo novaca dobiti kvalitetnu sliku; i velikih društvenih promjena, jer se napokon počelo razvijati civilno društvo koje je do tada u Hrvatskoj bilo neželjeno i pod konstantnim pritiskom vlasti. Nije čudo da je velik broj danas vrlo relevantnih organizacija koje se bave suvremenom kulturom i umjetnošću, osnovan u to doba, naravno stojeći na ramenima onih koji su devedesetih, pa i ranije, radili i gradili nezavisnu kulturnu scenu. Plus, bili smo mladi, naivni idealisti sa čvrstim uvjerenjem da se svijet može mijenjati djelovanjem na lokalnoj razini.”
Dvadeset godina nakon osnivanja, po principu good, bad and the ugly… Sa čime ste više, a sa čime manje zadovoljni nakon početnih idealističkih nastojanja? U kakvom je stanju riječka filmska, napose dokumentaristička scena, a u kakvom hrvatska? Koje su akutne točke koje bi smjesta trebalo promijeniti?
M. L.: “Riječka dokumentaristička scena sigurno je procvala u zadnjih dvadesetak godina. Ne uzimamo sve zasluge za to, naravno, ali možda smo ipak malo razmrdali scenu. Strahovito smo ponosni na sve ljude koji su prošli kroz naše programe, a koji se i dalje bave filmom na različite načine – kao filmski radnici i radnice, redatelji/ce, snimatelji/ce, edukatori/ce i tako dalje. Ugradili smo dio sebe i u Art-kino, ustanovu koja izvrsno radi i s kojom sjajno surađujemo, a gdje su radili i još uvijek rade mnogi koji su prošli kroz naše radionice. Naši su filmovi dobili i neke lijepe nagrade, od Filipina do Venecije, a i sami dovodimo filmove iz cijelog svijeta u Rijeku kroz STIFF, međunarodni festival studentskog filma. Kad smo kretali, nismo imali ideju da ćemo trajati ovoliko, niti da ćemo toliko toga napraviti.
“S druge strane, dokumentarni film je napokon priznat kao ravnopravan igranom – to se vidi i u samom srcu filmskog establišmenta – jer su najveće nagrade na Veneciji, dakle na svjetskom nivou, i u Puli, dakle na lokalnom, otišle dokumentarcima. Pa čak se i financiranje na razini HAVC-a popravilo. S druge strane, financiranje i općenito odnos prema kulturi u Rijeci, je u lošem stanju. Za grad koji je nedavno bio europska prijestolnica kulture, to je sramotno.
“Ružan dio je gubitak. Strašno nam nedostaje Sanja Kapidžić koja je bila petnaest godina dio Filmaktiva.”
Volio bih da se osvrnemo na Filmaktivove stupove funkcioniranja i djelovanja – možemo li ih razdvojiti u neke glavne segmente? Na koji način pristupate odabiru filmsko-produkcijskih tema, autorima i generalno suradnjama?
M. L.: “Filmaktiv je počeo kao edukacijska priča, od edukacija različitih formata u Rijeci, preko zima koje provodimo na otocima, od Krka do Korčule, do kratkih radionica na Liburnia Film Festivalu. Edukacije su okvir kojim novi ljudi dolaze do Filmaktiva, a neki onda odluče i ostati. Na edukaciju se logično nadovezala produkcija. Kako smo mi grass-root organizacija, a ne prava produkcijska kuća, tako biramo i filmove koje produciramo – ako nam se svidi ideja, pristup, materijal, dat ćemo sve od sebe da se taj film dogodi. Trenutno imamo nekoliko filmova u razvoju i proizvodnji, ušli smo i u manje koprodukcije s partnerima iz Italije, uskoro i iz Slovenije, tako da se razvijamo i rastemo, ali u skladu s našim mogućnostima i željama.
“Treći stup našeg djelovanja je promotivni segment: organiziranje festivala, revija, projekcija… U zadnje vrijeme snažno razvijamo i četvrti stup, inkluzivnu filmsku praksu.”
