Iako se u Hrvatskoj godišnje ne proizvede puno filmova, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da je riječ o zemlji suženog produkcijskog kapaciteta (uz nepostojanje niti jednog pravog filmskog studija), za stanje dokumentaristike može se ustanoviti da, načelno, živi. Od onih projekata koji ugledaju svjetlo dana, broj nagrađivanih i festivalski potentnih filmova ipak je značajan, a na planu dokumentarnog filma također postoje kvalitetne filmske produkcije koje su isključivo njemu posvećene. No s odmicanjem od Zagreba kao centra, situacija se na periferiji, odnosno u drugim većim gradovima, ponešto mijenja. Iako se Rijeka s pripadajućom okolicom može pohvaliti rastom dokumentarne produkcije i brojnim zapaženim autorima i naslovima te već renomiranim festivalima, javnim ustanovama, udrugama i organizacijama koje ciljano nastoje osnažiti lokalnu scenu, pred njima nije lagan put, ponajviše uslijed potkapacitiranosti i nedostatnih kanala financijske potpore.
Kroz niz posljednjih godina, neupitno se kao jedan od temeljnih stupova riječke dokumentaristike istakao Filmaktiv, riječka neprofitna organizacija osnovana 2001. od strane sadašnjeg predsjednika udruge Marina Lukanovića, producentice i redateljice Morane Ikić Komljenović i Gorana Butorca, s ciljem razvoja nezavisne audiovizualne kulture i produkcije u Rijeci i okolici. Postavljajući fokus istodobno na tri smjera, udruga se bavi kako edukacijom, tako i produkcijom i promocijom dokumentarnih, animiranih i eksperimentalnih filmova. Primjeri uspješnih naslova proteklih godina koje Filmaktiv, između ostalih ostvarenja, posebno izdvaja su “Nevidljivi grad” (2020) Pierrea Commaulta, “Delta – Obilje umjetnosti” (2015) Marina Lukanovića, “Plenumovi” (2014) koje potpisuju Marta Batinić, Ana Jurčić i Sanja Kapidžić te “Polazište za čekanje” (2013) Maše Drndić. Iako trenutno imaju četiri nova filma u realizaciji, cilj za budućnost je još intenzivnije se okrenuti produkciji.
Filmaktiv također realizira brojne radionice u Rijeci i Hrvatskoj kako bi pomogao mladima pri ulasku u svijet filma, primarno se orijentirajući ka društveno angažiranom filmu i novomedijskom djelovanju. Bogat edukativni program pritom obuhvaća Novu školu dokumentarnog filma, zatim program “Primijenjenog videa” koji iz godine u godinu nudi radionice iz postprodukcije zvuka i slike, upotrebe arhivske građe na filmu, 3D animacije i sl. te koji je namijenjen iskusnijim korisnicima koji bi se htjeli dodatno educirati u drugom mediju. Neizostavan je i projekt “Otoci” kojemu je cilj približiti filmsku kulturu na otocima gdje vlada opći nedostatak sadržaja, te uz povezivanje s tamošnjim školama i udrugama, potaknuti djecu na detektiranje lokalnih, društvenih problema i aktivističko stvaralaštvo ili pak jednokratne radionice poput “Dokureportaže” koju je održao Dražen Zima.
Filmaktivovi edukativni programi i Art-kino
Nova škola dokumentarnog filma nastala je 2021. u sklopu Filmaktiva nakon što se uvidjela nužnost za pokretanjem, pored brojnih kratkotrajnih te putujućih radionica, i ozbiljnije, sustavne edukacije iz područja autorskog dokumentarnog filma, koja bi bila snažna polazišna točka za mlade kreativce. Škola je koncipirana kao intenzivni višemjesečni program koji spaja teorijski i praktični segment vezan za izradu dokumentarnog filma. Mentorsku bazu radionice iz Rijeke čine redateljica Maša Drndić i Sanja Kapidžić (montažerka, redateljica), iz Zagreba gostuju Ivan Ramljak (redatelj) i Sara Salamon (snimateljica, koloristica), a polaznici imaju mogućnost prisustvovanja i radionicama posvećenima zvuku koji vode snimatelji zvuka Ana Jurčić i Ivo Vičić te svjetla na filmu pod vodstvom redatelja Borisa Poljaka.
