PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Darwinova noćna mora" - Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

|

Austrijski redatelj Hubert Sauper ne snima mnogo, ali kad u konačnici snimi, onda su to uglavnom filmovi važnih društvenih i geopolitičkih tema o kojima se priča i godinama nakon premijere. Jedan od onih autora koji se poput dokumentarističkog Indiana Jonesa ne libi gledati smrti u oči, posjećujući ratne zone i mjesta koja se većina nas jedva usudi pogledati i na televiziji. No, i jedan od onih autora koji do boli, minuciozno istražuje svoje teme i subjekte, godinama ako treba, pa čak i pod očitu cijenu rjeđeg produkcijskog ritma. Manje je više u slučaju Huberta Saupera, koji u slobodno vrijeme između snimanja dokumentaraca predaje filmsku umjetnost diljem svijeta, uključujući najprestižnija sveučilišta poput Harvarda, Yalea, UCLA-a, francuskog FEMIS-a itd. Ako je suditi po njegovim brojnim medijskim istupima, austrijski dokumentarist najviše poznat po svom afričkom triptihu (“Kisangani Diary”, “Darwinova noćna mora”, “Dolazimo kao prijatelji”), svoj rad ne stavlja na pijedestale bilo kakve vrste, često se šaleći na svoj račun. Kao u slučaju nedobivanja Oscara za “Darwinovu noćnu moru” / “Darwin’s Nightmare” (2004). “Snimam suprotnost feel-good filmovima. Snimam feel-bad filmove”, izjavio je 2014. godine LA Timesu o razlozima osvajanja Oscara “Carskog putovanja” (2005) Luca Jacqueta, umjesto njegove – doduše, ipak nominirane – “Noćne more”. “Ne želim biti putujući prorok i govoriti (publici) što da radi. To nije moj posao. Želim potaknuti ljude, natjerati ih da si postavljaju pitanja”, rekao je austrijski redatelj Washington Postu 2005. godine. “Ne želim biti glasnogovornik protiv imperijalizma. Najbolja stvar koju možete učiniti kao umjetnik je podijeliti strast. To je sve što radim”, izjavio je onom istom LA Timesu devet godina kasnije.

No, unatoč pokušaja umanjivanja važnosti vlastitih filmova – koji zaista često nose važne i svjesne anti/kolonističke-imperijalitičke poruke – i njihovog utjecaja, činilo se da kontroverze ili skandali uvijek nekako uspiju domigoljiti do Saupera. Kao u slučaju francuskog povjesničara Francoisa Garçona – piše dr. Helen Hughes u svom eseju “Scrutiny and documentary: Hubert Sauper’s Darwin’s Nightmare” – koji je analizirajući film obgrlio tvrdnju o “Darwinovoj noćnoj mori” kao djelu naivnog europskog filmskog autora. Promatrajući svoju temu iz postkolonijalne perspektive, isticao je Garçon, Sauper stereotipizira Afriku kao tamni kontinent, ne razlikujući mirne (afričke) nacije poput Tanzanije od drugih. Da je tu ostalo, možda bi se i razvila koherentnija intelektualna rasprava, no Garçon je onda događaje iz dokumentarca nazvao prijevarom i intelektualnom neiskrenošću, optužujući između ostalog redatelja za manipuliranje i glumu djece u pojedinim scenama. Sauper je kasnije uspješno tužio povjesničara za klevetu i ako ništa, dobio barem moralnu zadovoljštinu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Darwinova noćna mora"

