“Bilo je toliko šokantno da sam postala pop-zvijezdom. Nisam to željela. Samo sam željela vrištati”, govori na početku biografskog dokumentarca “Nothing Compares” (2022) Sinéad O’Connor. Snažna, upečatljiva izjava irske glazbenice čiju će karijeru i život obilježiti brojne kontroverze i osobne tragedije, uključujući smrt njenog sedamnaestogodišnjeg sina početkom 2022. godine, nakon čega će i sama zbog psihičkog rastrojstva biti hospitalizirana. Debitantski dugometražni film sjevernoirske redateljice Kathryn Ferguson ne sadrži ovu epizodu (film je u to doba već bio dovršen, desetak dana prije premijere na Sundanceu), ali popisuje većinu glavnih životnih i profesionalnih etapa koji će zadovoljiti glad prosječnog glazbenog fana u kontekstu glazbenice, poznate i pod imenima Magda Davitt, odnosno Shuhada Sadaqat nakon konverzije na islam 2018. godine.
Film – koji je na streaming platforme došao potkraj rujna, u Hrvatsku festivalsko-premijerno prije par mjeseci na ZagrebDox – zagriženijim, pak, poznavateljima materije neće donijeti prevelika otkrića. Dapače, mnogi će biti posve razočarani redukcijskim prikazom osobe koja je početkom devedesetih svojim performansima, političko-aktivističkim stavovima, a kasnije u najmanju ruku kontroverznim postovima na društvenim mrežama i javnim nastupima, polarizirala javnost. No, jedno je što bi fanovi i filmski kritičari možda htjeli, a posve drugo ono što su u konačnici i dobili. Stvari postaju (djelomično) jasnije čitajući intervjue debitantske dugometražne redateljice Kathryn Ferguson, koja u njima jasno naglašava okvir planiranja i nastanka samog filma – biopic nikad nije ni bio u planu, već isključivo najdinamičnije razdoblje Sinéadine karijere (1987. – 1993.), od debitantskog albuma “The Lion and the Cobra” do njenog trećeg, “Am I Not Your Girl?”. Između njih smjestio se “I Do Not Want What I Haven’t Got” iz 1990., s hitom “Nothing Compares 2 U”, koji će joj zauvijek promijeniti život. No, kako ništa u glazbeničinim životu izgleda ne može proći bez repova manje ili veće vrste, tako je prava za objavu pjesme u istoimenom filmu, uskratio pravni entitet pokojnog Princea, čiju je pjesmu obradila. Odnos između glazbenice i Princea, treba i to napomenuti, bio je poprilično turbulentan, uključujući i fizičko nasilje, kako se u svom memoaru “Rememberings” prisjeća O’Connor.
Film – koji je na streaming platforme došao potkraj rujna, u Hrvatsku festivalsko-premijerno prije par mjeseci na ZagrebDox – zagriženijim, pak, poznavateljima materije neće donijeti prevelika otkrića.
Irska redateljica korektno, iako pomalo školski dotiče glavne sastavnice Sinéadinog formativnog razdoblja, u kojem je glavnu ulogu (po opisu) imala sadistička majka Marie. Ova je svoju tek šestogodišnju djevojčicu znala ostavljati po tjedan dana u dvorištu, bez hrane i ikakve zaštite, kasnije je isporučivši i u notorni dom za mlade, svojevrsni čudovišni hibrid popravnog doma s časnim sestrama i hospicija za nesretne starce. Kao druga katalizatorska iskra kasnijeg pobune glazbenice – čiju će karijeru i u vizualnom smislu obilježiti kratka kosa kao fuck you establišmentu – spominje se represivno-konzervativno irsko društvo, na čelu s Crkvom, pirjano u gorkom umaku partrijarhata, posljedičnog srednjovjekovnog stava prema ženama, uključujući naravno pravo na abortus i još naravnije, zanemarivanje seksualne edukacije. Kako je popularnost glazbenice rasla, tako je i njen utjecaj oko važnih društvenih pitanja bivao sve veći; i sama je, čini se, uživala privlačeći pažnju svojim istupima i ispadima, da bi sve eskaliralo 3. listopada 1992. godine, kada je za vrijeme nastupa na “Saturday Night Liveu”, uslijed izvođenja pjesme “War” Boba Marleyja, poderala fotografiju pape Ivana Pavla II. Kao razlog je, pak, navela protest protiv seksualnog zlostavljanja djece unutar Katoličke crkve. Nakon toga – otkaz kao preteča današnje epidemije cancel kulture, karijere koja se više nikad nije vratila na stare visine.
Ferguson u razgovorima izvan filma otvoreno priznaje kako je bila veliki fan naslovne glazbenice, i prije prve klape dokumentarca “Nothing Compares”, snimljenog bez on screen razgovora te uz Sinéadin off recentnog intervjua. Ne samo to, nego je 2012. godine režirala i spot za njenu pjesmu “4th and Vine”, a upravo iz tog razdoblja datira redateljičina želja za filmskim ukoričavanjem karijere/života Sinéad O’Connor. Ne treba onda previše čuditi svjestan, prijateljski, ne(samo)kritični odabir upravo tog razdoblja karijere točno do zenita, potpuno distanciranog od kasnijeg eratičnog ponašanja glazbene zvijezde, bez iskrenog razgovora o mentalnom zdravlju, suicidalnim sklonostima i prihvaćanju odgovornosti za vlastite postupke. Pričati o Sinéad O’Connor, a ne spomenuti sve ove stvari, znači samo netalasajući, prigodno birati dijelove povijesti i osobnosti koji nam se sviđaju. Sve pod podosta sumnjivom i nepotrebnom premisom povijesnog hard capa obrađenih događaja, odnosno izbjegavanja suočavanja s njenim često kontradiktornim stavovima. Primjerice, glazbeničine aktivne religijske participacije unatoč jasnim feminističkim stavovima, proširenih i kroz aktivizam. Sinéad O’Connor nikad nije bila takva zvijezda da bi se filmovi o događajima iz njenog života snimali u nastavcima, niti je sama uopće gravitirala sličnim statusima. Zato i čudi ovakva svjesna autorska odluka, s obzirom na to da glavna protagonistica nikad nije bježala od tvrdih, neugodnih istina, ma koliko iste teško bilo prihvatiti ili razumjeti. Pa i po cijenu karijere. Sinéad to najbolje zna…