Praktički od prve sekunde dokumentarca “Still: A Michael J. Fox Movie” (2023) oskarovca Davisa Guggenheima (“Neugodna istina”), uronjeni smo u njegovu glavnu mantru – naslovni protagonist decidirano odbija ulogu žrtve. “To je dosadno”, govori nam na početku vječno nasmijani mladić, glumac Michael J. Fox, najpoznatiji po trilogiji “Povratak u budućnost” / “Back to the Future” (1985., 1989. i 1990.). U posljednjih četvrt stoljeća, međutim, Fox je pažnju javnosti puno više privlačio svojom borbom protiv Parkinsonove bolesti negoli bilo kojom glumačkom izvedbom. Toj istoj javnosti vijest o bolesti čije simptome više nije mogao skrivati, objavio je 1998., čak sedam godina nakon inicijalne dijagnoze. Imao je tek 29(!). U međuvremenu je svoju eksponiranost upotrijebio za dodatnu senzibilizaciju ljudi oko Parkinsonove bolesti, prikupivši čak dvije milijarde dolara kroz svoju Zakladu “Michael J. Fox”, koja pokušava naći lijek za ovu opaku neurodegenerativnu bolest.
Film sniman kroz godinu dana, u sedam peterosatnih intervju-intervala, prije streaming premijere na Apple TV+ prije petnaest dana, imao je ograničenu festivalsku turneju (svjetska premijera na Sundanceu), uglavnom sjevernoameričkim kontinentom. Guggenheim je, pak, u svojim intervjuima naglašavao kako nije želio klasični arhivski dokumentarac načičkan talking headsima, zauzvrat pitchajući Appleu ideju grandioznog dokumentarca, u stilu filmova iz osamdesetih. No, nije bilo bitno tek posjedovati vizualnu teksturu osmog desetljeća – sve je moralo biti veliko, od licencirane glazbe (Guns N’ Roses, Beastie Boys…), igranih rekonstrukcija, zaranjanja u bogatu filmsku arhivu i konačno, Foxovog voice-overa iz njegovih audio-knjiga, poput uspješnog memoara “Lucky Man” iz 2002. godine.
Prije vijesti koja će mu zauvijek promijeniti život, Michael J. Fox oduvijek je bio zvrkast mladi čovjek, prepun energije, vječito u pokretu; jedan od onih ljudi koji će humorom uvijek znati naći izlazak iz teške situacije. Takvih je bogme i bilo, jer su glumca zbog niskog rasta često zlostavljali u srednjoj školi. Nakon nekoliko godina smucanja po Los Angelesu, praktički na rubu egzistencije, Fox dobiva ulogu u humorističnoj seriji “Obiteljske veze” / “Family Ties” (1982 – 1989.) u kojoj kao Alex, sin nekadašnjih hipija, osvaja srca Amerikanaca. Mlada zvijezda je rođena, a onda će nekoliko godina kasnije Guggenheimovog junaka “Povratak u budućnost” gurnuti prema popularnosti planetarnog tipa. Nije, doduše, sve išlo glatko za Foxa, jer ga na NBC-u (“Obiteljske veze”) nisu smatrali zvjezdanim materijalom, dok su Robert Zemeckis i Steven Spielberg ulogu Martyja najprije povjerili Eric Stoltzu, da bi nakon nekoliko tjedana snimanja ista bila preusmjerena prema orbiti našeg protagonista.
Sat i pol proletjet će vam brzinom svjetlosti.
Foxa u stvarnosti dokumentarca “Still: A Michael J. Fox Movie” gledamo, očekivano, pred kamerom, u ovom slučaju direktno usmjerenog prema istoj (interrotron) kako bi se dobio intimniji prizvuk; te iznimno napornim rehabilitacijskim vježbama u kojem se tijelo pokušava što više razgibati i ojačati, kako bi se bar donekle suzbile posljedice Parkinsonove bolesti. Površnije Foxove pratitelje možda će šokirati njegovo današnje fizičko stanje obilježeno drhtanjem te otežanim hodom i govorom, no za čovjeka – koji doduše ima pristup najsuvremenijim metodama liječenja i lijekovima – u njegovim okolnostima, glumac izgleda više nego solidno, uz prepoznatljiv one-linerski humor: “Gravitacija je stvarna, čak i kad padaš s moje visine”. U filmu upoznajemo i Foxovu obitelj: suprugu Tracy Pollan s kojom je u braku od 1988. godine, te njihovo četvero odrasle djece: Sama Michaela, blizanke Aquinnah Kathleen i Schuyler Frances te još jednu kćer, Esmé Annabelle. Svima njima – nimalo neočekivano, dakako – glumac je samo Michael, suprug ili otac, osoba koju ne gledaju kroz prizmu bolesti, već čovjeka koji ih razveseljava ili iritira kao svaki drugi, ne-bolesni član obitelji.
Svakako najzanimljiviji tehnički aspekt filma tiče se montaže Michaela Harta (“Tri identična stranca”, “Don’t F**k with Cats: Hunting an Internet Killer”), koji je uspio izgurati ideju da naraciju prate isječci iz Foxovih filmova. Ali ne bilo kakvi isječci i ne na bilo kakav način – Hart je nevjerojatnom umješnošću od uvjetno rečeno suhoparnih arhivskih odrezaka napravio gotovo film u filmu, raskošnu montažnu ariju koja ako ne u potpunosti redefinira, onda u svakom slučaju dubinski osvježava žanr arhivskog dokumentarca. Kada, primjerice, Fox otkriva detalje prvih susreta sa suprugom, ovisno o događajima pojavljuju se scene iz zajedničkih filmskih projekata (“Obiteljske veze”, “Jarka svjetla, veliki grad”), koji se savršeno poklapaju s izgovorenom naracijom, kao da uživo gledamo njihov dejt i razvijanje romanse. Film pokazuje i glumčeve metode prikrivanja prvih simptoma Parkinsonove bolesti, dok u scenama svoje tremore pokušava zamaskirati zaokupljanjem lijeve ruke olovkom, telefonom itd.
“Still: A Michael J. Fox Movie” vjerojatno neće pokupiti titulu ultimativnog dokumentarca o nekadašnjem filmskom superstaru, jer čak i Guggenheim u filmu detektira Foxovu zakopčanost oko nekih tema. Na prvu je sve tu, ništa u što bi gledatelj odmah mogao uprijeti prstom. Čak se ne radi o neiskrenosti i skrivanju istine kao takvima, vjerojatno tek o osobnim granicama i karakternim gabaritima. Spominju se nakratko Foxova alkoholičarska i radoholičarska povijest, zbog čega je patila i obitelj, no bez previše detalja, a ne dotiču se previše ni posljedice teškog bremena poster boya Parkinsonove bolesti. Glumac prije i poslije dijagnoze nisu dvije iste osobe, za gledatelje ostaju još uvijek pomalo kriptične, nedokučive. S druge strane, visokobudžetna igranofilmska estetika, već spomenuta montažna partitura i dinamično ispričana priča bez sekunde viška koju je trebalo ispričati i gledateljski konzumirati, svakako se moraju ispoštovati u konačnom dojmovnom zaključku. Sat i pol proletjet će vam brzinom svjetlosti.
