PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Crumb" - Umjetnost kao jedini izbor

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

|

Sjećate li se možda gdje ste bili 11. listopada 2013. godine? Vjerojatno ne, ali Vaš višepotpisani autor, za razliku od uobičajenog, može dati potvrdan odgovor. Razlog je jednostavan – nekoliko dana ranije pokrenut je Dokumentarni.net, a tekst kojeg upravo čitate dobio je starijeg brata upravo na apostrofirani datum. “Crumb” (1994) američkog redatelja Terryja Zwigoffa bio je (više ne tako, a bogme ni tada) mladom i nadobudnom Hrvoju tek osmi kritičarski tekst u karijeri, u poprilično ludoj i nevjerojatnoj vožnji koja traje i danas. Tko je uopće i mogao zamisliti u kojem će se smjeru kretati ova, zapravo od samog početka nerealna priča s Dokumentarnim; priča kojoj je trebala još nerealnija doza goriva ludosti i naivne, glupave samopouzdanosti da bi se uopće mogla zakoturati u željenom smjeru, kamoli dogurati do današnje pozicije – nadamo se – respektabilnog i rado čitanog medija.

No, “Crumb” je bio početak. Ground zero. Entuzijastički start kojeg se i danas sjećamo s toplim potiskom u grudima junačkim. Zanemarimo li putovanje nostalgičnim rukavcima prošlosti, i sam kultni biografski dokumentarac o još kultnijem američkom strip-autoru Robertu Crumbu, zaslužuje brisanje prašine s celuloidnih korica; u konačnici – svakako, i nešto ozbiljniji tekst. Biografski, brzopotezni CV kostur nenadmašnog američkog underground umjetnika koji se kasnije probio i do šire publike, već je ostvaren u onom tekstu: Crumb je najveću popularnost stekao kroz stripove “Fritz the Cat”, “Mr. Natural”, “Weirdo” te “Keep On Truckin'”. U njima, ali i u mnogim ostalim radovima, na posve distinktivan način kojeg biste prepoznali na kilometar, satirizira (američko) društvo i sebe kroz crteže koji svoju inspiraciju vuku iz autorovih psihodeličnih dana i izražene fetišističke seksualnosti, sa često neskrivenom netrpeljivošću prema ženskom spolu. Crumbove strip-žene gotovo uvijek su pojedinke neproporcionalnih dimenzija, van uobičajenih standarda ljepote – mišićavije, jakih listova, u pravilu hiperseksualizirane te svedene na objekt žudnje i tjelesno ovozemaljsko vozilo stvoreno za zadovoljavanje muške pohote. Amerikančevi stripovi svakako su iz kuta prikaza žena bili na udaru kritika, a jedan od takvih gledamo i u filmu, gdje bradati sveznajući guru Mr. Natural u istoimenom stripu i frankeštajnskom pokusu, obezglavljuje ženskog lika (Devil Girl), kako bi pomogao svom prijatelju, neurotičnom Flakeyju Foontu, ostvariti sve seksualne fantazije nad njenim tijelom. “Bila je naporna, pa sam se riješio glave”, poentira bradata sveznalica.

Prelako bi bilo otpisati Crumba kao mizoginog pervertita, koji u rijetko slobodno vrijeme opsesivno skuplja jazz i blues ploče s početka 20. stoljeća. Zwigoff, uostalom kao ni njegov glavni protagonist, ne nude PR-ovsko peglanje imidža; Robert je to što jest, nadrealno talentirani umjetnik s velikom osobnom prtljagom i obiteljskom prošlošću koja je zauvijek formirala njegovu osobnost. U tom je smislu “Crumb” psihološka studija, često i terapija svojim sugovornicima, prije svega braći Charlesu i Maxonu, obojici s većim i dokumentarnim mentalnim problemima od planetarno poznatijeg Roberta. Nevjerojatno inteligentni i – za svoje lijekovima inducirano stanje natprosječno – lucidni Charles zapravo je središnja, tragična figura dokumentarca, koji se još za vrijeme mladosti (početak dvadesetih) potpuno izolirao od stvarnosti. U tih nekoliko kvadrata eskapističkog paralelnog svemira, stvarnost ustupa dah jednim te istim požutjelim knjigama koje uvijek i iznova iščitava, provodeći dane i s brbljavom, posesivnom majkom čijoj pažnji ništa ne može umaknuti. U filmu se u kraćim intervalima pojavljuje i treći brat – Maxon, također u samonametnutoj izolaciji, upražnjavajući mazohističku inkarnaciju joge na čavlima, te žvačući i gutajući platnenu traku za koju vjeruje da pročišćava probavni sustav. Maxon je, priznaje, i seksualni prijestupnik, u jednom trenutku gotovo sa sjajem u očima prepričavši epizodu zlostavljanja mlade žene u trgovini.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Crumb"

