Na VOD platforme prošli je mjesec stigao dokumentarni film “I Got a Monster” (2023) relativno nepoznatog američkog redatelja Kevina Abramsa, baziranog na knjizi “I Got a Monster: The Rise and Fall of America’s Most Corrupt Police Squad” Baynarda Woodsa i Brandona Soderberga. Ožujak kao mjesec premijere vjerojatno nije izabran slučajno, jer je upravo u trećem mjesecu 2017. godine u Baltimoreu uhićeno sedam policajaca, optuženih za korupciju, u jednom od najvećih skandala američke policije u njenoj povijesti – slučaj poznatiji kao “Gun Trace Task Force Scandal” policajce je teretio i kasnije osudio za cijeli niz teških kaznenih djela, od pljačke i iznuđivanja do prijevare. Nešto bolji poznavatelji TV-strujanja će, pak, Abramsov film povezati sa serijom “Ovo je naš grad” / “We Own This City” (2022) Georgea Pelecanosa i Davida Simona koji direktno filmski prati zločinačku karijeru narednika Waynea Jenkinsa i njegovih suučesnika; Simona kao nevjerojatnog kroničara (ne samo) baltimorskog podzemlja, znamo i kao autora neponovljive “Žice” / “The Wire” (2002. – 2008.).
I dok će neaktivističkom promatraču sa strane pokreti poput “Black Lives Matter” ponekad djelovati poput parodija samih sebe, uslijed bianco naredbe iz vrha kako su svi Afroamerikanci ubijeni od policije samo nevine žrtve opresivnog i rasističkog sustava, dobar postotak tih optužbi itekako ima uporište u stvarnosti. Da nešto opako ne štima na relaciji policija-građani (čitaj: pretežno ne-bijeli američki građani), govori podatak iz 2022. godine o čak milijardu i pol dolara isplaćenih u odštetama za nesavjesno policijsko postupanje. Dio postotka spomenutih odšteta usmjeren je i na bankovne račune žrtava baltimorskog policijskog Odjela za suzbijanje ilegalnog posjedovanja i korištenja vatrenog oružja (Gun Trace Task Force). Na čelu s već spomenutim narednikom Wayneom Jenkinsom, ovaj će odjel desetak godina haračiti po ulicama Baltimorea, koristeći službenu policijsku značku i široku mrežu doušnika u svojim gangsterskim metodama i pohodima, podmećući dokaze, provaljujući u kuće i stanove, pljačkajući dilere ali i nedužne sugrađane. I tako godinu kroz godinu, njih desetak, bez obzira na brojne prijave, dok god su Jenkins i njegovi kompanjoni ostvarivali rezultate kojim se policijska i politička baltimorska vrhuška mogla pohvaliti pred novinarskim blicevima.
No, ničija ne gori do zore pa tako ni narednikova. U 2016. godini Jenkins uhićuje dilera Oreesa Stevensona, pritom mu (nalog-šmalog) provalivši u kuću te mu ukravši stotinu tisuća dolara i nekoliko kilograma kokaina. Njegov slučaj preuzima odvjetnik Ivan Bates, koji će do kraja raskrinkati zavidnu predatorsku mrežu metoda kojima su se služili korumpirani policajci. Do tog je trenutka, međutim, trebalo proći previše vremena u kojem pravosudno-policijski aparat jednostavno nije imao vremena za vapaj malog čovjeka, već obilježenog zbog doticaja s kriminalom u prošlosti. Tko će slušati već otprije osuđenog dilera ili pojedinca s ilegalno posjedovanim pištoljem? “Nitko ne pomaže. Nitko ne sluša”, na istom je tragu i odvjetnik Bates, obraćajući se tijekom filma, pretpostavljamo, jednom od baltimorskih gradskih odbora.
Redatelj Kevin Abrams vjerojatno se mogao odlučiti za kratkometražnu verziju dokumentarca koja bi u ovom slučaju puno bolje funkcionirala, obzirom na ipak lokaliziran kontekst same teme.
Ivan Bates je kao udarna, elokventna igla u slučaju “Gun Trace Task Force Scandala”, protagonist oko kojeg se sve vrti u dokumentarcu “I Got a Monster”, nudeći nepobitne poante o inertnosti cijelog (često rasistički obojenog) sistema koji dopušta dugogodišnju nekažnjivost svojih na papiru najodgovornijih pojedinaca dužnih štititi i služiti, unatoč nepobitnim papirnatim dokazima protiv istih. Od mnoštva sugovornika izdvajaju se bivši policijski doušnik Donny Stepp, koji bez dlake na jeziku razotkriva metode bivšeg poslodavca Stevensona, a tu je i danas prosvijetljeni, nekadašnji diler Levar Mullen. Ovaj je nevin, gotovo četiri godine završio iza rešetaka, a danas mu duševni mir daju i njegovi konji za koje se brine u jednoj od gradskih staja.
“I Got a Monster” svojim konceptom i krajnjom izvedbom ni izbliza ne ruši industrijske standarde; filmom u njegovih okruglih devedeset minuta dominiraju brojne govoreće glave (Bates, žrtve, službenici, ali bez osuđenih policajaca pred kamerama) uz standardan izbor arhivskih snimki koje potkrepljuju izjave sugovornika, rijetko intervjuiranih u živom okruženju jednog od najnasilnijih američkih gradova. Redatelj Kevin Abrams vjerojatno se mogao odlučiti za kratkometražnu verziju dokumentarca koja bi u ovom slučaju puno bolje funkcionirala, obzirom na ipak lokaliziran kontekst same teme. Ovako je prevladavajući dojam o samo još jednom u nizu standardiziranih, rutinerskih dokumentaraca o ne toliko nepoznatoj temi, nepamtljivim sugovornicima i oportunističkim zločincima koji ni po čemu neće zagolicati maštu prosječnog konzumenta doku-sadržaja.