Filmaktiv također kontinuirano (su)organizira i brojne projekcije i filmske festivale, nastojeći decentralizirati dostupnost filmskog sadržaja. S tom vizijom nastao je i projekt inkluzije “Film svima” koji vodi Maja Ogrizović, a namijenjen je gluhim i nagluhim osobama kojima je mogućnost konzumacije audiovizualnog sadržaja znatno smanjena. Program uključuje prevođenje odabranih naslova na znakovni jezik, projekciju filmova na završnom festivalu te edukativnu radionicu. Producent Udruge Filmaktiv Borko Novitović pritom naglašava potrebu da HAVC svaki prijavljeni projekt uvjetuje s minornim novčanim postotkom izdvojenim za prijevod na hrvatski znakovni jezik, kako bi se isti mogao plasirati i gluhonijemoj publici. Novitović organizira i program “Filo playlista dokumentarista”, osmišljen sa svrhom promocije hrvatskih dokumentarnih klasika u formi mini dokukina. Tako publika jednom mjesečno može na velikom platnu pogledati neki značajan i društveno aktualan dokumentarni film, kojemu je gotovo nemoguće više pristupiti nakon festivalskog prikazivanja. Širok spektar djelovanja, ali i dovitljivost unatoč tadašnjim ograničenjima Filmaktiv je dokazao i u pandemijskim godinama kroz pokretanje specifičnog audiovizualnog događaja – projekta “Autokino” (drive-in kino). Sproveden u suradnji s Art-kinom, kroz nekoliko projekcija na otvorenom (iza zgrade Teatra Fenice te na Trsatu – Kinotenk) imao za cilj u oba slučaja revitalizaciju prostora te ukazivanje na probleme njegova propadanja i potrebe da se isti stavi u funkciju.
U Rijeci su se u partnerstvu s Filmaktivom te Art-kinom pokretali i edukativni programi poput “Distribuiraj to!” pod vodstvom producentice i redateljice Morane Ikić Komljenović, koji polaznicima i polaznicama pruža detaljan uvid u pripremu dokumentarnog projekta – od razvoja do finalizacije i distribucije. Njima se približavaju osnovni elementi prijava na filmske fondove, a odgovora se i na specifične i praktične potrebe njihovih projekata. Proteklih izdanja naglasak se bio na ženama producenticama i redateljicama te stručnjakinjama iz audiovizualnog područja, pa su svoj rad predstavile Irena Taskovski, Tamara Babun, Martina Petrović, Una Radić, Marina Burić, Iva Tkalec i Sabina Krešić. Ove je pak godine naglasak stavljen na nove aspekte pripreme i produkcije projekata – na tzv. zelenu tj. održivu produkciju.
Spomenuto Art-kino Croatia zasigurno je centar filmskih događanja u Rijeci i profilirano okupljalište svih ovdašnjih filmofila. Kao dio lanca hrvatskih nezavisnih kina, Art-kino tijekom čitave godine prikazuje odabrani filmski program suvremenog umjetničkog i dokumentarnog filma, eksperimentalnih, animiranih te kratkometražnih filmova kao i cikluse klasika, čime zapravo objedinjuje ulogu kinoteke i art-kina. Posebna pažnja pridaje se programskoj raznovrsnosti što postaje jedna od poluga međunarodne promocije. Iako se glavna programska djelatnost ustanove odvija u Art-kinu Croatia, tj. njegovoj kinodvorani, ono nije samo mjesto prikazivanja i gledanja filmova, već djeluje i kao platforma za razvoj riječke audiovizualne djelatnosti s ulogom promotora filmske kulture, a objedinjuje i edukacijske i distribucijske funkcije te usluge podrške riječkoj filmskoj produkciji u sklopu čega je 2016. osnovana i Kvarnerska filmska komisija s ciljem pružanja podrške svim zainteresiranim domaćim i stranim produkcijskim kućama i autorima koji su odlučili svoje projekte ostvariti na području Rijeke i Primorsko-goranske županije. Vrlo važan segment djelovanja Art-kina, odnosno Kvarnerske filmske komisije je poticanje vidljivosti lokalnih produkcija kroz prikazivanje njihovih filmova pa se u kinu redovito održavaju premijere filmova riječkih autora, filmova o Rijeci, kao i filmova snimanih u Rijeci.