Kao edukativni flagship projekt Filmaktiva imamo Novu školu dokumentarnog filma, STIFF kao festivalsku perjanicu, tu je onda cijeli niz radionica, aktivni ste i u produkciji… Gdje vidite prostor za napredak ovih i ostalih vaših projekata, jeste li zadovoljni suradnjom s lokalnim institucijama?
Borko Novitović: “Edukacija je veoma važan segment našeg djelovanja. Nakon niza godina provođenja radionica po hrvatskim otocima, Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, shvatili smo kako smo spremni ponuditi strukturirani polugodišnji edukativni program te je tako nastala Nova škola dokumentarnog filma. Već se prva generacija, predvođena mentoricama Mašom Drndić, Sanjom Kapidžić i Sarom Blažić, pokazala kao veoma talentiranom i zainteresiranom za dokumentarni film. Filmovi polaznika osvojili su nekoliko festivalskih nagrada, a najviše se ponosimo činjenicom kako je čak troje polaznika prve generacije upisalo Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu te se nastavilo baviti filmom u profesionalnom smislu i naši su današnji suradnici: Bela Bračko Milešević, Lucija Brkić i Toni Jelenić.
“Prije osam godina naša članica i bivša zaposlenica udruge Maja Ogrizović započela je razvijati inkluzivne programe kroz projekt ‘Film svima’, koji ima za cilj približiti filmove gluhim i nagluhim osobama te slijepim i slabovidnim. Program se razvija u suradnji s Udrugom gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije, a u međuvremenu su se iz njega razvili dječji edukativni program ‘Film svima svugdje’ i ‘Film svima svugdje, online za vrijeme pandemije, te od prošle godine i ‘Kultura svima’. Projekt raste i uključuje nekoliko javnih ustanova u kulturi u Rijeci, a Filmaktiv kroz taj projekt širi područje inkluzivnosti kulture i na druge umjetnosti. Dakle, cilj nam je uvijek isti – približiti audiovizualnu kulturu što većem broju ljudi i učiniti kulturu demokratičnijom.”
M. L.: “STIFF je projekt koji je pokrenulo Sveučilište u Rijeci kao jedan od osnovnih projekata, na inicijativu Maše Drndić i uz podršku tadašnjeg rektora Pere Lučina i današnje rektorice, tada prorektorice Snježane Prijić-Samaržije. Ideja STIFF-a bila je pokazati riječkoj i hrvatskoj publici vrhunske svjetske studentske filmove, koji doista ni po čemu ne zaostaju za nezavisnom filmskom produkcijom. Filmovi koje smo imali priliku gledati kasnije su dobivali studentske Oscare i druge važne nagrade. Druga je ideja bila dodatno potaknuti riječki studentski film, i to ne samo tako da riječki studenti gledaju tuđe filmove, već i da upoznaju autore, sklope prijateljstva i partnerstva, uključe se u neke postojeće i buduće projekte te pokrenu vlastite. Studenti su u festival uključeni kroz razne aktivnosti – od ravnopravnog sudjelovanja u žiriju, preko dizajna do vođenja programa.
“Umjetnička voditeljica STIFF-a prvih deset izdanja bila je naša članica Maša Drndić, a ove godine tu je ulogu preuzela Katarina Kožul. Filmaktiv se formalno priključio na drugom izdanju, 2015. godine. STIFF već deset godina radimo u partnerstvu sa Sveučilištem u Rijeci i vrlo smo zadovoljni komunikacijom i suradnjom. Nažalost, kako se festival ne događa u Zagrebu, nije toliko vidljiv u javnosti, ali to je dio šireg problema ekstremne centralizacije kulture u Hrvatskoj.”
