PočetnaRecenzije"All That Breathes" - Do neba i nazad

“All That Breathes” – Do neba i nazad

|

Četrdesetak je dana preostalo do 95. Oscara. Tko će do konačnog slavlja u Dolby Theatreu, naravno – ne znamo. No, ako ćemo se malo poigrati kvalitativne matematike, onda su po broju kvalitetnih nagrada i nominacija na najprestižnijim svjetskim festivalima i jednako takvim specijaliziranim nagradama, “All That Breathes” (2022) indijskog filmaša Shaunaka Sena i “Fire of Love” (2022) američke mu kolegice Sare Dose – tu negdje. Među sobom su spomenuta dva filma podijelila gotovo pedeset nagrada, a možda bismo ipak prednost ovdje dali filmu “All That Breathes” koji je, za razliku od oponenta, osvojio glavnu Sundanceovu nagradu, onu u Cannesu te čak tri Međunarodnog udruženja dokumentarista (IDA Documentary Awards). Lijep rezultat i iz našeg kuta, jer drugi karijerni dokumentarac Shaunaka Sena svakako je trenutni glavni favorit vašeg glavnog urednika, barem dok u potpunosti ne pogledamo sve nominirane dokumentarce.

“All That Breathes” u svoj fokus stavlja braću Mohammada Sauda i Nadeema Shehzada, koji žive u muslimanskom dijelu New Delhija radeći posljednjih dvadeset godina za svoju organizaciju Wildlife Rescue. Njih dvojica u poprilično skučenim uvjetima za rad, vlažnog podruma neožbukane, neugledne zgrade, svakodnevno spašavaju razne ptice koje pronalaze na ulici ili im ih donose njihovi sugrađani. Najveći postotak veterinarskih zahvata ipak se odnosi na crne lunje (black kite), ptice grabljivice koje se hrane mesom, ali i raznoraznim hranjivim ostacima s bogatih smetlišta New Delhija. Braći ovi elegantni letači dolaze u različitim zdravstvenim stanjima; ima tu i slomljenih krila i dehidracije, pa i bukvalnih padova s neba uzrokovanih očajnom kvalitetom zraka 20-milijunskog glavnog grada Indije. Posao je težak, iscrpljujuć i čini se da nema kraja svakodnevnom gomilanju malih, naoko specijaliziranih kutija u kojima se transportiraju ptice. Braća u sklopu ambulante imaju mali biznis s pumpicama za sapun, koji vjerojatno služi za plaćanje računa. No, glavni im je posao, zapravo prije svega strast i poziv, spašavanje ptica, njih tisuće svake godine. Kako film odmiče, doznajemo da njihova organizacija sve više pati zbog nedostatka financijskih sredstava, natječajne prijave ne urađaju plodom, pa je željeni cilj kvalitetnog opremanja klinike i profesionalizacije cjelokupnog pogona, nedohvatljiv poput njihovih ptičjih kompanjona u zraku indijske prijestolnice.

“Lunje su spasile mene, mnogo više nego ja njih.”

No, delati se mora, a i živjeti dakako, pa braća zajedno s njihovim vrijednim pomoćnikom Salikom (legendarna scena kad mu ptica ukrade naočale!) isto i čine; u opservacijskim kadrovima trojicu muškaraca gledamo kako se brinu za lunje, zabavljaju (kriket unutar četiri kvadratna metra, nema problema!), riskiraju svoje živote plivajući preko brze rijeke kako bi spasili lunju na umoru, imaju blage nesuglasice… Život u svim svojim oblicima ili tako nekako. Život koji će ultimativno i razdvojiti braću, glavnog računovođu i veterinara, starijeg i ozbiljnijeg Nadeema koji dobiva priliku studirati u SAD-u; i mlađeg Sauda, koji ostaje u Indiji, čuvati kliniku dok se ovaj ne vrati u domovinu. Interakcije među braćom su prirodne, organske, neforsirane; često posve jednostavne, jezgrovite, obzirom na posvemašnju introvertiranost naših junaka nesklonih ekstravagantnom pokazivanju osjećaja.

Glazbeni, kao i filmski orkestar, ne funkcionira ako svi njegovi pojedinačni segmenti ne surađuju u skladu. Dokumentarac Shaunaka Sena to zorno i potvrđuje, bilo da se radi o ispunjujućem sintisajzerskom blaženstvu skladatelja Rogera Goula, predivnim kadrovima direktora fotografije Bena Bernharda (uvodni švenk apokaliptičnih ulica prepunih štakora pa kontrastni pogled prema nebu gdje caruju crne lunje, jednako suprotstavljajući total dimnjaka u donjem desnom dijelu kadra iz kojeg kulja otrovni dim, dok lunja u slow motionu klizi kroz zrak, majmuni koji neometano prelaze preko džungle strujnih žica i kojekakvih kablova…) ili miksu prirodnih/kasnije dodanih ambijentalnih/okolišnih zvukova pod nadzorom dizajnera zvuka Niladrija Shekhara Royja, “All That Breathes” je nesumnjivo dokumentarac koji zaustavlja promet.

Bez Shaunaka Sena kao upravljačke snage, naravno, ne bi bilo ni ovakvog filma – indijski autor svjesno bježi od bilo kakvog tvrdog političkog, okolišnog ili religijski motiviranog statementa, iako od navedenih problema, naročito u Indiji, nije moguće pobjeći, primjerice od uvijek prisutnih religijskih nemira i pripadajućih prosvjeda, o kojima doznajemo i u samom filmu. Nevjerojatna je zapravo lakoća kojom Sen izbjegava dokumentarističke i kulturološke klišeje; “All That Breathes” usred ljudskom rukom dirigiranog kaosa, odiše nekom toplom, izgubljenom dječjom nevinošću, dok nekoliko skučenih kvadrata podruma i terase naših junaka u New Delhiju predstavlja komadić sigurnog prostora, gotovo utopijsku enklavu gdje prožimajući suživot čovjeka i prirode postaje jedini mogući izbor. Kao što je rekao Nadeem: “Lunje su spasile mene, mnogo više nego ja njih”. Do neba i nazad.

"All That Breathes"
Režija: Shaunak Sen
Producenti: Shaunak Sen, Aman Mann i Teddy Leifer
Direktor fotografije: Ben Bernhard
Montaža: Charlotte Munch Bengtsen i Vedant Joshi
Glazba: Roger Goula
Zemlje podrijetla: Ujedinjeno Kraljevstvo / Indija / SAD
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 97 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.
Režija: Shaunak Sen<br> Producenti: Shaunak Sen, Aman Mann i Teddy Leifer<br> Direktor fotografije: Ben Bernhard<br> Montaža: Charlotte Munch Bengtsen i Vedant Joshi<br> Glazba: Roger Goula<br> Zemlje podrijetla: Ujedinjeno Kraljevstvo / Indija / SAD<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 97 minuta"All That Breathes" - Do neba i nazad