Također, filmovi koji su ostvarili financijsku potporu posredstvom Programa javnih potreba u kulturi grada Rijeke te “Sporazumom o suradnji Grada Rijeke i Hrvatskog audiovizualnog centra” u svrhu poticanja lokalne filmske produkcije (njime je sufinancirano dvadesetak filmova), svoju premijeru imaju upravo u Art-kinu. “Pružajući podršku riječkoj filmskoj produkciji kroz osiguranje dovoljnog prikazivačkog prostora i promociju filmova, Art-kino doprinosi njezinom jačanju i uključivanju filmskih djelatnika u nacionalne i međunarodne okvire filmske industrije”, zaključuje ravnateljica Art-kina Slobodanka Mišković.
Što se obrazovnog programa tiče, Art-kino nastoji potaknuti dječje filmsko stvaralaštvo, poput radionica dokumentarnog filma koje su vodili Boris Poljak, Aleš Suk, Martina Meštrović, Đuro Gavran i mnogi drugi. Projekt “Škola u kinu” provodi se kroz svakodnevno održavanje filmskih projekcija za dječje vrtiće, osnovne i srednje škole, a tijekom pandamije je otvorena Dječja kuća, riječki kulturni centar za djecu. Kao javna gradska ustanova, Art-kino oko 70 posto sredstava osigurava iz gradskog proračuna, a pored toga se programska sredstva pribavljaju i iz drugih izvora, od koji su najznačajniji Hrvatski audiovizualni centar, program Kreativna Europa Europske unije i mreža Europa Cinemas. Iako dobivaju spomenutu podršku, gledajući širu sliku kultura postaje sve manje društveno vidljiva djelatnost te je time i iznos sredstava namijenjen kulturi iz godine u godinu sve manji, a Art-kino računa na poboljšanje prostornih i tehničkih resursa.
Riječki filmski festivali
Od festivala na području Rijeke i okolice valja u prvom redu istaknuti Liburnia Film Festival, Student International Film Festival i History Film Festival. Liburnia Film Festival, osnovan 2003., najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce.
“Specifičnost LFF-a u odnosu na druge festivale je i ta da se rodio iz aktivizma i NGO-a. Pokrenuli su ga mladi lokalni NGO-ovci u Ičićima među kojima su bili Aleksandar Pilepić i Igor Bajok”, ističe direktorica festivala Jelena Androić.
Danas se festival održava u Opatiji, a organizira ga Udruga LFF (uz Restart kao suorganizatora) koja je osnovana 2014. s ciljem poticanja domaće video i medijske kulture i umjetnosti, promicanja inovativnog pristupa te kritičnog propitivanja filmskog medija, a ima i nekoliko vlastitih projekata u produkciji. Liburnia Film Festival redovito organizira besplatan edukacijski program u suradnji s Filmaktivom iz Rijeke (radionica “Prvi put snimam”), te Restartom iz Zagreba (radionica “Filmska početnica”), a od 2021. LFF uvodi i radionicu “Rough cut” za dokumentarne projekte u fazi grubog šnita. Također, u svrhu širenja publike, pobjednički filmovi s prethodnog izdanja festivala kreću na turneju – program pod nazivom “Liburnia uplovljava”, a ususret LFF-u se organizira site-specific “Slučajno kino” u Rijeci, u sklopu čega se dokumentarni filmovi donose na neočekivane lokacije. Udruga LFF je preuzela inicijativu i za izgradnju platforme za udruživanje festivala dokumentarnog filma iz susjednih ex-Yu zemalja s idejom o međusobnoj suradnji, a odvojeno od festivala pokrenula je i “Kino u kvartu”, projekt kojim se pokušalo oživjeti kvartove s nekadašnjim prostorima kulture te zainteresirati tamošnje stanovnike za samostalnu organizaciju kulturnih događaja.
