Iz Širokog Brijega za Dokumentarni.net: Ivan Laić
Valjalo bi ovaj dnevni izvještaj s 23. Mediteran Film Festivala započeti isprikom čitateljima što stiže tako kasno, ali organizatori toliko brinu da njihovim gostima (kojih ove godine ima iz raznih zemalja svijeta) ne bude dosadno, pa nas stalno goste, časte i vode na izlete, što nam ostavlja zbilja malo vremena za rad koji smo ovdje poslani obaviti.
Drugi dan ovogodišnjeg MFF-a prozvan je glazbenim danom jer su ga obilježila gostovanja dvaju velikih glazbenih imena s ovih prostora. Željko Bebek, veteran i nekadašnji pjevač Bijelog Dugmeta koji već desetljećima vodi i uspješnu samostalnu karijeru, došao je u Široki Brijeg predstaviti svoju autobiografiju “U inat svima”, privukavši impozantan broj štovatelja njegovog imena i djela, kao i inih znatiželjnika koji su došli iskoristiti priliku za fotografiranje s velikom zvijezdom.
Knjigu je uz Bebeka predstavio i Želimir Babogredac, direktor tvrtke Croatia Records i nekadašnji ton majstor koji se može pohvaliti organiziranjem nekih od prvih nastupa benda u kojemu se Bebek proslavio. Njima se pridružio i Robert Bubalo, koji je, osim što je filmski redatelj i producent ovog festivala, ujedno i ghostwriter ove knjige i toliko je neizbježna prisutnost na MFF-u, da je gotovo nemoguće pisati bilo kakav tekst o festivalu, a da ga se ne spomene.
Osim što je govorio o knjizi, Bebek se prisjetio raznih trenutaka bogate karijere, poput trenutka kad mu je Bora Đorđević diktirao tekst “Sinoć sam pola kafane popio” dok ga je ovaj prepisivao na salvetu. Na kraju promocije, Bubalo je pozvao i drugog glazbenog gosta, slovenskog kantautora Vladu Kreslina, da se dođe pozdraviti s Bebekom, što je dovelo do photo-opa s dva iskusna rokera.
Kreslin je pozvan na festival da poprati projekciju dokumentarnog filma “Pjevaj mi pjesmu” / “Poj mi pesem” (2018. | ★★★★), portret ovog sjajnog kantautora koji u matičnoj Sloveniji zasluženo drži status legenda, ali nažalost s ove strane granice dolazi prerijetko, koncerti u Hrvatskoj su mu sporadični, a u Hercegovini mu je sinoćnje gostovanje bilo tek drugo. Film slovenskog redatelja Mirana Zupaniča nije klasična i pravocrtna biografija, već dopušta Vladi da kroz niz anegdota, a pogotovo glazbom, prikaže svijetu što jest i kako stoji. Određene scene filma nabijene su gorko-slatkim, poput Kreslinovog razgovora s gospođom od 103 godine koja ga praktički na samrtnoj postelji (nažalost preminula je ni pola godine nakon snimanja) pita što on smatra bitnim u životu te njegov predivan odgovor koji vam ovdje neću otkriti, stvorene su da dirnu publiku jednakom snagom kao i neke od njegovih najljepših pjesama uvrštenih u film kao što su “Tista črna kitara” ili pak divna balada “Ptič”.
Budući da su u dugometražnom natjecateljskom programu pušteni filmovi “Kako spasiti mrtvog prijatelja” / “How to Save a Dead Friend” (2022) ruske autorice Marusje Siroječovskaje i “Muzej revolucije” (Restart / Uzrok / Nutprodukce / HRT / Al Jazeera Documentary Channel / GEO Television; 2021.) srpskog redatelja Srđana Keče o kojima smo na našem portalu već iscrpno pisali, valjalo bi iskoristi priliku da se osvrne na kratke naslove koje smo imali priliku gledati u Širokom.
(Prek)jučerašnji dan na MFF-u
Prije nego prijeđemo na one jučerašnje, izdvojit ćemo par riječi o grčkom filmu “Horiko” / “Intermède” (“Međuigra”, 2022. | ★★★ i 1/2) Marije Kourkoute koji je prikazan na uvodnoj večeri, a na poetičan način prikazuje scene iz brodogradilišta snimljene 16-milimetarskom kamerom, dajući privid da bi riječ mogla biti o filmu snimljenom davnih četrdesetih ili pedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino što razotkriva suvremenost djela, kadrovi su koji prikazuju odmor radnika za vrijeme kojeg u sjeni čamca ovaj gleda u svoj smartphone. Crno-bijela fotografija je predivna i moglo bi se se reći da je film posveta vječno nepromjenjivom ljudskom radu, ali film u svojoj tišini djeluje više kao vizualno blago negoli kakvim sadržajem obilno djelo.
Po pitanju vizualne poetičnosti srodno mu je i “Memory” / “Memoria” (“Sjećanje”, 2022. | ★★★ i 1/2) kojem je autorica španjolska redateljica Nerea Barros, a prikazuje scene razgovora između unuke i djeda koji žive na području gdje je nekad bilo more, ali je presušilo. Starac djevojčici o moru priča kroz prispodobe, a Barros ih prati vizualno upečatljivim kadrovima poput onoga u kojemu krdo krava prolazi pored nasukanih ruzinavih brodova u pijesku.
Nešto je manje bolji dojam ostavio grčki film “Carols” / “Kalanta” (“Pjesme”, 2021. | ★★★) Jenny Tsiropoulou koji prikazuje izazove s kojima se svakodnevno suočava forenzički patolog Nikos koji život provodi okružen leševima, ali i stravičnim smrtnim slučajevima koji ga progone godinama. Scene krvi i mrtvih tijela sigurno neće biti ugodne većini gledatelja, kao ni mračne priče koje Nikos prepričava u petnaestak minuta filma, a trenutke normalnosti u božićno vrijeme prikazano u filmu traži u nastojanju da nađe nekog tko će otpjevati blagdanske pjesme iz naslova.