Kao što već rekosmo, “Darwinova noćna mora” dio je afričkog triptiha austrijskog dokumentarista: prethodni “Kisangani Diary” (1998) odlazi u potragu za izgubljenim izbjeglicama – Hutuima, nakon genocida u Ruandi; dok kasniji “Dolazimo u miru” ispituje okolnosti i posljedice razdvajanja Sudana na dvije neovisne države. U prvom i trećem dijelu triptiha naročito je izražen utjecaj (europskih) država na lokalno stanovništvo kroz eksploataciju prirodnih bogatstava i pripadajuću korupciju, pri čemu srednji film – “Darwinova noćna mora” daje dodatni kontekst epidemije AIDS-a u Africi, konkretnije ribarske zajednice i stanovništva tamošnjeg grada Mwanze i rijeke dječjih siročića prisiljenih preživljavati kako znaju i umiju na tamošnjim nasilnim ulicama. Film je u više navrata pokušao prokazati import-export biznis prodaje lukrativnog Nilskog grgeča iz jezera Victoria europskim tržištima, u zamjenu za oružje namijenjeno afričkim ratnim sukobima. Očekivano, tanzanijska vlada nije bila oduševljena ovakvim prikazom svoje zemlje, u to vrijeme oštro tražeći javnu Sauperovu ispriku. Snažni pritisci vršeni su i na Austrijančeve protagoniste, pa je jedan od ključnih svjedoka dopremanja oružja avionima, koji u suprotnom smjeru prevoze zamrznutu ribu – novinar Richard Mgamba, morao napustiti zemlju. Drugom protagonistu, svakako jednom od najpamtljivijih – Raphaelu Tukiku, noćnom čuvaru Nacionalnog instituta za ribu (za koji nitko sa sigurnošću ne zna što zapravo istražuje), vlasti su također prijetili uhićenjem i zatvorskom kaznom. Sauper u konačnici jest uvjerljivo poentirao s uvozom oružja prema afričkim ratnim žarištima te izvozom smrznute ribe prema europskim tržištima, no teza o direktnoj trampi, barem u filmu ipak nije dokazana.

“Darwinova noćna mora” u klasičnom usputnom-vérité stilu austrijskog redatelja – koji zapravo tek vješto glumi usputnost, uzevši u obzir promišljenost, pripremu i pomno birane dijelove samih interakcija u konačnoj verziji filma – prati cijelu lepezu upečatljivih likova vezanih za tanzanijski grad Mwanzu, jezero Victoria i tamošnju dominantnu ribarsku industriju. Za jezero Victorija, izvor rijeke Nila, kažu da je i kolijevka čovječanstva; njena današnja flora i fauna uvelike se promijenila od šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon slučajnog ili manje slučajnog ubacivanja neautohtonog Nilskog grgeča. Tako je kroz godine ovaj predatorski riblji grabežljivac potamanio većinu ostalih riba, no lokalcima je zbog svoje veličine i ukusnog mesa (p)ostao jedini izvor prihoda. Iz kuta Dimonda, vlasnika obližnje tvornice – nikakav problem, jer fileti grgeča svakodnevno pune europske stolove, a i lokalci, njih stotinjak zaposlenih u tvornici, imaju siguran dinar u ruci.

Naravno, Sauper ne bi bio Sauper da ne pokazuje i naličje afričke renesanse. I dok Tanzanija nije direktno uvučena u ratne sukobe poput nekih drugih afričkih država, posljedice globalizacije i neokolonijalizma nisu zaobišle ni ovu 60-milijunsku državu na istoku Crnog kontinenta. U vrijeme snimanja dokumentarca, čak 25 posto tanzanijskog izvoza odnosilo se na ribu, uglavnom opjevanog grgeča koji može narasti do dva metra dužine i dvjestotinjak kilograma težine. Sauper kontrastira sterilne i kontrolirane tvorničke uvjete radnika u maskama, s onima ribara i stanovništva. Potonji su, očekivano, očajni, dok gledamo pojedince kako za svoju prehranu suše i peku očišćene ostatke grgeča, zapravo većinski kosti ribe čiji se glavni i najukusniji dio filetira, pažljivo ledi i kasnije servira europskoj klijenteli. “Dio ste velikog sistema”, kočoperi se pomalo cinično na zidu tvornice, koja dnevno proizvodi oko 500 tona ribe za – informira nas poruka na ekranu – oko dva milijuna bijelaca. “Nekoliko milijuna Afrikanaca jede ono što veliki avioni ne žele ponijeti”, malo kasnije poentira sljedeća. Grgeč je za lokalce preskup, nedosanjani san; zato su u opticaju glava i kosti, koje lokalne žene suše u nepojmljivim uvjetima, nesnosnog smrada i neizbježnih crviju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Darwinova noćna mora"