LFF je već tradicionalno presjek zanimljivih autorskih senzibiliteta, kvalitetnih filmova i relevantnih, aktualnih tema. Organizatori su posjećenošću zadovoljni, prosječno dolazi oko 350 gledatelja u oba slota, a i off-programi su sve posjećeniji, posebno od uvođenja programa “Regionale” s naslovima lokalnih autora. Organizatori su općenito ponosni na redovitu pristiglost prijava te na činjenicu da poneki autori odabiru Liburniju za svoju svjetsku ili hrvatsku premijeru, što svakako pridonosi prestižu festivala. Umjetnički direktor Oliver Sertić ističe kako je primjetan broj samostalnih produkcija, filmova nastalih izvan produkcijskih kuća, zasnovanih isključivo na entuzijazmu, u zadnje vrijeme ima dosta radioničkih naslova i onih s Akademije. Jelena Androić također zamjećuje da je u porastu lokalna produkcija, sudeći po broju prijava iz PGŽ i Istarske županije.
Timu iza Liburnia Film Festila želja je da u budućnosti, osim prisutnih autora filmova, budu u mogućnosti u goste pozvati još veći broj regionalnih selektora drugih festivala, novinare i kritičare kao i distributere koji bi hrvatske filmove gurnuli dalje u svijet. Također, da ti isti gosti mogu ostati duže jer je u Opatiji smještaj poprilično skup, da postoji više edukativnih radionica i interaktivnih programa, a pojačani glazbeni program je poželjan zbog opće atmosfere. No, sve ove godine, ističu organizatori LFF-a, veliki su izazov financije koje bi trebale, da bi se ostvarilo zamišljeno, biti bar tri puta veće. Grad Opatija kategorizirala ih je kao projekt od posebnog kulturnog značaja za grad, ali iako su zahvalni na tome, mali financijski napredak je već pojela inflacija.
“Sustav javnog financiranja je okoštao i ne postoji strategija kojom se financijski nagrađuje uspješnost ili dugotrajnost, tako da festival ni ne može bitno napredovati, oslanjajući se samo na javna sredstva”, zaključuje Sertić. Androić pritom dodaje kako dokumentarni film u malom gradu kao što je Opatija nije interesantan sponzorima jer sveden je na kategoriju lokalnog festivala, a zbog usmjerenosti isključivo na domaći film, europske financije su izvan dosega. Nažalost, sveukupna situacija više svjedoči o odnosu države prema kulturi. Iako se ljepota rada iz strasti ogleda u Sertićevom objašnjenju “Mi sve ovo radimo jer smo kroz godine postali mala obitelj i super nam je da se svake godine sretnemo na istom mjestu, vidimo neke stare prijatelje, upoznamo neke nove, dobro se ispričamo i pogledamo neke dobre filmove”, ne valja ignorirati činjenicu da osoblje radi za niže nadnice nego što bi zaista trebalo.