Potentni filmski brak Terryja Zwigoffa i Roberta Crumba kao da je oduvijek bio zapisan u zvijezdama; američki je autor u kasnijim intervjuima nakon premijere “Crumba”, poentirao o filmu koji govori o najnepopularnijem klincu u srednjoj školi. Ne bez razloga, jer se iz istog razloga i sam mogao identificirati s glavnim protagonistom. Iz ove nerdovske perspektive onda ovaj kultni dokumentarac možemo promatrati kao životni, gotovo opsesivni projekt. Jer, radio je naš redatelj filmove i prije i poslije “Crumba” (“Zločesti Djed Mraz”), bio nominiran za Oscara kao scenarist “Svijet duhova” / “Ghost World” (2001), ali dokumentarac o kojem pišemo Zwigoffov je film karijere. Karijere koja, uzgred budi rečeno, broji samo osam filmova. Osam plus jedan daju devet, a upravo devet godina Zwigoff je proveo snimajući “Crumba” – točnije od 1985. do 1991. uz tri godine postprodukcije – s gotovo nikakvim prihodima i svakodnevnim, nesnosnim bolovima u leđima. Takvim bolovima da je tri godine proveo s pištoljem ispod jastuka, skupljajući hrabrost povući obarač i nestati s ovozemaljskog svijeta. Srećom, sve je ostalo na ti si mi u mislima, jer je autor kasnije ipak uspio sanirati zdravstvene probleme. No, nema sumnje da su mu upravo slična autsajderska povijest i prijašnje poznanstvo s Robertom Crumbom i njegovom braćom, otvorila vrata inače podosta nepovjerljivom strip-umjetniku koji bježi od publiciteta. Zwigoff je godinama ranije kupovao umjetničke radove od braće (sva trojica likovno talentirana), a tek se onda polako počela rađati ideja o dokumentarcu. U to je vrijeme i sam imao psihičkih poteškoća, u konačnici se uspjevši povezati s obitelji koja desetljećima iste jede za doručak, ručak i večeru.

“Smatram da je veći dio onoga što je Roberta održavalo razumnijim članom obitelji bilo uspjeh njegovih umjetničkih djela, a ne umjetnost sama. Samo to što su je stavili na papir, naravno, nije puno pomoglo niti Maxu niti Charlesu”, govori Terry Zwigoff u intervjuu Rogertu Ebertu, malom zlatnom informacijskom rudniku svih bitnih pojedinosti vezanih za “Crumba”.

Zanimljivo, prije svjetskog uspjeha ovog dokumentarca – koji je u kinima skupio i danas respektabilnih tri milijuna dolara – Zwigoff je neuspješno kucao na brojna festivalska vrata. “Kucaj pa će ti se otvoriti” ili tako nekako, ali na kraju nije bilo nekako već – nikako. Dokumentarni film o neobičnoj umjetničkoj obitelji očito nikog nije zanimao, barem ne u ovakvom konačnom obliku gdje je i testna publika ponudila palac dolje Robertovoj braći, Charlesu i Maxonu. Tko će, je li, slušati depresivne priče o pokušajima samoubojstava, seksualnom predatorstvu i nesretnom djetinjstvu. Ne treba onda čuditi da film o disfunkcionalnoj obitelji nije najbolje sjeo ni službenim festivalskim selektorima. No, sve će se to promijeniti nakon kanadskog TIFF-a i američkog Sundancea. Iz tog vremena treba spomenuti i sumornu epizodu vezanu za nikad ostvarenu oskarovsku nominaciju “Crumba”, unatoč izvrsnim kritičarskim ocjenama. Nominacijski odbor je, naime, film isključio nakon jedva dvadesetak minuta gledanja. Nimalo neobično, jer su tih godina i ranije, vrijedila neka druga pravila, kada su do Zlatnog kipića dolazili filmovi koji istome u normalnim okolnostima ne bi smjeli ni primirisati.

Što je i danas toliko hipnotizirajuće u “Crumbu”? Nećemo otkriti toplu vodu ako generički kažemo – više različitih stvari/faktora. Prvo što bode oči svakako je nebrušena, pomalo divlja i opasna, sadržajno-vizualna lo-fi tekstura devedesetih, koja kao u slučaju “American Movieja” (Chris Smith, 1999.) gledatelja osvaja neposrednom autentičnošću svojih likova. “AM” je ništa bez Marka i Mikea; jednako tako ni “Crumb” ne bi mogao funkcionirati bez opijajuće bizarnosti bratskog trojca (sestre Carol i Sandra odbile su sudjelovati u filmu). Tu je onda  u dokumentaristici toliko izlizana floskula iskrenosti, gotovo jednako kao i svetost dokumentarističke istine. Ali “Crumb” jest nevjerojatno iskren film, ne štedeći ni sebe ni gledatelja: od Robertovih problema sa ženama kojima se kroz crteže u neku ruku i osvećuje, vlastite emocionalne nedostupnosti te (neki bi rekli) groteskne perverznosti ispoljene kroz umjetnost, Charlesove shozofrenije i ubitačno tužne priče prohujalih potencijala do Maxonovog seksualnog prijestupništva i prisjećanja na epileptične napade u mladosti, navodno uzrokovane seksualnom aktivnošću. U pozadini, tek u kratkim bljeskovima, dokučujemo i uzroke – mama Beatrice, kućanica i ovisnica o amfetaminima; otac Charles, bivši marinac teške ruke. Dovoljno za jednako – teški, teški kaos u formativnim godinama…