No, to je svakodnevica “Fish Cityja”. Jednako kao i dječje tuče zbog hrane, raširena prostitucija, roditeljski nemar… Upoznajemo lokalnog slikara Jonathana, zatim simpatičnog klinca koji želi postati učiteljem (ali će biti čudo ako dočeka i deseti rođendan, kaže u jednom od kasnijih intervjua Sauper), mladu i napola mrtvu ženu u terminalnoj fazi side, lokalnog svećeničkog bezveznjaka (“Kao svećenik ne savjetujem ih da koriste kondome, zato što je za mene seksualni ili homoseksualni čin grijeh”), čuvara Nacionalnog instituta za ribu Raphaela (“Umoran sam od ovoga. Imao bih veću plaću da je rat, pomoglo bi mi u opstanku”)… Borba za opstanak jest teška, svakodnevna i nikad ne prestaje. Seks je jedna od glavnih valuta, kako lokalcima, tako i ruskim pilotima starih, gigantskih iljušina, još uvijek pogodnih za prijevoz tereta svakakvih vrsta. Jedan od njih – na prvu simpatični i dobrohotni Dima, na golubljem engleskom predstavlja svoju obitelj, prisjeća se prijašnjih prijevozničkih avantura i podosta grubo za svoj stol povlači Elizu, djevojku mnogih pilota. Sudbina Elize slična je onima mnogih lokalnih djevojaka; otac joj je bolestan, majka poginula u nesreći, pa je prisiljena prodavati svoje tijelo pilotima i biznismenima za deset dolara. Voljela bi, kaže, raditi na kompjuteru, ići u školu… “Neke djevojke nikad se ne vrate”, reći će kasnije jedna od prostitutki za povratke s dejtova svojih kolegica. Eliza kao jedna od njih i samo još jedan dodatni red ionako crne statistike, za koju izgleda malotko mari. Djevojka čije će velike, tužne oči, gledatelja proganjati još dugo nakon odjavne špice…

“Ovo nije film o jezeru Victoria, ribama, avionima ili Africi. Radi se o ponavljajućem problemu, (otvaranju) određene logike”, rekao je Sauper svojedobno Washington Postu. Austrijski filmaš godinama je proučavao materiju i prije prve klape “Darwinove noćne more”. U filmu, pak, stvari s krijumčarenjem oružja u gigantskim avionima, postavlja iz pozicije gledatelja neupućenog u stvarno stanje stvari, naizgled učeći s nama situaciju na terenu. Sauper je, s druge pak strane, godinama istraživao povezanost trgovanja ribom iz jezera Victoria s onim oružja, još za vrijeme pripreme dokumentarca “Kisangani Diary”. Tu je upoznao ruske pilote koji su prevozili humanitarnu pomoć, dobivši kasnije off the record informacije o prirodi njihovog posla. Vozio se austrijski redatelj kasnije nebrojeno puta doslovce u istim ili sličnim avionima, uz sanduke riba i kalašnjikova. Dokaze koje nije želio prezentirati u filmu, pogotovo iz kuta da u Africi traju ratovi koji bi trebali biti već dobro poznati i široj javnosti. Avioni su u Afriku osim humanitarne pomoći prevozili oružje, ali primjerice i čizme za vojnike.

U konačnici je “Darwinova noćna mora” u jednakoj mjeri film o prikazanom i svjesno izostavljenom, obzirom na dvjestotinjak sati sirovog snimljenog materijala i kontekst dobivenih informacija. Afrika koju vidimo, Afrika koju mislimo da znamo, Afrika iz umivenih promidžbenih materijala… Kako god okrenuli stvari, neminovna je Sauperova glavna poanta o višim interesima, nemilosrdnoj eksploataciji slabijih, hobotničko-koruptivnim polugama moći koje gaze preko leševa… Hoćemo li se kao profesor i okolišni povjesničar Darin Kinsey koncentrirati na specifičnosti “senzacionalističkog i deluzijalnog” pristupa temi zombi-grgeča kao (neuspjeloj) globalističkoj alegoriji, na Garçonovu poantu o postkolonijalnom dociranju ili se jednostavno prikloniti mišljenju većine ostalih (filmskih kritičara) o uspješnom i funkcionirajućem dokumentiranju jednog od sumornih afričkih stvarnosnih rukavaca i pozivu na djelovanje, stvar je svakoga od nas. Kao što je i dužnost Huberta Saupera otvoriti drugi ili treći sloj, kako kaže“rendgenski prikaz stvarnosti”.

Ostali eseji iz treće sezone “Klasika svjetske dokumentaristike”:

1. “Shermanov marš”
2. “Crumb”
3. “Titicut Follies”
4. “Mali Dieter želi letjeti”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[FOTOGALERIJA] Dodjela 5. Nagrade Dokumetar

Fotogalerija s dodjele 5. Nagrade Dokumetar, održane 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom Dokukinu KIC.

“The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase

U novom tekstu "Dokumentiranja fikcije" provjerit ćemo kako pseudodokumentarni film funkcionira kada mu se da komercijalna svrha.

Preminuo filmski kritičar Tomislav Čegir

Filmski kritičar Tomislav Čegir preminuo je 18. lipnja, u 55. godini života.

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".