Rijeka je dom još jednog festivala dokumentarnog filma, ali okrenutog isključivo povijesnom filmu. History Film Festival međunarodni je festival koji svoj filmski program temelji na filmovima s temama šireg društvenog značaja, koji progovaraju o dosad nepoznatim detaljima iz prošlih događaja, iznose nepoznate priče o poznatim ličnostima, ali i zapanjujuće osobne ispovijesti malih ljudi koji su igrom sudbine postali dijelom velike povijesti. Festival je osnovao Bernardin Modrić koji je kao filmski redatelj i povijesni dokumentarist, došao na tu ideju primijetivši da ne postoji nijedan festival posvećen isključivo povijesnom dokumentarcu. K tome, festival se održava upravo u Rijeci koja sama ima nevjerojatno zanimljivu i burnu povijest i koja je u 20. stoljeću činila dio nekolicine različitih država.
Producentica i izvršna direktorica festivala Tiha Modrić spominje da je uz Grad, prisutna potpora Primorsko-goranske županije i Turističke zajednice, HAVC-a i Društva hrvatskih filmskih redatelja. “Međutim, konkurencija na postojećim javnim pozivima, kojih je jako malo, je ogromna i zato se razveselimo svakom pozitivnom odgovoru na prijavu. Iskreno, to je velika borba da bi se uspjelo skupiti zapravo skromna sredstva za organizaciju kvalitetnog programa”, ističe Modrić. Što se tiče domaće zastupljenosti, History Film Festival se trudi biti pristupačniji hrvatskim filmašima i potaknuti ih da prijavljuju svoje filmove, ali tek se prošle godine dogodio veći odaziv hrvatskih autora čiji su filmovi činili dio natjecateljskog programa. No, kako tvrdi, zadovoljni su odazivom riječke publike na posebne programe poput masterclass predavanja, radionica ili prezentacija filmskih monografija.
Od riječkih filmskih festivala tu je i STIFF – međunarodni festival posvećen studentskom filmu, ujedno i prva domaća manifestacija ovakve vrste, koji su utemeljili SKC Rijeka (Studentski kulturni centar) i Udruga Filmaktiv te čija je svrha predstavljanje najbolje svjetske studentske produkcije i debitantskih radova široj publici. Biraju se filmovi koji se na kreativan način poigravaju narativom, formom i medijem, ali su istovremeno tematski relevantni. Uz program koji osim dokumentarnog filma, uključuje i studentski igrani, animirani i eksperimentalni film, te s oko 700 pristiglih prijava godišnje, STIFF godinama jamči stilsku i sadržajnu raznovrsnost. Što se tiče domaće scene, ona je također uvijek prisutna u programu. Primjerice, izvan konkurencije prikazani su filmovi nastali u sklopu Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma. STIFF teži ojačati lokalnu filmsku i video produkciju, pružajući uvid u rad drugih filmaša, potaknuti razvoj novih ideja te razviti međunarodnu suradnju.
Zagrebačka centralizacija
Umjetnička direktorica STIFF-a, Maša Drndić, naglašava nam da su se od početka trudili uključiti veliki broj studenata volontera u organizaciju festivala, kako bi im približili sadržaj te bili u direktnoj komunikaciji s publikom, pa su se isti tako našli i u poziciji prevoditelja, kreatora promotivnih videa, PR-ovca, koordinatora i moderatora razgovora. U sklopu STIFF-a održava se i niz popratnih i rado posjećenih radionica, primjerice radionica pisanja scenarija, primijenjenog videa, plesa u prostoru umjetničkih instalacija, blackout poezije i sl. pri čemu se njeguje multimedijalnost pristupa.