Kada govorimo o toj centralizaciji događaja i financiranja – na koji način ju osjeća riječka kulturna scena? S druge strane, ako govorimo o problematici dokumentarističke scene – postoji li u Rijeci neki čvrsti nukleus tamošnje doku-scene kao takve? Kakav je vaš odnos prema mladim i općenito ostalim dokumentarnim autorima, odnosno gravitira li imalo riječka studentska populacija prema dokumentarnom filmskom rodu?
B. N.: “Nezavisna kulturna scena, bila ona u Zagrebu ili drugim gradovima, uglavnom se susreće s istim ili sličnim problemima. Mlade autore i kulturne radnike – tu mislimo i na one koji će to tek postati – treba njegovati, davati im šansu i prostor za razvitak. Kao organizacija civilnog društva koja već dvadeset godina opstaje na sceni, posjedujemo određene tehničke resurse i znanja koja nesebično dijelimo s onima koji se zbilja žele baviti filmom i kulturom na ovaj ili onaj način.”
U razgovor za naš portal Oliver Sertić je zaključio kako je sustav javnog financiranja okoštao, odnosno da ne postoji strategija kojom se financijski nagrađuje uspješnost i dugotrajnost. Kakav je Filmaktivov pogled na ovu problematiku?
B. N.: “To, nažalost, nije problem samo filma već civilnog društva u cjelini. Izuzev Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Zaklade Kultura nova, nezavisna kulturna scena nema kontinuirane višegodišnje programe financiranja koji bi mogli na duži vremenski period osigurati sredstva potrebna za pokrivanje plaća i osnovnog hladnog pogona. Sredstva koja se danas u Hrvatskoj izdvajaju za kulturu, pogotovo onu izvaninstitucionalnu, vrlo su limitirana te nam svaka nova godina predstavlja izazov, kada govorimo o zadržavanju istog broja zaposlenika i sredstava za održavanje programa.
Ne možemo zaobići ni Art-kino kao nezaobilazan riječki kulturni hub… Pretpostavljam, i iz kuta Filmaktiva?
B. N.: “Riječko Art-kino veoma je važno za razvoj film u gradu Rijeci. Možda ljudi to ne percipiraju, ali bez njega bi se osjetila ogromna razlika. Od njihovog osnutka, Art-kino nas prati i podržava u realizaciji mnogih naših programa, poput STIFF-a, Nove škole dokumentarnog filma, a odnedavno i ‘Film svima’. Ponosni smo i na zajednički program ‘Autokino’ koji je doživio nekoliko izdanja.”
Gdje je u cijeloj priči Grad Rijeka?
B. N.: “Grad Rijeka više nažalost nema zaseban Odjela za kulturu već je on, slično manjim gradovima i općinama, pripojen drugim društvenim djelatnostima. Grad Rijeka uveo je i ograničenje broja prijava po nositelju projekta, što koči rast i razvoj organizacija. Primorani smo stoga kanibalizirati neke projekte nauštrb drugih i stalno moramo gledati želimo li zadržati neki postojeći, ili razvijati nešto novo. A to je, jasno, posljedica smanjenja financija za kulturu u Rijeci.
“S druge strane, Filmaktiv je prepoznat kao kvalitetna organizacija. Kao dio Saveza udruga Molekula već deset godina imamo ured u Filodrammatici po povoljnim uvjetima, no već nekoliko godina čekamo da se status tog prostora definira na duži period, jer smo trenutno u limbu. Generalno, u Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture, što je vrlo porazno jer je titula Europske prijestolnice kulture trebala donijeti dugoročni razvoj kulture u gradu.”
Evo, prohujalo je dvadeset Filmaktivovih godina. Kako zamišljate sljedeću, 40-godišnju obljetnicu?
M. L. “Filmaktiv vode mladi ljudi, a mi na njihov poziv dolazimo na proslavu u neki super prostor prilagođen teško pokretnim osobama u najboljim godinama. Nakon što smo pogledali novi film, kucnemo se čašama i odlazimo kućama. Mirovina je blizu!”