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Crumb"

No, dok su braća u mladosti svoj umjetnički talent brusila u zajedničkim gusarskim stripovima, samo je Robert isti u potpunosti realizirao, razvivši opsesivno-kompulzivni poriv za stvaranjem. “Ukoliko ne crtam, postanem depresivan i suicidalan”, govori već na početku filma naš junak, konstantno crtajući i u javnosti, na klupici usred gradske vreve, primjerice. Kroz dokumentarac psihološki profil Roberta Crumba postaje sve jasniji, pa se njegov odnos prema ženama i muško-ženskim odnosima možda prije treba gledati iz kuta infantilne seksualnosti (ostvareni fetiš gdje ga žene nose na svojim leđima, primjerice) uzrokovane specifičnim uvjetima odrastanja. Dakako, Crumb je u svojim stripovima ukazivao/kritizirao (na) čitav niz posve različitih društvenih fenomena, no svakako možda najviše intrigira njegov odnos prema ženama i seksu, kako u njegovoj cjelokupnoj karijeri, tako i u Zwigoffovom “Crumbu”. U razgovoru s bivšim partnericama – s kojima nikad nije uspio ostvariti dublji odnos – Crumba upoznajemo kao pojedinca sa strogo prioritiziranim vlastitim potrebama i prohtjevima; čak ni sada, u zrelijim godinama, kao da nikako ne može pretjerano umaknuti predimenzioniranoj, stripovsko-fetišističkoj verziji samoga sebe.

Ako već ne u klasičnom idealu maskuliniteta – Robert itekako svjestan toga, nadoknadivši seksualne frustracije nakon dobivanja celeb statusa – “Crumb” u svom protagonistu pronalazi itekakvu antikapitalističku i kontrakulturnu figuru, kroz odbijanje prodaje velikim korporacijama (Toyotina ponuda za “Keep on Truckin'”) ili ritualno stripovsko ubijanje mačka Fritza uslijed katastrofalne animirane (i hiperseksualizirane) adaptacije Ralpha Baksha, kao ultimativni izraz gnušanja i prkosa. U klasičnom smislu novac je za Crumba tek nužno zlo, totem kojem se odbija klanjati – čak i u konkretnom, filmski snimljenom slučaju, gdje robnom razmjenom (plaćanje stripovima i ranijim radovima u zamjenu za francusku kuću, gdje i danas živi) diže srednji prst kapitalističkoj zvijeri.

Crumb je u svojim radovima napravio što većina od nas nikad neće – naglavce, bez padobrana, skočio u najdublje dubine vlastite (pod)svijesti, ma kako neugodne i morbidne ponekad bile (incest, kastracija, ubojstvo…), pretočivši tabue i (rasne) predrasude u opipljiva, poticajna umjetnička djela koja pozivaju na raspravu. Američki umjetnik je u isto vrijeme i podložan i agresivan; i infantilan i društveno osviješten; i empat s krivnjom preživjelih – koji se tijekom filma nervozno smije na odgovore svoje braće – i kalkulantski kurvin sin koji ne preže od ničega kako bi došao do svojih ciljeva. Kako NY Times lijepo poentira – “Je li (Crumb) istinski perverznjak ili jednostavno umjetnik koji je perverziju učinio svojom temom?”. Tko je uopće i službeno ovlašten za davanje konačnog odgovora? I sada, kada napokon zatvaramo poglavlje filma o kojem vrlo vjerojatno više nikad nećemo pisati, ako nas pitate po čemu ćemo zauvijek pamtiti “Crumba”… Odgovor ne može biti jednostavniji – u bilo koje doba dana i noći, zajedničke Robertove i Charlesove scene u sobi potonjeg, kroz još uvijek itekako opipljivu dinamiku mlađeg (Robert) i starijeg brata uzora s potencijalom pokoravanja svijeta; nehumano inteligentnog pojedinca, duboko svjesnog (“Detached from the human race”) okolnosti vlastite svakodnevice i svojevoljno izgnanog na svoju Sv. Helenu, u nekoliko kvadrata neuglednog, čini se jako prašnjavog i vlažnog sobička. Umjesto mora – okruženog požutjelim knjigama i nepremostivim zidovima psihičke bolesti. Svim onim stvarima kojima je Robert Crumb srećom umaknuo kroz svoju umjetnost…


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.