Filmska industrija je vrlo kompleksna i zahtijeva konstantan rast i razvoj, koliko u tehnološkom, toliko i u obrazovnom aspektu, ali Riječani su i dalje opremu i financije za veće projekte primorani tražiti u Zagrebu. Iz tog razloga studenti i mladi filmaši s afinitetom i entuzijazmom prema dokumentarnom filmu, najčešće su prepušteni vlastitoj snalažljivosti i gerilskim uvjetima snimanja. Uhodanijim pak lokalnim filmašima često je teško naći sponzore jer se produkcijske firme ne usude ulagati u nešto što ne jamči veću prepoznatljivost. Od produkcijskih kuća postoje, primjerice, Filmerija ili Drugiplan, pored udruga ili čak pojedinačnih obrta koji se bave produkcijom, no nema puno velikih riječkih firmi koje bi bile voljne sponzorirati filmove. S druge strane, ako izađu javni pozivi od strane Grada Rijeke koji služe (su)financiranju filmskih projekata, ti su budžeti obično premali za cjelokupno financiranje. Kudikamo značajnija količina firmi, umjetničkih organizacija i produkcijskih kuća, ali i radne snage bazirana je u Zagrebu. S obzirom na to da je u Rijeci prisutan manjak kadra na području tehničkog dijela proizvodnje filma za velike projekte, a nedostaje i profesionalne opreme, rezultat je značajno skuplja realizacija projekta uslijed dovođenja etabliranih stručnjaka i opreme iz Zagreba.
“Temeljna važnost kod pripreme dokumentarnih filmskih projekata jest osluškivati ekosustav u kojem se tema nalazi i iz tih informacija graditi produkcijsku podršku. Naime, producenti se često ograničavaju na javne izvore financiranja – u riječkom slučaju to je Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija i Hrvatski audiovizualni centar”, ističe producentica Morana Ikić Komljenović. Ipak, tvrdi kako je važno razmišljati na koji sve način naša tema komunicira s određenim dionicima, te tako nadograđivati i obogaćivati produkciju. I to ne samo zbog financiranja, već i zbog dosega ka publici; stoga preporuča koprodukcije s partnerima koji u film unose nove vizure.
Riječka dokumentarna scena, iako je još mala i fragmentirana, svjedoči o zamjetnom interesu mladih za dokumentarni film. Tome u prilog ide i godišnja produkcija Nove škole dokumentarnog filma pod vodstvom Filmaktiva. “Neki filmovi potpunih debitanata kojima je Škola bila prvi susret s dokumentarnim medijem, iznenađujuće su zreli, promišljeni i vizualno hrabri”, primjećuje Sertić.
Od kreativnih tendencija i rastućih trenova, može se ugrubo ustanoviti da često odluka pada na hibridnu formu esejističog karaktera, s intimističkim, autorefleksivnim izričajem. “Filmovi novih mladih autorica, poput bivših polaznica Lucije Brkić, Bele Bračko Milešević ili Sare Huskić, sve su više okrenuti prema sebi i obitelji, a manje aktivistički prema društveno-političkim pitanjima”, zaključuje Androić. Riječki se autori također vole baviti i svojim gradom – gradskim toponimima, gradskom poviješću, gradskim urbanim legendama ili osebujnim likovima. Primjerice, filmografija redateljice Morane Ikić Komljenović obiluje naslovima vezanima uz Rijeku (“Bosanoga (sasvim slučajna smrt”, “Posljednjih 100”), a u tom se smislu može istaknuti i mladog autora Tonija Jelinića, također nekadašnjeg polaznika Filmaktivove škole.
“Talenata i ideja u gradu ne nedostaje, ali ako netko ozbiljnije zagrize, opet će ga put natjerati u Zagreb, a time se opet sve dodatno centralizira. Ono što Rijeci nasušno fali je konkretniji produkcijski hub, nekoliko produkcijskih kuća koje interesira autorski dokumentarac, koje znaju napisati filmski projekt i pronaći međunarodne koproducente te koje će pratiti mlade autor(ic)e i pomagati im kroz cijeli proces izrade filma, od ideje do finalnih projekcija”, uvjeren je Sertić.
Ovaj nedostatak suradnje među filmašima pojačava problem manjka financiranja. Postoji niz sjajnih pojedinaca kreativaca, ali i dalje ne možemo govoriti o prepoznatljivom krugu povezanih riječkih filmaša, iako postoji povezanost i zajednički napori između primjerice Filmaktiva, Art-kina i LFF-a. Jelena Androić smatra da je nužno uputiti apel svima koji se bave raznim aspektima rada na filmu, za međusobno učestalije udruživanje u projektima, a potencijalno i za oformljivanje svojevrsnog registra filmskih radnika. Pored toga, iako su neke stvari izvedive i bez velikih resursa, jasno je da nemamo organiziranu kulturu rada za dobrobit u zajednici kroz onaj oblik samoorganiziranja koji nije plaćen, ali radi kojeg se podiže kvaliteta života. Kada bi građani kao zajednica, ali i javne osobe i institucije pokazale više interesa i potpore za riječke filmaše i kada bi Rijeka postala čvršće filmsko središte, možda se ne bi bilo potrebno toliko okretati Zagrebu u smislu resursa, pa bi postojećim riječkim produkcijama za rad na zahtjevnijim projektima troškovnik bio smanjen.
Prostor za napredak
Iako je u posljednjih petnaestak godina vidljiv razvoj filmske djelatnosti u Rijeci i može se govoriti o poboljšanju potpora za filmske projekte primjerice, uzevši u obzir na sporazum Grada Rijeke i Hrvatskog audiovizualnog centra, svakako postoji prostor za više takvih sporazuma i ugovora. Za ravnateljicu Art-kina Slobodanku Mišković, ono što bi trenutno doista bilo krucijalno jest pokretanje programa u okviru Sveučilišta, odnosno omogućiti Riječanima profesionalno i formalno obrazovanje na svim područjima filma kako bi ostali stacionirani upravo u Rijeci, jer ona i dalje ima samo Akademiju primijenjenih umjetnosti koja tek sporadično zahvaća film. Naime, zagrebačka Akademija dramske umjetnosti nudi obrazovanje u svim filmskim područjima/smjerovima. Oni studenti koji ne odlaze po znanje u inozemstvo, a zainteresirani su za dokumentarni film, odabiru studij filmske i TV režije u Zagrebu koji nudi i smjer dokumentarne režije, a nerijetko ondje i ostaju zbog više mogućnosti, posla i razvijanja profesionalne mreže. Primjer riječkog redatelja baziranog u Zagrebu koji iza sebe bilježi niz uspješnih ostvarenja je i Igor Bezinović, iako se on Rijeci kao inspirativnom lokalitetu vraća, pa tako sada dovršava svoj novi dokumentarni film o dijelu riječke povijesti “Fiume o morte!”.
Rijeka je jako privlačna lokacija za veće vanjske produkcije, a Kvarnerska filmska komisija može tu činjenicu kvalitetno iskoristiti, budući da spaja strane i domaće produkcije. Kroz Art-kino, kao i kroz Kvarnersku komisiju, Grad Rijeka sustavno ulaže u kvalitetan filmski program te se trudi poticati filmsku produkciju. Svejedno, financijska pomoć Grada kao i sufinancijera na nacionalnoj razini, ipak nije dovoljna za neku realnu produkciju kao i za zahtjevnu višemjesečnu edukaciju. “Unatoč ozbiljno sročenom programu, izostala je ozbiljnija podrška od drugih financijera”, konkretno ističe Maša Drndić iz Nove škole dokumentarnog filma, kojoj se čini da ih zato što su izvan Zagreba jednostavno ne doživljavaju pretjerano ozbiljno, a paradoks je što upravo onima izvan centra itekako treba sustavna podrška. K tome, upravo decentralizacija umjetnosti predstavlja bogatstvo za hrvatski film jer nudi neke nove, svježe poglede. Borko Novitović smatra kako je nespojivo da grad koji je bio EU prijestolnica kulture 2020., doživljava ovu razinu marginalizacije kulture.
U međuvremenu, u vječnoj nadi da neće posve izblijediti iskre idealizma ni mašta filmaša s periferije i da će štafetu borbe dalje preuzimati kreativne generacije, važno je omogućiti mladima prostor slobode u kojem mogu stvarati, eksperimentirati i pronalaziti svoj autorski glas. A Rijeka to i dalje čini – i ne posustaje.
